Predrasude o nacijama

Engleska: Zemlja nogometa, huligana, Beatlesa, genijalnog humora, grozne kuhinje i bleiburške sramote

Autor

Andrea Latinović

U četvrtak na stadionu u ruskom Kalinjingradu, u večernjim satima odigrat će se jedna od zanimljivijih utakmica na ovom Svjetskom nogometnom prvenstvu, budući da će snage odmjeriti dva žestoka suparnika iz skupine G, Engleska i Belgija.

28.06.2018. u 12:40
Ispiši članak

Iako se s Belgijancima nikada ne zna, kladionice uglavnom važu na stranu Engleza, fanatičnog naroda zaluđenog nogometom. Parafrazirajući, moglo bi se reći da Englezima u venama teče prava, nogometna krv, a posebice su ponosni na činjenicu da se upravo Engleska smatra kolijevkom modernog nogometa (ne zaboravimo, još su južnoamerički Azteci i srednjoameričke Maye igrale igru nalik nogometu, samo s ljudskim lubanjama, jer nisu poznavali loptu)…

A na sam spomen Engleske-koju dobar dio ljudi automatizmom poistovjećuje s Velikom Britanijom, često ovu otočnu državu nazivajući isključivo Engleska - pomislimo na dosadnu kišu, sumornu klimu, uštogljene Engleze, Beatlese, originalan humor, kraljevsku obitelj, pokojnu Lady Dianu, sjajne televizijske i dokumentarne serije, velike osvajače i kolonizatore, groznu kuhinju i, naravno, neizostavno na- nogomet. Pa, pročitajmo što znamo o ovoj neobičnoj zemlji…

Zanimljivosti ove države

Engleska se prostire na oko 130 tisuća četvornih kilometara na sjeveru Europe. Riječ je o otočnoj državi koja je sastavni dio Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. Njezin teritorij obuhvaća južni dio otoka Velike Britanije, na sjeveru graniči sa Škotskom, a na zapadu s Walesom. Okružena je Irskim i Sjevernim morem, a leži i na Engleskom kanalu.

U Engleskoj živi oko 50 milijuna stanovnika i smatra se najgušće naseljenim prostorom Ujedinjenog Kraljevstva te jednim od najnapučenijih prostora Europe.

London i njegove bizarnosti

Glavni grad Engleske, a ujedno i Ujedinjenog Kraljevstva je London, koji se smjestio na rijeci Temzi na jugu otoka. Predstavlja važno kulturno, financijsko i gospodarsko središte Engleske i svijeta. Da bi posjetitelj obišao glavni grad Engleske i njegove kulturne znamenitosti potrebni su dani, no, ono što prvo upada u oči jesu Big Ben, Westministerska palača i opatiju, crkva sv. Margarete i londonski Tower. Nezaobilazna je kraljevska Buckinghamska palača, Greenwich, nogometni i koncertni stadion Wembley, shopping meke u četvrti Soho i ulici Oxford, a ova metropola nudi i na tisuće sjajnih pubova.

Sve do 1916. najpoznatija robna kuća Harrods prodavala je čisti kokain.

Skoro cijelo stoljeće, London je bio najnaseljeniji grad na svijetu. Titulu mu je 1925. preoteo Tokio.

Gotovo 66 posto stanovnika Londona osobe su mlađe od 44 godine!

London ima najveći broj milijardera na svijetu.  

Potres koji je pogodio grad u 18. stoljeću bio je toliko jak da je iz Temze izbacio ribe visoko u zrak!

Zračna luka Heathrow nosi to ime jer je nekad na tom mjestu bilo malo selo imena Heath Row.

Jedna od disciplina na Olimpijskim igrama u Londonu 1908. bila je potezanje konopca.

Sve do ranih pedesetih svatko je mogao dobiti telefonski broj premijera Winstona Churchilla, budući se uredno nalazio u telefonskom imeniku.

Godine 1995. jato ptica je sletjelo na kazaljku Big Bena i pomaknulo sat pet minuta unatrag.

Most Waterloo u najvećoj mjeri sagradile su žene.

Originalni srednjovjekovni London Bridge u funkciji je bio 600 godina, a glave pogubljenih na šiljcima izlagale su se 355 godina.

Hitlerova namjera bila je da, nakon što zauzme London, premjesti kip admirala Nelsona u Berlin.

Gornji most Tower Bridgea bio je pješački, sve do 1910. godine, ali zbog skupljanja velikog broja prostitutki na njemu, vlasti su ga odlučile zatvoriti.

Engleska kuhinja

Poznata je diljem planeta, iako možda nije za svaki ukus, a najčešće je smatraju bezukusnom, lošom, čak groznom. Njeno najpoznatije jelo svakako je fish&chips, odnosno pohana riba s dodatkom prženih krumpira. Ovdje se rado jedu različite vrste mesa, kao i njene iznutrice – poput pita od bubrega ili prženog mozga. Engleska je poznata i po slatkim i slanim pudinzima, a najrašireniji je Jorkširski puding. Zanimljivo je da su kolonijalna osvajanja Engleza utjecala i na njene prehrambene navike pa je u zemlji raširena konzumacija raznovrsnih indijskih curryja do te mjere da ih stanovništvo smatra svojim autohtonim jelom. Hrana se služi uz neizbježno pivo, a u zemlji je raširena i kultura ispijanja čaja, točno u 17 sati (English tea at 5; Afternoon tea).

Mistični Stonehenge

U Engleskoj je smještena i jedna od najpoznatijih građevina neolitika i brončanog doba Stonehenge, koji se nalazi na Salisburškoj nizini u okrugu Wiltshire. Ovaj lokalitet okuplja monumentalne kamene blokove, a njegovi graditelji, kao i namjena i danas su nepoznanica. Pretpostavlja se da je Stonehenge služio predviđanju astronomskih pojava, iako nikada nije dokazana njegova stvarna svrha, a tradicionalno je najposjećeniji uoči ljetnog solsticija, 21. lipnja, kada iz cijelog svijeta dolaze ljubitelji mitova i legendi, slijedeći davne puteve drevnih Druida…

Beatlesi

Rodno mjesto legendarne četvorke, začetnika moderne pop-glazbe je grad Liverpool, smješten na sjeverozapadu zemlje uz estuarij rijeke Mersey. Najčešća odrednica u gradu jest pristanište Head, Albertov dok i ulica Williama Browna koji su pod zaštitom UNESCO-a. Ovdje se nalazi i jedinstven muzej, Beatlesova priča, koja okuplja sve detalje svjetski poznate grupe iz ovoga grada u koji i dan-danas svakodnevno dolaze obožavatelji liverpoolskih ''čupavaca''.

Zapanjujući krajolici

Ljubitelji prirodnih čuda odlaze u Nacionalni park Yorkshire Dales, koji se prostire na 1770 četvornih kilometara u Sjevernom Yorkshireu i Cumbriji. Park se sastoji od brojnih riječnih dolina i brežuljaka s raznovrsnom florom i faunom, brojnim špiljama i zanimljivim vapnenačkim strukturama.

Literarna bajka, legende i mitovi

Engleska je prepuna raznih legendi i mitova, a za bolje upoznavanje treba otići u grad Nottingham, koji se smjestio na istoku zemlje. U njemu je dom pjesnika Lorda Byrona, Nottinghamski dvorac, koji je dao izgraditi Vilim I. Osvajač, kao i razgranat špiljski sustav. U blizini grada prostire se i poznata Sherwoodska šuma koja je nadahnula mnoge priče o Robinu Hoodu i njegovoj družini, razbojniku mekog srca, koji je otimao bogatima, kako bi dao siromašnima... Naravno, riječ je o romantiziranoj verziji jedne stare srednjovjekovne legende, koja se tijekom stoljeća dopunjavala, a Robin Hood postao najpoznatiji svjetski lopov.

Jeste li znali?

Francuski je bio službeni jezik u Engleskoj od 1066. do 1362. godine. Danas se u Londonu govori više od 300 jezika!

Privatne škole u Engleskoj su vrlo skupe, prosječno oko 13.500 funti godišnje.

Naziv Big Ben se ne odnosi na sat, već na zvono.

Englezi imaju problem s debljinom. Kao rezultat toga Englezi su uz Irsku i Finsku zemlje koje imaju najveću stopu srčanih udara u Europi.

U Engleskoj vrijedi pravilo da u barovima i pubovima možete piti koliko god želite, ali ne smijete se napiti.

Više od 27 tona jagoda i 7000 litra šlaga pojede se tijekom dvotjednog teniskog turnira Wimbledon, najpoznatijeg i najprestižnijeg na svijetu.

Svakoga dana Englezi popiju 165 milijuna šalica čaja, a to je gotovo 20 puta više nego Amerikanci.

J.K.Rowling, autorica serijala o malom čarobnjaku Harryju Potteru, prva je književnica koja je postala milijarderka, a njeno djelo prevedeno je na 55 jezika.  

Do 1832. godine Engleska je imala samo dva fakulteta; naravno, to su bili Oxford i Cambridge.

Nogomet

Rani znakovi nogometa kao sporta pojavljuju se u Kini tijekom 2. i 3. stoljeća prije Krista. Za vrijeme dinastije Han ljudi su pronalazili kožne lopte te ih udarali u malu mrežu. Činjenice također pokazuju da su i Grci i Rimljani koristili loptu za dodavanje naročito s ciljem zabave, dok su Japanci u Kyotu to već tad pretvorili jednu vrstu popularnog sporta.

No početak pojave modernog nogometa, onakvog kakav se danas igra, započeo je navodno u Engleskoj. Zanimljiva činjenica je ta da je u jednom trenutku lopta kojom su se dodavali bila glava jednog danskog razbojnika. No, u srednjem vijeku, cilj ovog sporta bio je dovesti loptu do određene točke, dok su za to bile dopuštene razne aktivnosti poput udaranja, guranja i slično. Ljudi su u kratkom roku zavoljeli takav način igre da su provodili cjelodnevno vrijeme na terenu. Ponekad je konkurencija postala toliko žestoka da je igra bila puna nasilja. Čak su i tadašnji vojnici bili toliko zadivljeni da su propuštali vojne vježbe da bi gledali nogomet.

Zbog prevelikog nasilja tijekom igre, kralj Edward III. zabranio je nogomet 1395. godine te je to bilo ponovljeno i 60 godina kasnije kada je 1424. kralj Škotske James I. na Parlamentu donio odluku: "Nitko neće igrati nogomet" (eng. Na man play at the Fute-ball). Ne postoji točan podatak kada je igra natrag postala aktualna, no može se zaključiti da se igra više od tri tisuće godina!

Od 1815. godine počinje najveći razvoj nogometa i to na sveučilištima, fakultetima i u školama, naročito u Engleskoj. Povijest suvremenog nogometa osnovana je 1853. kada se jedanaest predstavnika iz Londona sastalo i donesena su zajednička temeljna pravila nogometa. Ishod tog sastanka bio je formiranje nogometnog saveza. S obzirom na to da su u tadašnje vrijeme nogometna pravila bila usko povezana s ragbijem, jedno od donesenih pravila bilo je to da je strogo zabranjeno bio kakvo dodirivanje lopte rukom. Nakon toga, nogomet je postao popularan i u drugim državama Europe, a i svijeta. Samim time, 1930-ih godina osnovana je FIFA koja je zaslužna za prvo svjetsko prvenstvo u Urugvaju kao i sva ostala.

I prve međunarodne utakmice igrale su se na engleskom tlu, iako je zapravo bila riječ o utakmicama između dijelova Velike Britanije. Prvi međunarodni susret odigrale su Engleska i Škotska 1872. godine. Završilo je 1:1. Prvo veliko međunarodno natjecanje bio je nogometni turnir na Olimpijskim igrama 1908. godine. Sudjelovalo je pet momčadi, a zlato je osvojila Velika Britanija, ispred Danske i Nizozemske. Svih pet sudionika bilo je iz Europe. Tek 1920. godine nastupila je prva izvaneuropska momčad - Egipat, a 1924. godine po prvi puta uključili su se i "južnoamerički čarobnjaci", Urugvaj. Oduševljavali su igrom i osvojili dva zlatna odličja uzastopno i nije čudno da su zbog toga baš oni odabrani da budu prvi domaćin Svjetskog nogometnog prvenstva 1930. godine.

Engleski nogometni huligani i Margaret Thatcher

Riječ huligan (eng. hooligan) potječe još iz viktorijanskog doba engleske povijesti, a vezana je uz irsku obitelj Hooligan koja je bila sklona izazivanju nereda, tučnjavama i obračunima na svakoj javnoj manifestaciji.

Često se pogrešno pretpostavlja da su izgrednici pripadnici siromašnijeg sloja građanstva, nisko obrazovani ili potpuno neobrazovani. Među najzloglasnijim engleskim huliganima ima pripadnika svih slojeva društva, od običnih radnika do liječnika i bogatih poduzetnika. Treba još istaknuti da huligani prateći nacionalnu reprezentaciju u inozemstvu, često na sebe preuzimaju ulogu onih koji se za svoju zemlju trebaju boriti na svim poljima.

Nakon što su engleski klubovi izbačeni iz svih europskih natjecanja 1985. godine, a samim time i njihovi huligani, jedina prilika za nove huliganske ''pothvate'' otočnim navijačima ostala je reprezentacija. S obzirom na to da je određeni broj njih imao zabrane odlaska i na reprezentativne utakmice, prvenstveno u Engleskoj, huligani su većinu svoje energije usmjerili na gostovanja nacionalne vrste koja su gotovo redovito bila popraćena neredima i navijačkim sukobima. Dva su glavna razloga za to. Prvi; izvan Engleske nisu vrijedili rigorozni zakoni koje je uvela vlada Margaret Thatcher pa su izgrednici uglavnom prolazili s novčanom kaznom i deportacijom. Drugi; sredinom osamdesetih utjecaj engleskih huligana počeo se širiti ostatkom Europe pa su svi svoju ''reputaciju'' željeli graditi baš na obračunima s Englezima, svojim huliganskim uzorima. Naime, osamdesetih godina, nakon širenja unutar Velike Britanije, huliganske skupine po uzoru na britanske kolege počele su nicati diljem Europe.

Veliku zaslugu za širenje i ''popularizaciju'' navijačkih skupina sklonih huliganizmu, a time i odgovornost za nasilje, imali su - mediji. Posebno britanski mediji koji su dotad nepoznati fenomen organiziranog nogometnog nasilja počeli pratiti gotovo jednakim intenzitetom kao i same utakmice na koje su ovi dolazili. Naime, još od kraja šezdesetih godina mediji su počeli slati posebne izvjestitelje koji su pratili samo događaje na tribinama i od toga stvarali senzacionalističke priče. A nogometni huligani upravo su tome težili i ''hranili'' se svojim ''uspjesima'' koje su novine redovito objavljivale. Tako se engleski model huliganstva proširio i po ostatku Europe, a u kombinaciji s lošom ekonomskom i društvenom situacijom sedamdesetih i osamdesetih godina, naišao je na plodno tlo za huliganske obračune diljem Europe. Posebno snažan utjecaj engleski huliganizam imao je u Belgiji, Francuskoj, Nizozemskoj, u kojima su kao znak raspoznavanja navijači na svoje tribine vješali britansku zastavu, koja je tih godina bila simbol huliganstva.

A onda im je na kraj stala Čelična lady, britanska premijerka Margaret Thatcher, koja je prva započela i uspješno okončala problem engleskih sumanutih huligana. Danas je Engleska uzor svima, a jedinoj britanskoj premijerki uzor je bila Amerika i američki nogomet, odnosno ''opće pravilo'' da ga svi gledaju sjedeći. Željela je to provesti i u Engleskoj, a danas je to jedina sličnost između nogometa koji su izmislili Amerikanci i nogometa koji su izmislili Englezi. Za neke je Thatcher revolucionarka koja je uvela red u Englesku, ne samo na stadionima, a za druge političarka koja nije učinila baš ništa. Odnosno, po njima je kriva za nasilje. No možda nogomet ne bi bio tako lijep u Engleskoj, niti bi na tribinama ljudi mogli mirno sjediti da nije bilo njezinih oštrih rezova osamdesetih godina. Ipak, najgore je u Liverpoolu. Po gradu su čak bile organizirane i ulične veselice kada je umrla Margaret Thatcher. Tvrde da je gospodarski uništila njihov kraj i osiromašila narod, a mnogi se sjećaju i velike tragedije Liverpoolovih navijača. Na stadionu Hillsborough, kada je uoči polufinalne utakmice FA kupa između Liverpoola i Nottinghama (1989.) zbog policijskih propusta na tribinu pušteno previše navijača, nastao je stampedo u kojem je poginulo 96 navijača Liverpoola. Njena vlada prihvatila je izvještaj policije Južnog Yorkshirea kojim se sa snaga sigurnosti skida odgovornost, a 96 navijača Liverpoola praktički je proglašeno krivima za svoju smrt.

Kap koja joj je prelila čašu također se tiče navijača Liverpoola i još jedne tragedije u kojoj su sudjelovali. U finalu Kupa prvaka 1985. godine igrali su Juventus i Liverpool. Došlo je do najtragičnijih nereda navijača u Europi. Sukob je eskalirao kada je veća skupina Liverpoolovih fanova preskočila i probila zaštitnu ogradu. Bježeći pred njima, Juventusovi navijači nagrnuli su na vanjski zid stadiona koji se pod njihovom težinom srušio. Poginulo je 39 ljudi, a ozlijeđenih je bilo više od 600. ''Izgleda da nogomet privlači najgore nasilnike u zemlji. Skupine navijača masovno putuju u druge gradove i pod utjecajem alkohola prave kaos i užasne scene po ulicama, napadajući ljude i imovinu. Sramimo se zbog takvog ponašanja. Moramo izbrisati tu mrlju s obraza nacije'', rekla je nakon tragedije na Heyselu Margaret Thatcher. Dan poslije Heysela FA je povukao klubove iz Europe na godinu dana, a Uefa je tri dana zatim tu kaznu produljila na neodređeno vrijeme. Donijela je set zakona, zabranila alkohol, huligane su trpali u zatvore ili kućne pritvore, za vrijeme utakmice morali su se javljati u policiju, a drastično je kažnjavano i paljenje baklji. Slične probleme danas ima i Hrvatska...

Stanovništvo

U Engleskoj živi oko 53 milijuna ljudi, a najgušće je naseljena Londonska zavala s Londonom, glavnim gradom Engleske i Velike Britanije, odnosno Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. U gradovima živi oko 4/5 ukupnoga stanovništva.

Odnosi s Hrvatskom u sjeni tragedije u Bleiburgu

Poznata je činjenica da Britanci imaju tradicionalno puno bolje odnose sa Srbijom, nego s našom Hrvatskom. Zanimljivo je stoga da su Britanci bili jedna od šest država koja je poslala svoju zastavu na mimohod za 20. obljetnicu Oluje. Međusobne bismo relacije mogli opisati kao službene, diplomatske, ali prilično suzdržane, čak i hladne. Jedan je od razloga velika mrlja na britanskoj povijesti, a riječ je o pokolju koji je počeo predajom u austrijskom Bleiburgu.

Početak ove tragedije zbio se 15. svibnja 1945. godine, kada su se pripadnici Hrvatske vojske, odnosno, vojne snage Nezavisne države Hrvatske nastale 1944. spajanjem domobranstva i Ustaške vojnice s civilima počeli povlačiti prema britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Britanci su, međutim, odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili im da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji.

Zapovjednik 8. britanske armije koja je okupirala te dijelove Austrije bio je general sir Richard McCreery, a zapovjednik britanskog 5. korpusa bio je general Charles Keightley. Dvije hrvatske armije, koje su se sa civilnim pučanstvom povlačile prema britanskim trupama u Austriji, imale su 13. svibnja 1945. godine 17 divizija (više od 200.000 ljudi). U 9 sati 14. svibnja 1945. hrvatski časnik za vezu židovskog podrijetla Deutsch-Maceljski ponudio je Britancima predaju tih dviju hrvatskih armija zajedno sa civilnim pučanstvom. Treba napomenuti da je Drugi svjetski rat već bio završen. Britanci su otezali s pregovorima, sve dok Titov pregovarač komesar Milan Basta i britanski pregovarač brigadir Patrick Scott nisu uspjeli prevariti i prijetnjama prisiliti generala Herenčića da hrvatska vojska položi svoje oružje i da podigne bijele zastave predaje. Predaja komunistima započela je 15. svibnja u 16 sati. Time je zapovijed MacMillana i Harolda Alexandera o izručenju Hrvata Titovim komunistima bila izvršena.

Feldmaršal Alexander šalje Titu strogo povjerljiv brzojav 16. svibnja, dakle dan nakon predaje Hrvata jugoslavenskim komunistima, da bi Britanci željeli predati hrvatske zarobljenike Titu i pita Tita slaže li se on s tim prijedlogom. Tito mu odgovara 17. svibnja da je primio njegov brzojav o ponudi predaje 200.000 "Jugoslavena" i da se sa zahvalnošću slaže s tim prijedlogom. Sve se to događa nakon što su Hrvati već bili predani Titovim komunistima i mnogi od njih već pobijeni.

Krvavi 15. svibnja

Što se pak događalo na sam dan predaje, 15. svibnja 1945. godine? Kada su nakon polaganja hrvatskog oružja Titovi partizani bili sigurni da se njihove žrtve više ne mogu braniti i da Britanci ne namjeravaju intervenirati (Britanci su, naime, zaprijetili da će bombardirati hrvatsku vojsku i civile ako odmah ne polože oružje), partizanski komesar Milan Basta izdao je zapovijed. Što je nakon toga uslijedilo mogu opisati samo oni koji su bili nazočni tom apokaliptičkom klanju. Evo svjedočanstva jednog očevica: "Muškarci, žene i djeca padali su u svežnjevima dok su partizani kosili svojim mitraljezima lijevo-desno po otvorenome polju. Vrlo brzo je toliko ljudi bilo pobijeno da su se partizani usudili spustiti među preživjele pa su ih s vidljivom nasladom stali na smrt tući, udarati čizmama i probadati bajunetama" (Izjava očevica Teda Pavića u knjizi "The minister and the massacres" Nikolaja Tolstoja, London 1986, str. 104.).

Kada je 16. svibnja bio dovršen pokolj u Bleiburgu, preostala masa razoružanih i prestravljenih Hrvata bila je gonjena u Jugoslaviju prema stratištima Kočevskog roga i dalje u kolonama smrti na "križni put".

Partizanske postrojbe s gotovo 800.000 pripadnika raspodijeljenih u pet armija gonile su ostatke poraženih snaga sve do Koruške, a sudbini gotovo 200.000 pripadnika vojske NDH, među kojima je bio i ogroman broj civila, nije pomogao ni potez ustaškog poglavnika Ante Pavelića koji je nakon proboja Srijemskog fronta poslao specijalnog izaslanika Vjekoslava Vrančića savezničkom zapovjedništvu u Italiji te je zatražio pomoć. Pavelićeve molbe bile su uzaludne jer je britanski feldmaršal Harold Alexander provodio odluke Teheranske konferencije, prema kojima se poslije rata nije dopustio opstanak nijednoj kvislinškoj tvorevini koju su uspostavile sile Osovine pa je odbio primiti Pavelićeve emisare te ih je poslao u zarobljenički logor, a ''Memorandum Vlade NDH'' neotvoren je poslao Titu u Beograd.

Prema izvješću štaba 12. divizije Jugoslavenske armije, napravljenim odmah nakon događaja, 15. svibnja se na Bleiburgu predalo 93.000 pripadnika poražene vojske NDH. Partizanske snage koje se od ožujka 1945. nazivaju Jugoslavenska armija zarobljene vojnike i civile s Bleiburga povukle su dublje na područje pod svojom kontrolom te su velik broj tih ljudi pobile u masovnim zločinima kod Teznog, na Kočevskom Rogu, u Maceljskoj šumi i na mnogim drugim manjim stratištima.

Tako Bleiburg i tisuće nevinih hrvatskih duša i danas, više od pola stoljeća, ostaju nečista savjest Britanaca i jedna od njihovih najvećih povijesnih sramota.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.