Mladen Pavković

Dva zla osuđena, treće nije: Hrvatima treba zakon protiv zaborava

Autor

Direktno.hr

Ono što se na prostorima bivše Jugoslavije događalo tijekom prošlog stoljeća, a poglavito nakon II. svjetskog rata, dobrim je dijelom nanijelo i patnje i smrt na stotine tisuća ljudi. Međutim, za ta zlodjela do danas nitko nije odgovarao. A zakon je, kažu, jednak za sve.
25.12.2015. u 11:31
Ispiši članak

Pređete li zebru na cesti kad je na semaforu crveno svijetlo i ne zaustavite se kad vas „gromada“ od policajca pozove da to učinite, bez obzira što imate 66 godina, kao ona Osječanka koja je to učinila, policajac će vas, po zakonu, kao kantu za smeće baciti na beton i staviti lisice. Ukoliko pak u Vukovaru samo pokušate razbiti ćiriličnu ploču, kao pok. Darko Pajičić, „gromada“ od policajca, opet po zakonu, razbit će vam pola glave. A ako se u vrijeme Josipa Broza samo niste slagali s njegovom politikom, ako ste pisali pjesme o „Hrvatskoj Domovini“ često se događalo da ste završili na teškoj robiji ili pak u nekoj od tisuće masovnih i inih grobnica koje su ostale iza „najdražeg vođe“, trostrukog heroja Jugoslavije, ali i još uvijek počasnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).

Tijekom prošlog, ali i ovog stoljeća, Hrvatska se susretala i susreće s tri zla: nacizmom, fašizmom i komunizmom. Prva dva su osuđena, a treći nije, već se iz godine u godinu sve više i uzdiže. Šuti se o partizansko-komunističkim zločinima, ili se pak umanjuju i opravdavaju. Po imenu maršala Tita još uvijek nosi ime najljepši zagrebački trg. A protiv tog zločinca,  iako je umro desetak godina  prije hrvatskog Domovinskoga rata, morali smo se boriti od 1990.-1996. Iza sebe je ostavio masu sljedbenika, koji su poput nekog Fumića, imali desetak godina kad su krenuli u partizane, ali koji su nakon hrvatske pobjede nad srpskim i inim okupatorom počeli dizati glave, plesati „Žikina kola“ i veličati kult Josipa Broza. Čak su govorili i govore da bez njih ne bi bilo ni Hrvatske, a kad je bio Domovinski rat, poput štakora zavukli su se u rupe i čekali tko će pobijediti- Tuđman ili Milošević. Tim i takvima, pridružila se i „brigada“ bivših Udbaša i KOS-ovaca, koji su bez ikakvih provjera jednostavno iz Udbe prešli u hrvatske tajne i ine službe, a sa sobom su dovukli i na tisuće jugoslavenskih doušnika, koji su i danas aktivni.

Početkom Domovinskoga rata, bivši Udbaši istinski su bili zabrinuti za svoju sudbinu, tim više kad su vidjeli kako se s takvim ljudima postupalo u Rumunjskoj, ali i drugdje. Međutim, jedan nam Udbaš kaže da im je svima laknulo kad su na čelo hrvatskih policijskih, političkih i drugih službi na najviša mjesta došli Josip Boljkovac, Josip Manolić, Stjepan Mesić, Josip Perković, Zdravko Mustač i drugi pomozbog junaci – Hrvati. Oni se nisu bunili ni kad je Europa osudili totalitarne režime, a još manje kad je i u Hrvatskom saboru to isto učinjeno. To se hrvatske i ine Udbaše uopće nije ticalo, tim više što su se svojom lukavošću i pokvarenošću odmah  ubacili u prve „borbene“ redove i od velikih „Brozovaca“ postali još veći „Tuđmanovci“. Tako ta bljutava gospoda danas, među ostalim, imaju i pregršt odlikovanja – jugoslavenskih i hrvatskih. A rasporedili  su se na sve strane: od politike, policije, pravosuđa, banaka, tvrtki, škola, medija, općina, županija, estradnog i ugostiteljskog života pa do dječjih vrtića. Nema gdje ih nema. Svi ti i takvi i dalje igraju na kartu da „Hrvatska ne zna cijeniti svoje žrtve“. Jer da zna, nikada se ne bi dogodilo da tako veliki broj bivših Udbaša i danas su mali Bogovi. Pa, neće valjda oni koji su godinama bili slijepljeni i umreženi u progone Hrvata (a to su dijelom nastavili i danas) sami sebe osuđivati. Nekada su ti i takvi stajali uz ograde Katoličkih crkava i zapisivali one koji su slavili Božić. A danas, da se malo našalimo, zapisuju one koji ga ne slave.

Ono što se događalo u vrijeme Jugoslavije, kad su harali Udbaši, dobrim je dijelom zapisao u svojoj knjizi „Čovjek i njegova sjena“ (Kigen, Zagreb, 2012.) i dr. Anto Kovačević. Njega je godinama pratio bivši tajni agent Udbe Željko Kekić, koji mu je i ispričao (čak i pred tv kamerama) na koji je način to radio. Stoga je zastrašujuće i tužno, kad taj čovjek, koji je  uspješan poduzetnik u Karlovcu, otvoreno, pomalo provokativno i bahato kaže: „Danas, dragi Ante, nemaju Hrvatsku oni koji su se za nju borili, nemate je ni vi koji ste za nju robijali, niti je imaju rodoljubi. Hrvatsku imaju oni koji je nikada nisu htjeli, a to su udbaši koji su se uknjižili na Hrvatsku kao na svoj posjed s vlasništvom jedan kroz jedan“.

Ova slikovita konstatacija je najbolji primjer tragedije za sve hrvatske rodoljube koji su kroz generacije promišljali slobodnu Hrvatsku.

Kovačević, iako je prošao strahote Brozovih robijašnica, na kraju je oprostio i svom progonitelju i svima koji su gazili i mučili nevine Hrvate. To bi na određeni način trebao biti uzor naše dobrote uz poruku da bez oprosta ne možemo dalje. Ali, dok smo mi njima oprostili, oni nama – nisu. Nikada.

Prije će vas uhititi ako prođete zebru na cesti kad je upaljeno crveno svjetlo, nego što ste (dokazano) u komunizmu ili u vrijeme Domovinskoga rata pobili iznimno veliki broj ljudi, samo zato što su bili – Hrvati.

Nekada su proganjali Vice Vukova što je pjevao hrvatske pjesme. A danas još žešće za istu stvar proganjaju i Marka Perkovića - Thompsona. Jedan Hrvat iz Švicarske koji aktivno piše po portalima domoljubne članke rekao nam je ovih dana kad se vratio u Zagreb na božićne blagdane da ga je kao i u vrijeme komunizma čekao poziv od policije za – informativni razgovor. Što se promijenilo?

S obzirom da Hrvatska (lijevi i desni) ne žele donijeti zakon o lustraciji, a još manje nešto takvoga provesti u djelo (znate onu Titovu „s riječi na djela“), dr. Anto Kovačević bi na to dodao da nam je onda kao kruh, zrak i voda potrebno donijeti zakon – „Protiv zaborava!“.

 

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.