EU je na prekretnici, spas se krije u jednom: 'Pomirimo se s idejom da im više nismo prioritet'

Na ta pitanja za portal Direktno odgovorio je Jure Vujić jedan od vodećih hrvatskih geopolitologa. Vujić je pročelnik odjela za politologiju Matice hrvatske koji je diplomirao pravo na prestižnom  Sveučilištu Paris II, suradnik-istraživač Pariške Akademije za geopolitiku i član znanstvenog vijeća  francuskog znanstvenog časopisa ''Géostratégiques'' te autor knjiga na francuskom i hrvatskom jeziku: Geopolitika multipolarnog svijeta - razumijevanje svijeta u 21. stoljeću, (IGSI, Zagreb) Radikalna misao – Uvod u fenomenologiju političke radikalnosti; (Alpha, 2015), Le géoconstructivisme –Editions Académie de geopolitique de Paris, 2022., Le moment post-communiste en Croatie  - Editions l'Harmattan, 2024.). 

U ponedjeljak je održana inauguracija predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. U svijetu je posebno odjeknula njegova izjava oko preuzimanja Panamskog kanala. Kako komentirate tu njegovu izjavu i što bi, eventualno, američko preuzimanja Panamskog kanala značilo za geopolitičke odnose među vodećim svjetskim silama? 

Kako bi se bolje razumjela srž i pozadina takvih  "bombastičkih izjava" često percipirani  kao ekstremnim,  treba uvijek uzeti u obzir osobnu psihologiju čovjeka i njegov mentalni, političko-kulturološki background. Trump nije klasični "političar" američkog establišmenta i ponajprije nastupa kao poslovni čovjek , vješt u pregovorima  i pomalo tretirajući Ameriku kao veliko poduzeće podložno računici "cost  i benefita". Po njemu , "nepošteno" je da "kanal Paname" strateški plovni put, koji je  kroz povijest dugo bio američko vlasništvo, više im ne pripada. To nije prvi puta da SAD svojataju i iskazuju interes za povratak kanala u "američko vlasništvo". Samo povijest vlasništva i suvereniteta nad kanalom je složena i stara.  Zamišljen od strane Španjolaca, započet od strane Francuske, zatim dovršen od strane Sjedinjenih Država prije nego što je došao pod panamsku kontrolu, ovaj strateški prolaz dugo je izazivao želju različitih sila.  Taj strateški pomorski put dug 80 km povezuje Tihi ocean i Atlantski ocean. 

Godine 1964. Sjedinjene Države i Panama otvorile su pregovore o statusu Panamskog kanala i 1977. postigle sporazum koji su potpisali američki predsjednik Jimmy Carter i panamski čelnik Omar Torrijos. Ovaj Torrijos-Carterov ugovor zamjenjuje onaj potpisan 1903. godine i poznat je kao "Ugovor o neutralnosti". Njegov članak 1 propisuje da će kanal "biti trajno neutralan". On predviđa prijenos potpune kontrole nad kanalom sa Sjedinjenih Država na Panamu 31. prosinca 1999. u podne. Odluka o ustupanju Panamskog kanala koju je donio demokratski predsjednik Jimmy Carter uvijek je bila kritizirana s klupe američkih republikanaca. Treba također podsjetiti da tom  međuoceanskom rutom, čiji su glavni korisnici Sjedinjene Države i Kina, upravlja Uprava Panamskog kanala, autonomni panamski entitet.  Međutim činjenice je da  kineska tvrtka, Hutchison Ports, pod koncesijom upravlja lukama Balboa i Cristobal, na svakom ulazu u kanal, na atlantskoj i pacifičkoj strani.

U "vremenima sukoba" te bi luke Peking mogao koristiti "kao usko grlo koje sprječava međunarodnu trgovinu" kroz kanal, što zabrinjava SAD. Dakle Trumpova najava vračanja Panamskog kanala u Američko vlasništvo uklapa se unutar njegovog "političko-trgovinskog pritiska", kako bi  SAD uspostavile novu ravnotežu moći s Kinom na tom području i čiji gospodarski i geopolitički utjecaj u Panami raste.   Slična je i pozadina Trumpove najave o otkupu Grenlanda, koja pokriva niz geopolitičkih pitanja  unutar šireg geostrateškog područja Arktika i pobuđuje interes Kine, koja sa svojim ruskim saveznikom ne zanemaruje Arktik i nove polarne rute. Naime, priča o otkupu Grenlanda nije nova, već  godine 1867. Sjedinjene Države kupile su Aljasku od Ruskog Carstva za sedam milijuna dolara. Iste godine, zemlja je pod predsjedanjem Andrewa Johnsona ponudila Danskoj prijedlog financijske akvizicije kako bi se Grenland i otok pridružili američkom teritoriju. Ponuda je odbijena. Sedamdeset i devet godina kasnije, tema je ponovno na stolu predsjednika Harryja S. Trumana. Nakon Drugog svjetskog rata Danskoj je ponuđeno 100 milijuna dolara, što je opet odbila. Treba podsjetiti da je godine 1917., pod vodstvom predsjednika Woodrowa Wilsona, Amerika kupila teritorij istočno od Puerto Rica, Djevičanske otoke Sjedinjenih Država, za 25 milijuna dolara. Otok, čiji stanovnici imaju američko državljanstvo, slovi kao porezna oaza, na crnoj listi Europske unije. 

Tijekom Drugog svjetskog rata, kada su Dansku okupirale njemačke trupe, Sjedinjene Države preuzele su odgovornost za budućnost Grenlanda, čiji je geostrateški položaj bio ključan u bitci za Atlantik. Njegova je važnost bila tolika da je američki predsjednik Harry Truman na početku Hladnog rata razmišljao o kupnji Grenlanda. Ipak, Sjedinjene Države dobile su od Danske, članice NATO-a, pravo na postavljanje vojnih baza na otoku, uključujući bazu Thule (koja omogućuje raspoređivanje strateških bombardera) i radiostanicu za praćenje mogućih sovjetskih strateških projektila (ICBM). Američki sustav je temeljito revidiran nakon Hladnog rata, a potom je baza Thule preimenovana u "Pituffik" (2023.). Od 1921. godine Grenland je dio Danske, koja predstavlja poveznicu s Europskom unijom, a da ovaj teritorij nije njen sastavni dio. Valja napomenuti da Grenland, osim ugljikovodika ima značajna nalazišta rijetkih zemalja, minerala bitnih za digitalne tehnologije i poznatu energetsku tranziciju.

Dakle, Trumpove izjave  glede prisvajanja Grenlanda,  treba iščitavati u kontekstu odvraćanja geopolitičkog i gospodarskog širenja Kine i Rusije na Arktiku i u kontekstu pokušaja kaptiranja  potencijalnih resursa iz tog područja i pozicioniranje SAD kao potencijalnog poželjnog  saveznika nove Grendlanske vlade nakon njenog  proglašenja neovisnosti. Baš kao što je Donald Trump izrazio zabrinutost zbog utjecaja Pekinga u Panami, rastuća prisutnost Kine na Arktiku i njezine veze s Rusijom je "nešto što stvarno zabrinjava Sjedinjene Države". Naime, hipoteza o neovisnom Grenlandu dovodi do značajnih rivalstava, neko vrijeme tihih, a sada otvorenih. Na zahtjev Washingtona, danska je vlada ranije obuzdala  želju Kine da kontrolira luke i aerodrome na velikom otoku, no postoji bojazan da bi neovisni Grenland jednog dana mogao popustiti pred ponudama Pekinga. Pogotovo jer se kinesko-rusko savezništvo i suradnja koju ono potiče proteže i na Arktički ocean. Osim resursa Grenlanda, valja imati na umu i njegovu geostratešku važnost, kako za kontrolu novih polarnih pomorskih ruta, tako i za praćenje prolaska ruskih podmornica u sjevernom Atlantiku. Slično treba u okviru te nove "transakcijske diplomacije" iščitavati i najavu Donalda Trumpa da će anektirati Kanadu korištenjem "ekonomske sile, koja je ujedno  "pregovaračka strategija" u kontekstu rasprava  nametanju carinskih tarifa na kanadsku robu ( 35 posto stopa).

FOTO: EPA/Jim Lo Scalzo

Dolazak Trumpa ponovno na čelo SAD-a otvorilo je i novo viđenje rješenja ruske agresije na Ukrajinu. Trump je već u svojoj kampanji naglasio kako je otvoren za pregovore s Vladimirom Putinom i određene ustupke Rusiji. Što će biti ključni detalj tih razgovora te mogu li oni okončati rat u Ukrajini?

U svom inauguralnom govoru, Trump je  istaknuo da će Sjedinjene Države postići "mir sa silom" , sintagma  koja se često pripisuje 40. predsjedniku, Ronaldu Reaganu. Naravno, najavljena mogućnost završetka rata i sklapanja mira u 24 sati koje je najavio Trump za vrijeme njegove kampanje , nije  realna, a mogući pregovore bi mogli trajati puno više.  Za sada, detalji o tome kako će predsjednik Trump pregovarati o mogućem mirovnom sporazum između Rusije i Ukrajine još uvijek nisu jasni. Trump je rekao da će se sastati s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom "vrlo brzo" i da ruski čelnik "uništava" Rusiju odbijajući pregovarati o prekidu vatre s Ukrajinom, istaknuvši kako je ruska invazija na Ukrajinu bila izvor "velikih problema" za  Putina. Trump je svjestan novog stanja o odnosa snaga na fronti,  posebice s gubitkom polovice ruskih tenkova u tri godine ratovanje  i nemogućnošću ponovnog preuzimanja cijelog Kurskog džepa od ukrajinskih snaga, unatoč pet mjeseci intenzivnih napada, ali i na  gospodarskoj razini s rastom  cijena, inflacije i stagnacije.

Zbog proračunskog deficita izazvanog ratom, obustavom zapadnog uvoza i pregrijavanjem vojno-industrijskog kompleksa,  Rusija se izlaže monetarnoj krizi padom vrijednosti  rublja. Trošak posuđivanja onemogućuje isplativost bilo kojeg novog investicijskog projekta i čini obrtni kapital previsokim za većinu poduzeća. Rublja je izgubila osam posto u odnosu na dolar samo u studenom, što je najmanje od početka rata. Pozdravljajući želju Kijeva za traženjem kompromisa i evocirajući Putinove "velike nevolje", novi američki predsjednik time čini veći pritisak na Kremlj, ali ne spominjući mogućnost daljnjeg naoružavanja Ukrajine. Volodimir Zelenskij je sa svoje strane rekao da radi na sastanku s Donaldom Trumpom kako bi razgovarali o mirovnom sporazumu s Rusijom, tijekom Ekonomskog foruma u Davosu. Za sada je još rano  reći kakve su perspektiva za prekid vatre, oblika postizanja mirovnog sporazuma sa ili bez sigurnosnih garancija za Ukrajinu. Najbolje opisuje Trumpovu strategiju glede rata u Ukrajini svojevrsno načelo dvostrukog kolosijeka koje iznosi njegov Glavni savjetnik za Ukrajinu, Keith Kellogg : "Prijetiti Ukrajini obustavom isporuka oružja i streljiva ako ne pokaže da je iskreno spremna na kompromis, i obrnuto, prijetiti Kremlju masivnom vojnom pomoći Kijevu ako ne traži mir".

FOTO: Unsplash

U svjetlu geopolitičkog preslagivanja za Hrvatsku je jako važna pozicija Europske unije. Trump je naglasio kako planira smanjiti američku financijsku i političku potporu NATO Savezu, ali i Uniji. Što je po vama ključno učiti da EU postane jednakopravni pregovarač između SAD-a, Rusije i Kine te očvrsne svoju sigurnost bez pomoći SAD-a?

Zajedno, Sjedinjene Države i Europa skupa sa NATO-om odigrale su presudnu ulogu u utemeljenju sadašnjeg globalnog  sigurnosnog sustava, danas oslabljenog  širenjem geopolitičkih nestabilnosti. Rat u Ukrajini označava povratak međudržavnih sukoba u Europi, situaciju koju je Europska unija nastojala izbjeći od svog osnutka, te otkriva veliku ovisnost o Sjedinjenim Državama. Međutim, američki strateški  interesi sada su  okrenuti prema Aziji, gdje im je Kina postala najveći geopolitičku suparnik . Već je predsjednički mandat Baracka Obame obilježio skretanje  američkog geopolitičkog gravitacijsko  težišta od zapadne hemisfere prema Aziji prema "Azijskom stožeru",  u kontekstu širenje Kineskog utjecaja u istočnoj Aziji i prijetnji prema Tajvanu, s ciljem "rebalansa" američkih prioriteta prema Aziji i Pacifiku. Europljani se moraju pomiriti s idejom da  više nisu američki geopolitički prioritet.  Teško je kategorizirati vanjsku politiku Donalda Trumpa koristeći tradicionalne analitičke okvire a poneki najavljuju povratak mješavina izolacionizma i klasičnog imperijalizma iz 19-og stoljeća.

On nije neokonzervativac, tradicionalni realist ili liberalni internacionalist, ali i  nije ni čisti izolacionist ni intervencionist. Poneki analitičari smatraju da se Trump nastoji suprotstaviti Kini i drugim suparnicima vraćanjem na 200 godina staru Monroeovu doktrinu, koja  je jamčila američki suverenitet nad zapadnom hemisferom. Činjenica je da kao proizvod konzervativnih i desnih  anti-sistemski  strujanja, da se će njegov unilateralistički pristup i  najava obračuna s rodnom ideologijom i Wokizmom, svakako će dodatno narušiti liberalni međunarodni poredak. Njegova administracija naziva "principijelnim realizmom", međutim, nastavak je načela "Amerika na prvom mjestu" koje bi trebalo favorizirati američke interese iznad svega. Nije iznenađujuće da bi protekcionizam trebao biti ekonomski smjer Donalda Trumpa.

Nije ni čudo da je u svom govoru spominjao bivše američkog predsjednika William McKinley 1897. godine,  poznat po protekcionističkom politikom i po "McKinleyjevu tarifom", povećanjem  carina za koje je vjerovao da će donijeti prosperitet.  Njegova najava nametanja carinskih tarifa EU svakako će biti dobra prilika za  testiranje jedinstva Europe oko kapaciteta zajedničkog odgovora ili pak podijeljenosti kada bi disperzirano svaka njena članica tražili bilateralni aranžman.  Najveći izazov Europe je svakako vojno-sigurnosni izazov obrambenog i vojnog osamostaljenje. Stoga Trumpova najava oko smanjenja američke financijske i političke potporu NATO Savezu i EU bi trebala djelovati kao "game changer" u obliku nove geopolitičke orijentacije Europe u smjeru veće vojne, gospodarske neovisnosti i samodostatnosti.

Europska unija je utemeljena na idealu prosperiteta i, iznad svega na filozofskom temelju , Kantovskog "vječnog mira", nakon dva svjetska rata koja su poharala kontinent. U novom Hobbesovom geopolitičku međunarodnom okružja u kojem prevladava zakon sile, odstupanje od  "američkog obrambenog kišobrana" tada bi predstavljalo dvostruki paradoks. Prvi paradoks leži u razlogu postojanja Unije, koja više ne bi bila ograničena na sprječavanje ratova, već bi također težila prihvaćanju i izgradnju modela "Europe-sile" sile i moći u tradicionalnom smislu te riječi, čime bi Europa mogla igrati značajnu geopolitičku ulogu u svijetu. Ova promjena geopolitičke  paradigme postala bi ključna za kontinent u slučaju Američkog izolacionizma i povlačenja. Drugi paradoks tiče se Sjedinjenih Država koje, iako žele veću europsku autonomiju, mogu dovesti do povećanja neovisnosti Europe i, prema tome, smanjenja američke moći.

Dugoročno,  glavni geopolitički trend u Sjedinjenim Državama je ponovno usmjeravanje američkih interesa prema Aziji, odražavajući sve veću važnost te regije na globalnoj sceni. Amerikanci, a posebno Donald Trump, izrazili su želju da u ovu stratešku preorijentaciju uključe i Europljane. Stoga bi se Trumpova investitura  mogla promatrati i kao akcelerator fenomena transformacije Europe u neovisnu vojnu  i geopolitičku silu. Ovaj razvoj događaj predstavlja priliku za Europu u cjelini, ali i uključuje prijetnje koje će zahtijevati radikalnu transformaciju europskih strateških prioriteta, posebice utirući put većoj strateškoj vojno-obrambenoj  autonomiji Europi.

FOTO: EPA/Bilal Al Hammoud

Ponekad se čini da Hrvati nisu dovoljno upoznati s događanjima na Bliskom Istoku koja iznimno utječu na geopolitičku sigurnost svijeta. Možete li istaknuti nekoliko zemalja Bliskog istoka koje bi se pobliže trebale pratiti te koje bi u narednim godinama mogle ugroziti sigurnost svijeta?

S padom režima Bashara al-Assada u Siriji na djelu je nova redistribucija geopolitičkih karata na području Bliskog istoka.  Turska je veliki regionalni strateški pobjednik. Rusija je padom njenog saveznika, Assadovog režima, oslabljena u navedenoj regiji  što kompromitira njezinu dugoročnu vojnu prisutnost, slabeći postojanje i održavanje njezine vojske, poput pomorske baze Tartous i zračne baze Hmeimim, bitnih za projekciju Rusije vlast na Sredozemlju i Bliskom istoku. Stoga bi se ova nova geopolitička prilika vrlo brzo mogla pretvoriti u stvarne sigurnosne izazove u neizvjesnosti izrazito zapaljivog  okruženja. Od početka sukoba, Ankara se čvrsto protivila održavanju sirijskog režima, podržavajući razne pobunjeničke skupine kako bi oslabili Damask. Preuzimanjem vlasti od pobunjeničkih snaga, Turska vidi svoje regionalne ciljeve ojačane stvaranjem zone utjecaja pod kontrolom savezničkih skupina u sjevernoj Siriji, što omogućuje osiguranje njezine južne granice i smanjenje prijetnje koju predstavljaju kurdske YPG milicije. (shvaćen kao produžetak PKK) i dopuštajući Kurdima da budu potisnuti prema jugu. Konačno, Turska se također može nadati da će učinkovitije upravljati izbjegličkom krizom.

Svrgavanje Bashara al-Assada također predstavlja veliku stratešku prekretnicu za Izrael. Izraelska vojska preuzela je kontrolu nad tampon zonom Golanske visoravni, strateškim područjem na sirijskoj granici, a Izrael bi mogao iskoristiti trenutnu situaciju kako bi potvrdio svoje geopolitičke ciljeve u regiji. Pad sirijskog režima, također izazvan intenzivnom izraelskom vojnom kampanjom protiv Hezbollaha, trebao bi označiti značajno slabljenje strateške osovine između Teherana, Damaska ​​i libanonskog šijitskog pokreta. Tel Aviv će sigurno iskoristiti ovu novu geopolitičku situaciju jačanjem svojih odnosa s regionalnim i međunarodnim silama, posebice Turskom i Sjedinjenim Državama, kako bi igrao ulogu u rekonfiguraciji novog geopolitičkog i sigurnosnog poretka u Siriji i na Bliskom istoku.

Hrvatski ekonomist o Trumpovoj prijetnji: 'Tko za torbicu da 20 tisuća platit će je i 25'

S nestankom ovog "šijitskog polumjeseca" Iran je značajno oslabljen, dok će se sunitske arapske naftne monarhije u Zaljevu zasigurno pozicionirati u regiji. Iran će se sada morati ponovno usredotočiti na svoju izvornu jezgru, Perzijski zaljev i iransko gorje, jer raspadom libanonskog Hezbollaha, Iran je lišen "kopnene rute" koja povezuje Libanon s Iranom preko Sirije i Iraka. Međutim treba ostati oprezan. Pad Assadovog režima, koje je stanovništvo opravdano dočekalo kao oslobođenje, mogao bi ustupiti mjesto mogućim borbama za vlast između suparničkih frakcija i radikalnih islamističkih skupina, što je situacija koja bi mogla pogodovati nastanku novog žarišta terorizma ili širenju kaosa u Bliski istok.