Dvanaestorica za povijest: Ivica Vučić-Dalton, vinkovačka legenda

Svi su 1996. godine amnestirani, a protiv ostalih 41 okrivljenog, Zakonom o općem oprostu postupak je obustavljen.

Drugi sudski proces vodio se na Županijskom sudu u Osijeku. Od petorice okrivljenih za zlostavljanje zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca, hrvatskom pravosuđu dostupan je bio samo Milan Marinković, koji je 2014. godine pravomoćno osuđen na tri i pol godine zatvora i svoju je kaznu već odslužio. Nakon žalbe na presudu, kao olakotna okolnost pri izricanju tako niske kazne koja je s 3 i pol snižena na 3 godine, uzeta je u obzir činjenica da je Marinković siromašan i ima staru i bolesnu majku. 

"Jesu li oni koji su izricali ovako sramotno nisku zatvorsku kaznu ijednog trena pomislili na majke izmasakriranih redarstvenika i je li ih ikada zanimala njihova starost i zdravstveno stanje?", s ogorčenjem se pitaju suborci i obitelj 12 masakriranih i 22 ranjena redarstvenika.

Jedan od dvanaest mučki ubijenih policajaca u Borovu selu, bio je i Ivica Vučić, poznat pod nadimkom Dalton.

"Nema tko ga u Vinkovcima nije poznavao, gradski fajter i mangup, nikoga se nije bojao, ali u njemu nije bilo ništa kvarno".

"Uvijek je nas mlađe pitao kako smo, dira li nas tko i nikada nas nije gledao s visine".

"Živio je zdravim životom za ono vrijeme, što je nama bilo neobično, bio je vižljast, pun snage, vodio je računa o zdravlju i tijelu, jeo je puno voća, čak bi jabuku često ponio u grad, smijali smo se tome, to onda nitko osim njega nije radio".

Daltonovi prijatelji iz mladosti puni su zanimljivih priča o njemu, anegdota, no svi odreda ističu kako je bio iznimno pozitivna osoba, s jakim domoljubnim nabojem koji nikada nije skrivao pa je često, prijeratnih godina, zbog toga imao i problema s ondašnjom policijom.

Ivica Vučić rođen je 3. veljače 1961. godine u Vinkovcima, kao najmlađi od tri sina Matije rođ. Juričić i Marinka Vučića. Pohađao je Petu osnovnu školu, Vladimir Nazor, a potom je nakon dva razreda srednje ekonomske škole, završio srednju poljoprivrednu. Godinama je radio kao sezonac na Žankovcima, dijelu ondašnjeg PIK- a Vinkovci. Rekreativno se bavio boksom i bio je iznimno društvena osoba. Kad je 29. siječnja 1990. godine primljen u policiju, bio je neizmjerno sretan, tvrde oni koji su ga poznavali. Njegov ratni put bio je besprijekoran, a mlađim kolegama koji su s vremenom primani u policiju, bio je uzor.

Nažalost, 2. svibnja 1991. nezapamćen zločin zavio je Hrvatsku u crno. U Borovu Selu, pri pokušaju spašavanja dva policajca zarobljena dan prije, pobunjeni hrvatski Srbi potpomognuti četnicima iz Srbije, dočekali su u zasjedi hrvatske redarstvenike. U središtu sela na njih je otvorena vatra iz pušaka i snajpera s prigušivačima te tromblonskim protupješačkim minama, a zatim je uslijedilo brutalno iživljavanje nad ranjenima i krvavi pokolj. Ranjena su 22 policajca, a ubijeno i masakrirano ih je dvanaest, među kojima je bio i Ivica. Ovaj krvavi događaj 2. svibnja 1991. godine, nakon pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića na Plitvicama, označio je neslužbeni početak Domovinskog rata.

Ivica Vučić pokopan je dva dana kasnije, 4. svibnja 1991., na vinkovačkom gradskom groblju. Kad je mučki ubijen, imao je trideset godina.

U romanu o Domovinskom ratu "Crni kaput" o Ivici Vučiću autorica je napisala:

"Volim čitati. Knjige su oduvijek bile moji prijatelji. doslovno sam ih jela i čuvala kao dragi kamen. S godinama, moja se zbirka širila, a ja sam, poučena lošim iskustvima, postajala sve posesivnija i škrtija u njihovu posuđivanju."

"Onda sam, jednoga proljeća devedeset i prve prošloga stoljeća, upoznala policajca. Rekao je da je redarstvenik. Bio je u specijalnoj policiji, ma što mu to značilo. Meni, tada, nije baš ništa. Ali bio je nekako drag, smiješan, valjda zato što mi ništa, što je govorio, nije zvučalo ozbiljno. Rekao je da dežura u policiji i pitao imam li kakvu knjigu za posuditi? Pogledala sam ga sumnjičavo, uopće mi nije izgledao kao osoba koja voli čitati. Osim ono što mora. Izgledao mi je nekako grubo (grubijani valjda ne čitaju), rekla bih, prototip osobe koja ne voli knjigu. Možda strip. Ali moje knjige – ne. Sumnjičavo sam pitala, hoće li mi ih vratiti, hoće li mi ih izgubiti tamo, zgužvati… Nećkala sam se, a on me uvjeravao i molio. Rekao je da mu bude dosadno, da nema što raditi, da…"

"Njegov prijatelj mi je jednom prigodom rekao da je opasan, ali moram priznati, meni nije djelovao tako. Ali tada, dok je tražio moje knjige, izgledao mi je sve opasniji (valjda ni opasni ne čitaju). Sljedeći dan nisam donijela knjigu. S vrata je pomolio svoju veliku glavu i pitao: – Mala, jesi donijela?, a kada sam odgovorila: – Nisam, dobacio je: – Škrtice! Svejedno se do odlaska šalio, bio dobro raspoložen i obećala sam u sebi: – Sutra ću mu donijeti. Pa što bude!"

"Ali sutra on nije došao. Ni prekosutra. Nije došao nikada više. Često se, kada slažem knjige, sjetim njega. I zaplačem. Kao sada. Njemu posvećujem ovu knjigu".

Osim Ivice Vučića u Borovu selu, 2. svibnja 1991. godine, mučki su ubijeni hrvatski policajci: Stipan Bošnjak (1955.), Antun Grbavac (1961.), Josip Culej (1966.), Mladen Šarić (1965.), Zdenko Perica (1965.), Zoran Grašić (1969.), Luka Crnković (1970.), Marinko Petrušić (1966.), Janko Čović (1965.), Željko Hrala (1968.) i Mladen Čatić (1971.).