ĐURO ZVONKO TVOREK Nasmrt pretučen u Sremskoj Mitrovici, a istina o potrazi njegove supruge omekšat će i najtvrđa srca

Đuro Zvonko Tvorek rođen je 20. travnja 1953. godine u Vukovaru kao jedino dijete Nade rođ. Žanić i Ivana Tvoreka. Iako će kasnije po drugim brakovima oca i majke imati još jednog polubrata i dvije polusestre, Đuro je djetinjstvo proveo odrastajući na Priljevu, dijelu grada u blizini gradske luke, uz baku i djeda, majčine roditelje. Nakon osnovne škole završio je ondašnji ŠUP, Školu učenika u privredi, smjer automehaničar, no nikada nije radio u toj struci. Kratko prije odlaska u JNA u Ohrid, danas Sjeverna Makedonija, zapošljava se u građevinskom poduzeću Tempo, a po povratku, dobiva posao u Tvornici Borovo, u pogonu stara Pneumatika, gdje radi sve do početka ratnih sukoba.

Godine 1975., Đuro, ili kako ga je obitelj zvala, Zvonko, ženi se Mirom rođ. Vulić, koja im sljedeće godine rađa kćer Lidiju, a 1977. i drugu kćer, Andreu. Kao i brojni Vukovarci, slobodno vrijeme ispunjavao je pecanjem na Vuki ili Dunavu, bio je i lovac, a rado je rekreativno zaigrao nogomet, pa je s kolegama iz tvorničkog pogona u kojem je radio često odlazio na različite turnire. Supruga Mira reći će kako je bio marljiv i pošten čovjek, nije bio pričljiv, često je morala iz njega "izvlačiti riječi" što ju je znalo naljutiti, no kada bi govorio o Hrvatskoj, budući da je bio veliki domoljub, za razgovor mu nije bio potreban poticaj:

"Jednom mi je rekao kako bi bez razmišljanja dao život za Hrvatsku, pa sam ga pitala – 'Koga više voli, Hrvatsku ili mene?' - a on mi je rekao - 'To me nemoj pitati' – i sve mi je bilo jasno. Sudjelovao je u aktivnostima koje su kasnije rezultirale demokratskim promjenama u Hrvatskoj, premda ja to, u početku, nisam znala. Kada se počeo naslućivati rat, prvo je odlazio na straže s lovačkom puškom koju je posjedovao, a kako su sukobi eskalirali, ja i kćeri smo boravile u skloništu u našoj zgradi, u tzv. borovskim 'bananama', gdje smo nepune dvije godine prije, kao dugogodišnji podstanari, dobili stan.

Đuro nas je obilazio gotovo svakodnevno, ali je, po običaju, malo govorio o onome što se događa napolju i premda smo poslije o njemu čuli puno lijepih riječi, nikada se sam nije hvalio. Između ostaloga, tek smo, godinama kasnije, od njegovih suboraca saznali kako je hrabro sa zoljom izašao pred tenk i onesposobio ga pogotkom u gusjenice".

O Đuri Tvoreku posebno lijepo mišljenje imaju branitelji koji su bili na položaju na tzv. Internatu, a koji su kao dragovoljci došli iz Vinkovaca. Jedan od njih, Mladen Matičić, kasnije i sam logoraš srpskih koncentracijskih logora, u Vukovaru 1991. godine, dvadesetogodišnjak, ispričat će:

"Đuro će zauvijek imati posebno mjesto u mome sjećanju i srcu. Premda smo po dolasku u Vukovar upoznali puno sjajnih, dobrih ljudi, njega doista moram izdvojiti. Poticao nas je, hrabrio, nemam dovoljno lijepih riječi za njega. Mogao bih reći kako je tada za mene, ali i kasnije u životu, bio moralna vertikala. Kada smo pričali, najviše je govorio o obitelji, o supruzi Miri i svojim dvjema kćerima. Iako ih nikada nisam sreo, sve znam o njima. Danas, kada i sam imam dvije kćeri, mogu ga razumjeti. Đuro i ja smo zajedno bili na položaju, ali on je pitao našeg zapovjednika Lozara, koji se složio s tim, može li ići i na druge položaje u ispomoć. Kod nas, iako je bilo svakodnevnog puškaranja, bio je samo jedan veliki pješački napad praćen tenkovima i transporterima, koji smo uspješno odbili. Iz tog se razloga Đure Tvoreka sjećaju mnogi s različitih punktova, jer je bio 'leteći'. Gdje god je bila potrebna pomoć, letio je sam, nije ga bilo potrebno zvati. Jednom prigodom, pokazao sam mu kako se puca iz zolje, a u logoru sam čuo, mi smo se tada, pred kraj, već razdvojili, kako je uništio tenk. To mi nije bilo niti malo čudno, on je bio čovjek koji je imao petlju to učiniti – izaći pred grdosiju i pucati".

Dana 17. studenog 1991. godine, Đuro je ranjen u obje noge, u listove. Njegova supruga Mira se s kćerima i svojim roditeljima koji su, kada je njihovo sklonište razrušeno, došli k njima, te ostalim civilima, isti dan sklonila u Obućaru:

"Tijekom poslijepodneva, netko mi je došao reći kako je Đuro ranjen, da je nakon toga sam sjeo u automobil i pokušao doći do pričuvne bolnice u tvornici, ali da je onemoćao i izgubio svijest, pa su ga suborci, koji su ga pronašli, tamo odnijeli. Predvečer istoga dana, javili su nam da četnici nadiru, da bježimo i mi smo se povlačili prema tvornici gdje su nam savjetovali da odemo. Pod granatama, trčali smo između zgrada, sklanjali se koliko je tko mogao. Moga Đuru više nikada nisam vidjela".

Krešimir Rehak, 1991. tek četrnaestogodišnjak, prisjetit će se posljednjih trenutaka prije ulaska JNA i četnika u njihovo sklonište:
"Commerce je gorio, već je dim ulazio, a ja sam sjedio na krevetu i s Đurom 'dijelio' gas masku koju sam imao. Đuru sam poznavao otprije, moj otac i on su bili dobri prijatelji, pa su se često družili. Sjećam se razgovora koji smo vodili, kao da je to jučer bilo. Rekao mi je da se ništa ne brinem, da će sve biti u redu, kako se ubrzo vidimo u Zagrebu, pa ćemo nastaviti s razgovorom gdje smo stali. Znam da je bio ranjen, četnici samo što nisu ušli, ali meni se činio potpuno miran i opušten, takvog ga pamtim. Danas mi je jasno kako me je samo želio umiriti, bio sam dijete i vjerujem kako Đuro nije dvojio o tome što će se kasnije događati. Kada su rekli da žene, djeca i starci izađu van, ostavio sam Đuri masku i otišao. Nikada ga više nisam vidio".

Zvonko Jukić, branitelj i logoraš srpskih koncentracijskih logora, ispričat će:

"Autobusi u koje su nas potrpali stajali su kod nekadašnje, poznate borovske fotografske radnje, kod Lukomskog. Već tamo je počelo izdvajanje, maltretiranje i batinanje. U autobusu smo svi bili vezani osim Đure koji je bio ranjen. Dobro se sjećam, sjedio je u stražnjem dijelu, kod zadnjih vrata. Vozili su nas putem Trpinjska cesta – Trpinja – Dalj – Bogojevo. Uz put, gdje god smo stali, ulazili su četnici i domaći ljudi koji su nas maltretirali, pljuvali po nama i mlatili nas. Mi smo bili prljavi, neobrijani, a oni su nam govorili – 'Ustaše, izgledate kao četnici'. Pa opet batine. Kako je Đuro bio prvi do vrata, tko god je ušao, njega je udarao, on je dobio najviše. U Bogojevu su nas sve izvukli van i prebili, no on je posebno loše prošao. Nakon nekog vremena, tijekom puta, počeo je vikati, dobio je temperaturu, ustajao je, galamio je kako će ih pobiti, mi smo ga pokušavali smiriti, no nismo u tome uspijevali. U Sremskoj Mitrovici, bilo je to oko dva sata u noći, izvukli su ga napolje. Gledali smo kako su se okupili oko njega i kako ga tuku. Onda se umirio. Odvukli su ga ispod nekog drveta, a iz zgrade preko puta ceste gdje smo stajali, ne znam je li to bio zatvor ili neki vojni objekt, izašao je doktor i dao mu je injekciju. Nakon pola sata prekrili su ga dekom i znali smo da je mrtav. Nas su dalje odvezli u Stajićevo".

Mira Tvorek, njene kćeri i roditelji su iz Obućare, zajedno s drugim civilima, putem Trpinjska cesta – Bobota – Dalj, odvezene u Novi Sad, gdje su doslovno, nakon jednog zaustavljanja, pobjegli iz autobusa, pomiješavši se s građanima koji su se tamo nalazili. Uspjeli su doći do Beograda, odakle su putem Bijeljina – Tuzla, došli u Zagreb.

"Naravno, odmah sam tražila Đuru, raspitivala se, ali mi nitko ništa nije htio reći, a nisu mi rekli ni logoraši nakon prve razmjene, iako su svi već znali. Jedan dan, kada sam ponovo otišla pitati za moga muža, srela sam poznanika koje je radio u Željezaru, on mi je prvi rekao. Zamjeram mu samo što mi je to tako izrekao pred kćerima – 'Što ga tražiš, zar nisi čula da je ubijen?'. Ipak, i dalje sam se nakon razmjena raspitivala, pa me je tako, prigodom jednog moga dolaska u hotel Internacional vidio Zvonko Jukić i pozvao k sebi u sobi da mi ispriča što se dogodilo s mojim suprugom. Znala sam da je sve to istina, kada mi je spomenuo da je Đuro u deliriju, između ostaloga i mene dozivao i vikao – 'Miro, skuhaj mi kavu!', jer Đuro je kavu obožavao. Oboje smo plakali dok je to pričao".

Nekoliko godina kasnije, Mira Tvorek radila je u Odjelu za poginule i ekshumirane branitelje, pri Ministarstvu obrane.

"Zazvonio je telefon, zvala je gospođa koja se predstavila kao Anica Švraka. Rekla je da zove jer ima saznanja kako je njen muž Ivan Švraka, također ubijen u logoru, pokopan u Sremskoj Mitrovici i da zna i točno mjesto gdje je ukopan, jer joj je to rekao čovjek koji ga je igrom slučaja poznavao, a radio je na groblju. On je bio zadužen da njegovo mrtvo tijelo preveze i pokopa, pa ga je, budući da ga je poznavao od prije rata, prepoznao. Rekla je i to, da ga je sahranio u grob odmah pored groba još jednog čovjeka koji je zarobljen u Vukovaru i koji je prvi dan po dolasku ubijen u Sremskoj Mitrovici. Čak je i slikao grobove i označio ih je N1 i N2. Slušalica mi je gotovo ispala iz ruku, jedva sam uspjela reći – 'Pa Vi gospođo govorite o mome mužu!'".

U rujnu 2003. godine, u Osijeku, identificirani su posmrtni ostaci osobe ekshumirane na groblju u Sremskoj Mitrovici. Bio je to Đuro Tvorek. Iako je identifikacija potvrđena DNA metodom, supruga je prepoznala ostatke pulovera koji je imao na sebi, imao je i bijele klompe za koje je čula da su mu posudili jer je nakon ranjavanja ležao bos, a bio je i umotan u deku kojom su ga prekrili.

Mjesec dana nakon identifikacije, 10. listopada 2003. godine, Đuro Zvonko Tvorek pokopan je na Gradskom groblju Miroševac u Zagrebu. Kada je zarobljen, zvjerski do smrti pretučen na putu u koncentracijski logor, Đuro Zvonko Tvorek, suprug, otac i sin, imao je 38 godina. Đuro, nismo te zaboravili.