EUROPA PRED NOVOM IZBJEGLIČKOM KRIZOM Ogorec za Direktno: Samo ozbiljni pregovori EU s Erdoganom mogu dovesti do normalizacije stanja

Kako smo o tome već iscrpno pisali, a tu su nam vrlo neugodnu situaciju komentirali prof. Jelena Jurišić s Hrvatskih studija te Denis Avdagić, geostrateški ekspert, ušli smo u jedno novo, vrlo neizvjesno razdoblje.

Možda čak i teže i opasnije negoli 2015. godine?

Stoga smo se za komentar ponovno obratili prof. Ogorecu, uputivši mu nekoliko pitanja.

Je li ova migrantska kriza koja sve više eskalira i uzima maha identična migrantskom valu koji je bio aktualan 2015. godine? Možemo li očekivati ponavljanje migrantskog scenarija iz 2015. godine?

Migracijski val kojega pamtimo iz 2015. godine teško se može ponoviti u takvom obliku. Naime, potpuno je drugačija politička i socijalna slika u većini europskih država danas u odnosu na Europu 2015. Veliki migracijski val iz 2015. godine dočekao je većinu europskih država potpuno nespremne na jednu takvu pojavu, a odnos prema migrantima bio je kod velike većine domicilnog stanovništva pozitivan i susretljiv. Upravo zbog toga je većina zemalja prihvatila i zbrinula migrante, bilo da se radilo samo o tranzitnim državama preko čijeg prostora su prelazili, kao što su, primjerice, Hrvatska, Srbija i Slovenija, ili se radilo o zemljama njihove konačne destinacije - u najvećem opsegu Njemačka i skandinavske države.

Kroz proteklih pet godina odnos domicilnog stanovništva, ali i službena politika europskih zemalja prema migrantima promijenila se u velikoj mjeri i oni postaju sve manje dobrodošli na europske prostore. Veliki broj europskih zemalja poduzima u većoj ili manjoj mjeri radikalne mjere kontrole i zaštite svojih granica, a za ilegalne migracije ulaz se zatvara. Naravno, tako promijenjena politika utjecala je i na strukturu novih oblika ilegalne migracije koja više ne nastupa u masovnom pohodu, već se nastoji domoći krajnjih odredišta putem tzv. ''dispergirane migracije''.

Radi se o malim skupinama koje pokušavaju prijeći pogranični prostor na teško prohodnom i slabo kontroliranom dijelu granice, a ukoliko to uspiju i dalje izbjegavaju otvorene kontakte s lokalnim stanovništvom i službenim tijelima vlasti sve do dolaska u zemlju njihove konačne destinacije. Ukoliko to uspiju i na mjestu krajnje destinacije ne žele se registrirati kako ne bi bili vraćeni na mjesto s kojeg su i krenuli. Takav pristup onemogućava njihovo legalno zapošljavanje, primanje mogućih benefita od zemlje domaćina i samo dodatno stvara nove tenzije i probleme.

Očigledno je da turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan drži ''ključ'' migrantske krize u svojim rukama. Kako bi trebalo nastupiti u daljnjim političkim odnosima sa službenom Ankarom?

U konkretnom slučaju povećanog migrantskog vala za kojega je Turska otvorila slobodan prolaz, može se reći da je izraz političkog postupanja turskog predsjednika, koji je pokazao kako ima ozbiljan instrument ucjenjivanja europskih država. Uvjeren sam kako bi samo ozbiljni i konkretni pregovori Europske unije s predsjednikom Erdoganom mogli dovesti do normalizacije cjelokupnog stanja. Mislim da je toga svjestan i predsjednik Erdogan.

Kakva je sudbina migranata koji konačno uspiju doći do svog konačnog odredišta?

U pravilu ne previše blistava. Kada se radi o migrantima koji su došli u velikom valu 2015. godine, oni su uglavnom registrirani. Veliki broj njih zatražio je i azil te su dobili prava koje pojedine zemlje primateljice imaju zakonski uređene za azilante. No, njihova integracija u novo društvo u velikoj je mjeri opterećena jezičnom barijerom, niskom razinom kvalifikacija zbog čega se vrlo teško mogu zaposliti te velikim kulturološkim i tradicijskim razlikama. S obzirom na njihov veliki broj te otežanu integraciju, uglavnom su stvorili getoizirane zajednice u pojedinim urbanim središtima zemalja primateljica, što dodatno izaziva odioznost domicilnog stanovništva prema njima. S druge strane, frustracije koje ima većina doseljenih migranata sve više eskaliraju u animozitet prema mjestu u kojem borave i domicilnom stanovništvu, čime se stvaraju sve ozbiljnije tenzije koje nerijetko eskaliraju u nasilje.

Kada se radi o migrantima iz aktualne, tzv. ''puzajuće'' ilegalne migracije, njihova sudbina može biti samo još gora. S obzirom da se plaše registrirati se u zemlji njihove konačne destinacije kako ne bi bili prisilno deportirani, oni su ''nevidljivi'' za sustav zemlje primateljice. To znači da ne mogu ostvariti nikakva socijalna, niti druga društvena prava, ne mogu naći legalni posao, bez obzira na razinu kvalifikacije, koja je i u njihovom slučaju u pravilu vrlo niska i samim time jedino što im preostaje su - kriminalne aktivnosti. U značajnom broju slučajeva oni postaju i žrtve kriminalnog miljea kroz najgore oblike ljudske eksploatacije.