Evo zašto je Račan Milanovića nazvao mali Sanader, pa ga potom smijenio

Marina Karlović Sabolić, novinarka Slobodne Dalmacije punih je osam godina iz prve ruke pratila i pedantno bilježila padove i uspone Zorana Milanovića i razgovarala sa čak 84 sugovornika i skinula 114 sati intervjua što knjizi daje dodatnu dokumentarističku vrijednost. Milanović nije htio govoriti.

"Mladić koji je obećavao" počinje u ljeto 2006. godine vrijeme dok je Ivica Račan, čio i oran, počeo spremati SDP za izbornu pobjedu. 

Zdravo za gotovo se tumači kako je Milanović bio izbor Ivice Račana, ali to nije točno u onom smislu u kojem je to kasnije preraslo u mit.

"S obzirom da Račana više nema, a da Milanović nikada nije želio otkriti sadržaj tog razgovora, nije mi preostalo ništa drugo nego da, korak po korak, kockicu po kockicu, počnem slagati mozaik. Slika koja je tako nastala govori da je Račan pozvao Milanovića na Rebro, da mu je on priznao da ima ambicija preuzeti SDP, te da mu je Račan rekao da se kandidira na konvenciji i da se bori. Bio je svjestan da odlazi i pustio je stranačkoj konvenciji da odluči tko će voditi SDP poslije njega. To je bio pravi Račan. Nikome iz svoje blizine nije rekao koga bi želio da ga naslijedi. I njegovo privatno društvo, koje je na Rebru ispratilo njegove posljednje dane, se na konvenciji podijelilo", kaže Karlović Sabolić.

Jozo Leko i Srećko Puljak navijali su za Tonina Piculu, a sin Ivan i Ćazo Kardašević "igrali" su na Milanovića. Osim toga, Račan je gajio stanovite, a u određenim trenucima i velike rezerve prema nekim dijelovima Milanovićeva karaktera da bi, kao izuzetno oprezan političar, u posljednji trenutak sve karte bacio na njega.

" Račan je, naime bio čovjek koji se često znao oduševiti ljudima, i još češće u njih razočarati. Na Milanovića mu je, nakon što je izgubio izbore 2003., i raskrstio sam sa sobom da i dalje želi voditi SDP, pažnju skrenula njegova supruga Dijana Pleština. Pozvao je mladog SDP-ovca na Iblerov trg i zaposlio ga u Izvršnom odboru. Milanović se vrlo brzo uživio u ulogu nove političke zvijezde. Naizgled paradoksalno, paralelno s Milanovićevim usponom počela je rasti i Račanova rezerva prema njemu. U svojem je najužem krugu o Milanoviću sve je češće počeo pričati kao o malom Sanaderu, da bi ga početkom 2007. smijenio sa mjesta glasnogovornika", objašnjava novinarka Slobodne Milanovićev put koji je 2006. postao medijski prepoznatljiv upravo stoga što je postao glasnogovornik SDP-a.

"Kap koja je prelila čašu bilo je organizirano slanje SMS poruka kojima su se pozivali SDP-ovci da u "Otvorenom" glasaju kontra Sanadera. Takve stvari Račan, koji je u osnovi bio političar staroga kova, u onom dobrom smislu te riječi, nije želio imati u svojoj butigi. No, skupilo se tu dosta toga. Bio je ljut na Milanovića, zamjerao mu je nadmen, pomalo i bahat odnos prema ljudima, pogled s visoka i želju da medije iskoristi za vlastitu promociju. Želio mu je održati lekciju i jasno mu pokazao da se, umjesto visinama domaće politike i snovima o budućem ministarstvu, treba spustiti u bazu i krenuti ispočetka. To, naravno, ne znači da je Račan želio Milanovića izbaciti iz igre. Dao mu je žuti karton i čekao da vidi kako će se Milanović dalje razvijati. Račanova bolest ubrzala je rasplet, a Milanović je, na najslobodnijim izborima koje je SDP ikada održao, došao na čelo", kaže Karlović Sabolić.

Kako je Milanović reagirao reagirao na tu odluku o smjeni s mjesta glasnogovornika?

"Bio je bijesan. Informaciju smo objavili u Slobodnoj Dalmaciji upravo na dan kada mu je Račan planirao priopćiti da više neće biti glasnogovornik. Pred Račanom se trudio izgledati koncilijantan, ali me te večeri nazvao i sasuo drvlje i kamenje na čitavu novinarsku profesiju. Bio je jako nervozan. Tvrdio je da je mogao biti odlično plaćen korporacijski odvjetnik, a ne se bakćati s optužbama koje kao da je pisao Višinski. Nije mislio kako je bilo čemu pogriješio", prepričava novinarka u razgovoru za novine u kojima i sama piše.

Milanović nije političar dijaloga, nego sukoba, ocjenjuje novinarka i dodaje da on po svom habitusu više od svega voli ući u ring i protivnika "složiti" na pod.

"On je, u pravom smislu te riječi, politički boksač. Žudi za klinčem, trpi niske udarce, udara snažno i bez milosti, a živi za trenutak kada će nokautirati protivnika, podignuti ruke u zrak i čuti aplauz publike. Ima svoj stil borbe, i, unatoč svim usputnim modifikacijama, u osnovi ga ne mijenja", ocijenila je.