Evo na kojim funkcijama u Jugoslaviji je bio otac Ratka Bajakića: 'Devedesete nisu bile vesele za njega'

U medije su procurile informacije kako je Bajakić vlasnik obveznica tvrtke Lanište koja ima ugovor o zakupu i održavanju dvorane Arena sa Zagrebačkim holdingom. Jednostavnije rečeno, Bajakić, koji figurira kao čovjek Tomislava Tomaševića u Holdingu, ima financijski interes u tvrtki koja od Holdinga godišnje prima oko 65 milijuna kuna. To je Jutarnji ocijenio potencijalnim sukobom interesa.

No Imperijal otkriva tko je Ratko Bajakić o kojem se sve do ulaska u NO Zagrebačkog holdinga nije gotovo ništa znalo izvan poslovno-financijskih krugova u kojima se kretao.

Na stranicama Hrvatskog nogometnog saveza i sada je dostupna vijest kako je bivši predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Luka Bajakić preminuo u 91. godini života. Ta je vijest objavljena 23. prosinca 2014. godine. Bajakić je preminuo dan ranije i pokopan na Mirogoju. Iza njega ostali su u žalosti: kći Buba, sin Ratko, snaha Ivana, zet Nenad te četvero unučadi. Tko je mogao znati da će sedam godina kasnije kći Buba kao i sin Ratko dospjeti u središte medijske pozornosti. Naime, kći Buba je zapravo zagrebačka javna bilježnica Ljubica Čaklović u čijem su uredu ovjerene Tomaševićeve prve skupštinske odluke u Zagrebačkom holdingu.

Bajakić je u NO ZG holdinga došao s reputacijom financijskog stručnjaka a poznato je kako je bio godinama povezan s Darkom Ostojom, netom preminulim odvjetnikom Tinom Doličkim i jednom od najmisterioznijih hrvatskih milijunašica i financijašica Ksenijom Juhn Bojadžijev.

Bajakić je uoči izbora bio član Savjeta Možemo!. Na web stranici platforme Možemo o njemu piše: "Rođen 1965. godine, Ratko Bajakić diplomirao je 1992. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer ekonomska teorija i analiza, a u svom radu ima 25 godina iskustva na rukovodećim funkcijama u investicijskom bankarstvu u Hrvatskoj i zemljama EU. Direktor je i većinski vlasnik ICF Grupe d.o.o. koju čine ICF Invest - društvo za upravljanje investicijskim fondovima, ICF brokerskim društvom te društvom ICF Consult. Kao financijski savjetnik i viši menadžer radio je za Investmentbank Austria AG u Beču gdje je bio zadužen za uspostavljanje poslova trgovanja, primarnih emisija i savjetovanja klijenata u Hrvatskoj. Član je nadzornih odbora ETF Airways d.o.o., CGS Capital d.o.o. I LUXIMA d.d. Autor je stučnih radova Financijska kriza i nova financijska regulacija (Bajakić Ivana, Bajakić Ratko, Hrvatska pravna revija br. 3, 2010)...".

Uspješna karijera Bajakićevog oca

No Imperijal piše da koliko god Ratko Bajakić imao bogatu biografiju ona je još daleko od one njegovog pokojnog oca.

Navode kako na Wikipediji o njemu piše: "Od 1945. do 1957. radio je u rukovodstvima Narodne omladine Hrvatske i Jugoslavije, a kasnije u Socijalističkom savezu radnog naroda Hrvatske (SSRNH). Od 1965. do 1974. zastupnik je u Saboru SR Hrvatske, a od 1978. zastupnik je SR Hrvatske u Skupštini SFRJ i zamjenik predsjednika Odbora za pravosuđe Saveznog vijeća SFRJ. Aktivno se bavio nogometnom do 1946. u NK Omladinac u Dalju.

Godine 1945. organizirao je prve sportske aktivnosti nakon Drugog svjetskog rata u Slavoniji. Bio je sportski djelatnik u raznim sportskim granama: 1946. bio je tajnik Okružnog odbora Fiskulturnog saveza Hrvatske za Osijek.

Od 1947. aktivno radi u Fiskulturnom savezu Hrvatske u Zagrebu, a od 1951. do 1952. tajnik je tog saveza, a od 1949. do 1958. Hrvatskog atletskog saveza. 1951. i 1952. sudjeluje u planiranju i izgradnji velikih sportskih objekata u Hrvatskoj (Dotršćina, atletska staza u Splitu, Sportski centar u Makarskoj, stadion Gradski vrt u Osijeku, domovi 'Partizana' u Donjem Lapcu i Udbini i dr.)

Od 1952. do 1953. tajnik je i dopredsjednik Saveza za tjelesni odgoj Partizan Hrvatske. Od 1960. do 1964. bio je predsjednik Upravnog odbora za unapređivanje fizičke kulture grada Zagreba i sudjeluje u izgradnji većih zagrebačkih sportskih objekata (Sportske dvorane, istočne tribine stadiona Maksimiru, te pokreće i organizira pripreme za izgradnju rekreacionog centra Jarun).

Od 1963. do 1967. član je uprave zagrebačkog Dinama;  od 1965. do 1966. predsjednik je Nogometnog saveza Hrvatske; od 1971. do 1973. predsjednik je Nogometnog saveza Jugoslavije a  od 1974. do 1976. član Međunarodne komisije istog Nogometnog saveza Jugoslavije.

Tekst u Novostima: 'Devedesete godine nisu vesele za Luku Bajakića'

Na portalu Novosti objavljen je dojmljiv oproštaj od oca Ratka Bajakića gdje su mu pripisali zasluge za niz kapitalnih projekata. '"Posebno je pokazao interes za školovanje kadrova potrebnih fizičkoj kulturi te je aktivno radio na pretvaranju Više škole za fizičku kulturu u Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu. Za postignute rezultate na području fizičke kulture dobio je brojna društvena priznanja. Životno djelo Luke Bajakića je sportski centar Jarun. Bez njega, njegova strpljenja i ekonomskog razmišljanja ne bi današnjega Jaruna bilo. Ima još: on je najzaslužniji što projekt izgradnje stadiona u Poljudu nije propao. A bio je pred samim propadanjem...

Domaći, javite svojima da je umro Luka Bajakić, sportski i politički dužnosnik iz drugog milenija, stranac u svojoj zemlji. Dnevni list koji se bavi novostima iz svijeta sporta nije javio ništa. 

Bajakić bio predsjednik Nogometnog saveza Hrvatske, i to dvije godine, 1965-1966. Ništa, sve je to uzalud i uzaman, smrt takvoga ‘dužnosnika’ za taj dični sportski list nije bila vijest. Sve je to, vjerovatno i po svoj prilici tako, i zato što je Luka Bajakić Srbin. Uzaman je što takvih Srba na svijetu ima malo. Srbin iz Hrvatske koji je u saveznim tijelima zastupao Hrvatsku bolje no mnogokoji Hrvat. Bajakić je rođen 30. oktobra 1924. u Dalju, na desnoj obali rijeke Dunav. Roditelji Mihajlo i Ljubica, djevojačko Berković. Djetinjstvo u selu, osnovna škola, 1931-1935, u Dalju, pa tzv. opetovnica. Muška realna gimnazija u Osijeku... Peti razred prekida, jer počinje rat, pa iz Osijeka prelazi u Vukovar. Ondje ga, međutim, ustaše uhićuju. Biva oslobođen pukom srećom, jer je s njime bio uhićen i njegov školski kolega, koji je bio član ustaške mladeži.

U partizane odlazi 19. septembra 1943. Odlazi iz dva razloga: što mora, jer ustaše masovno ubijaju, progone i pokrštavaju stanovnike zemlje kojom vladaju, pa odlazi i što hoće, jer je član SKOJ-a. Biti partizan je, kažu, lakše u planini nego u ravnici, ali Bajakić ne može birati, pa je partizan u ravnici. 

Devedesete godine nisu vesele za Luku Bajakića. Nova vlast u Hrvatskoj ga više puta privodi, sumnjiči ga držanje vatrenog oružja, čak i za pucanje. Nikakve osnove za išta od toga nije bilo, puka razularenost podivljalih šovinista...", napisao je, između ostalog književnik i novinar Sinan Gudžević na portalu Novosti u novinarskom oproštaju od Luke Bajakića.