ekskluzivno za direktno

GORDAN MALIĆ Sanader misli da, nakon velike koalicije, dolazi velika abolicija

Autor

Andrea Latinović

Gordan Malić jedan je od najpoznatijih hrvatskih istraživačkih novinara. U kojoj god redakciji je radio, njegovi su tekstovi izazivali veliko zanimanje, otvarali brojna pitanja i probleme o kojima se nije javno govorilo te inicirali polemike.

24.06.2018. u 08:22
Ispiši članak

U svom se dugogodišnjem novinarskom radu suočavao s mnoštvom političkih i svakojakih prepreka, a gotovo ''standardno'' dio ga je javnosti sumnjičio za suradnju s inozemnim obavještajnim službama, najčešće britanskom. Na takve tvrdnje Malić samo odmahuje rukom, ne zanimaju ga i nastavlja dalje sa svojim istragama, kojima je razotkrio i brojne korupcijske afere. 

Nema ni simpatije, a ni antipatije ni prema kojoj političkoj opciji, u njegovom je fokusu isključivo potraga za istinom, a prije negoli uopće iziđe u javnost s temom koja obično uzburka hrvatsku političku i društvenu elitu, temeljito i argumentirano se priprema. Može se slobodno reći da

Malić pripada onoj ''staroj'' novinarskoj gardi, koja je dobro znala da su činjenice svetinja, da svaka priča ima nekoliko strana i da novinar, u biti, može pogriješiti samo jednom. A takvih novinara kao što je Malić u Hrvatskoj je danas, nažalost, malo- gotovo izumrla vrsta.

Kako komentirate nategnuti odnos između predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića? Jesu li to neki neraščišćeni računi iz prošlosti, kada su oboje bili u diplomaciji? 

Prošlost se ne računa, kada su u pitanju personalni i drugi odnosi u politici. Tu prevladavaju interesi. Najčešće svakodnevni interesi, jer kod nas ne postoje dugoročni aranžmani, budući da nitko ništa ne planira na dulji rok. Među političarima nema afekta, mržnje, ni slučaja... To dramsko u politici konstruiramo mi novinari da lakše prodamo priču. F.D. Roosevelt je jednom rekao da u politici nema slučaja, a ako ga ima onda je tako i planirano. U temelju sukoba kojeg ste naveli leži ustavni konflikt između Ureda predsjednika/predsjednice i Ureda premijera. Predsjednici crpe autoritet iz neposrednih izbora pa se često ponašaju kao da su ravnopravni premijerima. S druge strane da bi održali visoki rejting i osigurali drugi mandat moraju se ponašati kao oporba. To je sad slučaj. Smatram da je oporbi mjesto u parlamentu, a ne negdje između vlasti i opozicije. Osim toga, parlamentarnoj oporbi treba dati neke alate vlasti, ili barem kontrolne mehanizme koje sada ima predsjednik, a koji samo figurira kao nadzorni organ. Jedini koji su istinski motivirani da nadziru vlast su oni koji je žele i mogu smijeniti u parlamentu. Sve drugo je improvizacija.  Ukratko, treba mijenjati Ustav. Samo je pitanje hoće li to Plenković uspjeti prije nego i sam bude smijenjen... 

Stanje u HDZ-u? Zatišje pred buru? Plenković svladao sve svoje suparnike i neistomišljenike? Nešto treće? 

Davor Stier i Miro Kovač nisu bili neki suparnici premijeru Plenkoviću. Dobro, možda su se na HDZ-ovom izvještajnom saboru htjeli takvima prikazati, ali realno, oni to nisu. Plenkovićev suparnik je onaj koji ga u pogodnom trenutku može smijeniti ili zamijeniti. Netko s takvim utjecajem u stranci. To bi, recimo, mogao biti Milijan Brkić, ali Plenković je radije savladao slabije, Stiera i Kovača. Netko je, ipak morao funkcijom platiti njegovo potvrđivanje autoriteta u stranci. Svejedno, u HDZ-u se osjeća da taj autoritet slabi. Recimo, nikad se nije dogodilo da saborski zastupnici HDZ-a glasaju po savjesti. To je njima nepojmljivo. Baš zato što rutinski glasaju  protiv savjesti, njihova je glasačka mašina u Saboru nepobjediva. Kako je napravljen presedan, on se sada može okrenuti i protiv samog Plenkovića. 

HDZ tradicionalno izbacuje svoje predsjednike; u jednom su trenutku na vrhu i drže kontrolu nad najvećom političkom strankom u državi, a u drugom postaju persone non grata koje više nitko ne poznaje. Je li to specifičnost isključivo HDZ-a? 

Nije. Termin persona non grata u diplomaciji se koristi za stranca koji ima nepoželjan status u nekoj državi. Kad izgube čelnu poziciju, predsjednici hrvatskih stranaka brzo gube sav autoritet i na neki način postanu stranci u svom okruženju. Onda obično odu iz politike. Teško je reći da se razočaraju u nju, budući da znaju da stvar tako funkcionira. Eto, npr. Budiša, gđa. Pusić, Milanović...

Vaša ocjena rada predsjednice Grabar-Kitarović? Ima li realne izglede za drugi mandat? 

Ima. Njen javni rejting nije izrazito visok, ali je najviši na političkoj sceni i ne oscilira previše. Josipovićev rejting bio je. da se tako izrazim, visok, plav i lijepo građen, ali nije bio dovoljan za prolaz u drugi mandat. Visoki rejting je najčešće obična konstrukcija, nešto kao Josipovićeve kantate za čembalo i udaraljke. Stipe Mesić je znao reći da nikad ne bih mijenjao svojih standardnih 51 posto, za Josipovićevih trenutnih 72... Što se tiče mandata predsjednice, on se uglavnom temeljio na konfliktu s premijerom. Nekad se činilo da ratuju oko vanjske politike, a nekad oko stranke gdje ona ima aspiracije.  Premijer Plenković je uredan briselski đak i djeluje u okviru politike EU, kada takve ima. Predsjednica je puno fleksibilnija, jer djeluje u okvirima globalnih utjecaja, od Washingtona, preko Ankare do Moskve, naročito Moskve. 

Kada biste analizirali i ocjenjivali dosadašnje hrvatske predsjednike, kako biste ih opisali? Tuđman, Mesić, Josipović? 

Teško je ikoga uspoređivati s Tuđmanom. Imali su različite ustavnopravne pozicije. Tuđman je bio revolucionar, kreator politike i narodni vođa. Ostali su uglavnom odrađivali mandate, s manje ili više utjecaja. Tuđman se nije trudio biti simpatičan, više ga je zanimalo da postigne cilj. Politika je u njegovo vrijeme bila sredstvo za ostvarenje cilja. A danas je samo cilj. 

A SDP? Postoji li on uopće više, ili ga je Davor Bernardić uspio dokrajčiti? 

SDP je nekad bio stranka građanskog profila i urbanog identiteta. Nešto od toga je bilo doista autentično, a nešto medijska konstrukcija i utopija. Onda je došao Milanović i uzurpirao stranku i medije svojim osobnim profilom, koji nije bio kompliciran. Mogao se analizirati i toplomjerom. Sada je to stranka bez ikakvog sadržaja. Bernardić je političar bez svojstava i u potrazi je za identitetom. Podsjeća me na genijalnog Bustera Keatona, kojem su se više smijali što je bio ozbiljniji. S druge strane, u Saboru dominira Nenad Stazić, kao neduhoviti provokator koji skoro 20 godina uvježbava istu stand up točku. Između toga traju neki unutarnji procesi koji nikome nisu važni osim njima samima. 

Vjerujete li doista u mogućnost tzv. velike koalicije, o kojoj se sve češće spekulira, iako se o njoj raspravljalo tijekom godina više puta? 

Velika koalicija je realna mogućnost kojoj su skloni mnogi na javnoj sceni, u strahu od nestabilnosti i anarhije koju reprezentira Živi Zid. O toj se opciji i ranije govorilo, ali ona je sada realnost jer su HDZ i SDP u povijesnom padu. Tu ideju promovira i bivši premijer Ivo Sanader. On vjerojatno misli da bi s velikom koalicijom nastupila i velika abolicija, odnosno pomirba svih sa svime. Bila bi to koalicija spasa za tzv. velike stranke i izvan toga teško da bi imala smisla. Ukratko, klijentelizmom i korupcijom krenulo bi se protiv kaosa i anarhije. Kaj ja znam... Možda nije sve u tome da se uvijek držimo istog.

Očito smo pred novim migrantskim valom. Radi li naša policija dobro svoj posao i mislite li da bi se ponovno mogla reprizirati 2016. godina, kada se Europa suočila sa strahovitim izbjegličkim egzodusom? 

Ne znam kako policija radi svoj posao, jer pravi posao još nije počeo. Vidljivo je da ni približno ne ispunjavamo uvjete za Schengen, što znači da ćemo granice Schengena braniti ''ilegalno''. Kako će to u praksi izgledati, bojim se i pomisliti. Emigrantski val trajat će duže nego što mnogi predviđaju. Ključne pretpostavke za to nisu političke nego klimatske prirode. Prema procjenama klimatologa, zbog kontinuiranog zatopljenja do polovice ovog stoljeća uvjeti za život na Arapskom poluotoku postat će rubni. Očekuju se masovne migracije čiji će razmjeri biti daleko veći od onih koje izazivaju ratovi. Cijeli narodi morat će mijenjati habitat i to u roku od samo 30-ak godina, što nije daleka budućnost ni u životu pojedinca. U životu nacije to je praktično sutra. Europa je prva na udaru, a u Europi mi smo među prvima. Tisuće Arapa već su preselile u BiH, u tihoj operaciji promjene habitata. To im je okruženje primamljivo i prihvatljivo iz niza razloga. 

Imamo li razloga strahovati od pogoršanja odnosa s BiH, koji već sada nisu ni previše dobrosusjedski, a ni previše prijateljski? Ne bismo li to kompleksno pitanje trebali riješiti što prije, obzirom na toliko zajedničkih točaka, kao i činjenicu da smo ''osuđeni'' jedni na druge? 

Kriza BiH više nije toliko uvjetovana izvana, iako  bošnjački političari inzistiraju na tome. Bošnjačka politika u mnogim elementima je nekorektna prema Hrvatima i budi novi resantiman prema Sarajevu. Izetbegović i njegova stranka ponašaju se kao da je Hrvatima u BiH konstitutivnost poklonjena i kao da je nisu zaslužili. To je očito preko svake mjere, da čak i ja koji sam Tuđmanovu politiku u BiH uvijek smatrao pogrešnom sada iz druge perspektive tumačim njegovu rečenicu da ''svojim možeš smatrati samo ono što obraniš oružjem''. S druge strane, oslanjanje HDZ-a na politiku Milorada Dodika i Aleksandra Vučića čista je iluzija, jer njima odgovara da pozicija Hrvata u BiH bude upravo ovakva kakva jest. Submisivna i idealna za manipulaciju u svim smjerovima. 

Je li se Hrvatska dobro postavila u odnosu na huškačku i ratobornu politiku službenog Beograda? Ili im, kako smatra dio javnosti, previše popuštamo, olako prelazeći preko njihovih provokacija i uvreda koje nam kontinuirano šalju? 

Aleksandar Vučić je nesumnjivo ratni huškač i istinski nedemokrat. To mu priznaju i u Srbiji, uglavnom kao vrlinu. On je velika pogreška Zapada u nešto manjoj mjeri nego Recep Erdogan. Hrvatska politika prema Srbiji trebala bi biti odraz ukupne hrvatske vanjske politike koja ne postoji jer se Plenković tu ne usudi isključivo slijediti politiku EU. Zna kud bi to odvelo i njega i HDZ. A predsjednica varira razne politike i utjecaje s jednakim rezultatom. 

Hrvatska kao korupcijski raj - pretjerano ili realno? 

Realno. O tome bih imao puno toga za reći, ali realnost je surova...

Slučaj Agrokor; znate li Vi koja se zapravo priča krije iza tog kompliciranog procesa? 

Priča o grupi Borg i pogodovanju određenim konzultantskim lobijima je minorna u cijeloj konstrukciji. Ako se ispostavi da je nagodba najvećim dijelom uspjela, onda će svi medijski napisi o tome izgledati kao pokušaj zaustavljanja kola hitne pomoći na semaforu. S druge strane, činjenica da je lani izmijenjen Zakon o koncesijama i da su one danas prenosive i to u slučajevima onih tvrtki ''koje prolaze restrukturiranje'', po meni je najveći skandal ove vlade. Koncesiju dodjeljuju države na javnim natječajima i one su neprenosive, to je međunarodni standard. 

Zbog te izmjene hrvatske šume i najbolji izvori vode, koji su pod koncesijama Agrokora, INA-e i HEP-a koji se već pripremaju za ''restrukturiranje'' sada mogu postati i postaju strano vlasništvo. Bez natječaja. To je ozbiljan propust koji, što bi rekao Roosevelt, može biti slučajan ako je tako planirano.

Kako se nosite sa stalnim optužbama da ste radili za UDBA-u, onda za Britance, da ''šurujete'' s inozemnim vanjskim službama, ili je to standardni pokušaj ušutkivanja i zastrašivanja te kompromitacije svakoga tko se usuđuje javno govoriti i djelovati, a da nije korumpiran, niti ga se može korumpirati? 

Ako si na javnoj sceni nešto duže i djeluješ nešto ozbiljnije, onda ne možeš biti samo novinar. Moraš biti i nešto drugo. Ja sam naviknuo da jedan dio publike doista misli da sam ja i ''nešto drugo''. I da sve stvari koje sam radio, sav kriminal koji sam istraživao u mandatima raznih vlada, ima neku pozadinu. Da još netko iza toga stoji. Netko kome je to u interesu. A kome je to u interesu sam Bog zna? U mom sigurno nije. Taj bih dio svog imidža demantirao frazom ''Premlad za UDBA-u, a prestar za rock'n'roll''. Kao što je pjevao Arsen Dedić: ''Kad se okrenem, nikog, osim duge sjene, na cesti poslije ponoći…''.

I na kraju, ima li novinarstvo u Hrvatskoj uopće ikakvu važnu ulogu, je li pravi korektiv vlasti, ili se i ono, u skladu s promjenama u društvu, negdje izgubilo? 

Novinarstvo jedva da postoji. Postoje novinari čije je uloga da rade za izdavače, koji imaju zadaću da podupiru vlast, ili razne interesne skupine i da tu podršku naplate.   

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.