MINUTA ZA DOMOVINU

Dubrovnik nisu mogli osvojiti! Jedan je Grad, jedna Sloboda, Libertas je donio nadu… Bila je to civilizacija protiv barbarizma

Autor

Andrea Latinović

Prije 27 godina, 31. listopada 1991., u jutarnjim satima u dubrovačku luku Gruž uplovio je konvoj od 29 brodova, noseći toliko dugo očekivanu pomoć. Jer, još od 17. rujna, Grad Dubrovnik bio je pod pomorskom blokadom Jugoslavenske ratne mornarice.

30.10.2018. u 22:18
Ispiši članak

Srbijansko-crnogorska agresija na ovaj hrvatski biser započela je 1. listopada 1991. godine, kada je Dubrovnik napadnut s kopna, mora i iz zraka, da bi 17. rujna JNA i morskim putem blokirala Grad.

Tako se u dubrovačkom akvatoriju raspoređuju raketne topovnjače iz 9. Vojno pomorskog sektora Boka (dio JRM), koje nasilno uvode zabranu kretanja bilo kakvih plovila.

Nakon 4. listopada 1991. godine agresori su okupirali Slano i na Jadranskoj magistrali presjekli i posljednju vezu Dubrovnika s ostatkom Hrvatske. I tada, u tom trenutku, u Gradu bez vode, struje, hrane i lijekova ostaje oko 50.000 stanovnika, uz još mnoštvo izbjeglica iz svih okupiranih dijelova dubrovačke općine. Bili su to najteži trenuci u povijesti slavnoga Grada, tada, tog rujna i listopada 1991. godine, koji će eskalirati i velikim napadom na jadranski dragulj u prosincu iste godine.

Bez hrane, lijekova, vode - odsječeni od svijeta

Jedinu su vezu sa svijetom uspostavljali brzi gliseri Odreda naoružanih brodova, koji uspješno probijaju pomorsku blokadu i iscrpljenim stanovnicima dostavljaju male količine lijekova, hrane i ostalih sredstava potrebnih za puko preživljavanje. No, male količine nisu bile dostatne da bi zadovoljile potrebe brojnog stanovništa.

I tada započinje akcija Konvoja Libertas.

Naime, u Zagrebu su tijekom listopada 1991. godine Fond za spas Dubrovnika Sveti Vlaho, Društvo hrvatskih književnika i Matica hrvatska pokrenuli inicijativu probijanja pomorske blokade i dostave neophodne humanitarne pomoći iscrpljenim stanovnicima i izbjeglicama u Dubrovniku.

Među brojnim suorganizatorima bio je i pokojni liječnik i veliki humanist, dr. Slobodan Lang, a akcija je nazvana Konvoj Libertas. Ideja je bila okupljanje što većeg broja plovila i manjih brodova koji bi predvođeni najvećom Slavijom probili blokadu i uplovili u dubrovačku luku Gruž, a grad Rijeka postaje organizacijski i logistički centar za prikupljanje pomoći.

Tako trajekt Slavija kreće iz Rijeke 28. listopada 1991. na svoj put prema Dubrovniku, a konvoju se 29. listopada u Splitu priključuje i Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Jugoslavije. Uz Stjepana Mesića na brod Slavija dolazi i brojna tadašnja politička svita, uz ostale i hrvatski premijer Franjo Gregurić, ali i mnogi kulturni i javni djelatnici.

Započinje borba za spas Dubrovnika, grada koji nikada u svojoj dugoj i bogatoj povijesti nije molio za milost. Ali, tada mu je pomoć bila nužna.

Tijekom plovidbe konvoju su se samoinicijativno počeli priključivati turistički brodovi, koče, jedrenjaci, remorkeri, manje brodice iz svih krajeva Jadrana i već drugoga dana u konvoju se nalazi nekoliko desetina raznih plovila. Svi su željeli poslati pomoć Gradu i spasiti ga, Hrvatska se odmah ujedinila.

I tako, 30. listopada, noću oko jedan sat, u Korčulu uplovljava oko 30 plovila. Dan ranije dubrovački su radio amateri uhvatili poruke JRM u kojima zapovjedništvo 9. VPS Boka traži hitno zaustavljanje konvoja i pretres svih brodova i plovila, a zatim, kod Elafitskog otočja i Mljetskog kanala Jugoslavenska ratna mornarica sa svojim topovnjačama zaustavila je konvoj.

Započinju pregovori s jugo-mornaricom, a u njima su predstavnici JRM tražili da se ostali brodovi i plovila vrate nazad, a da Slavija ide u crnogorsku luku Zelenika. Pregovori su bili napeti, trajali su do kasnih jutarnjih sati sljedećega dana. Nakon mučnih natezanja, JRM popušta i dopušta uplovljavanje konvoja u Dubrovnik.

I onda, 31. listopada 1991. godine u ranim jutarnjim satima iz dubrovačke luke Gruž u susret Konvoju Libertas isplovljavaju gliseri Odreda naoružanih brodova te nakon pola sata uvode svih 29 brodova, brodica i ostalih plovila u luku u kojoj im je dobrodošlicu poželjelo oko tisuću stanovnika Dubrovnika!

Gradu su donijeli pomoć u obliku lijekova i nužnih potrepština, ali svakako je najveća pomoć bila psihološka. Nakon dugačkih 30 dana u Dubrovnik je stigla toliko očekivana pomoć koja je stanovništvu vratila vjeru i nadu u konačnu slobodu i deblokadu okupiranog grada.

Suze, zagrljaji dobrodošlice, nevjerica kod mnogih očajnih Dubrovčana, ali i nada, vidljiva je u svakom kadru tih potresnih trenutaka i vremena koja su obilježila krvavo i teško stvaranje samostalne Hrvatske.

 

Andrija Jarak o susretu s legendarnim Oliverom Dragojevićem 1991.

Na svečanoj dodjeli nagrada Zlatni studio Jutarnjeg lista 28. veljače ove godine, kultni reporter Nove TV Andrija Jarak, prigodom primanja nagrade za novinara godine u vrlo emotivnom govoru zahvale posebno se obratio i sada pokojnoj legendi hrvatske glazbe Oliveru Dragojeviću. Naime, te ratne 1991., u opkoljeni Dubrovnik moglo se ući samo s mora, a na jednom od tridesetak brodova koji su dovozili humanitarnu pomoć u Grad nalazio se i Oliver Dragojević.

A zatim je, nakon Oliverove smrti, koja je duboko potresla Hrvatsku i ujedinila je u tuzi, Jarak je ponovno toplo i gotovo suzno opisao kako je izgledao njihov susret u listopadu 1991. u opkoljenom Dubrovniku.

''Postoje ljudi koji govore svojim djelima, znanjem, vještinom i talentom. Ne guraju se, ne hvale, ne pripisuju si tuđe zasluge. Dapače, imaju onaj gard kojim kažu ne da mi se ili pusti mene, zašto ja… Takav je bio Oliver. Jedinstven, poseban, a svoj. S onim drčnim, pomalo nervoznim dalmatinskim gardom kojim bi ti u trećoj minuti razgovora dao do znanja što misli o tebi i onome što pričaš.

Ono po čemu ću Olivera zauvijek pamtiti je događaj iz kasne jeseni 1991. u mojem Dubrovniku. Grad gori, stotine granata dnevno, opkoljen sa svih strana, beznađe, tuga, očaj. Jedina veza sa svijetom bio je brod Slavija. Njime su iz opkoljenog grada odlazile žene i djeca, nažalost i puno odraslih muškaraca. S brodom je u Dubrovnik stizala humanitarna pomoć. Bio sam u postrojbi koja je osiguravala grušku luku. Ispraćala i dočekivala brod.

Na jednom od tih dolazaka spuštaju se pokretne stepenice. I s njih prvi silazi on. Oliver glavom i bradom. Smeđa kožna jakna s bijelim krznom oko vrata, one legendarne Ray Ban naočale, model iz ranih 80- ih, obavezna cigareta i na ramenu boca plina???? Da da… Boca plina kao simbol svega što nam je nedostajalo, kao poruka nade. Niste sami.

Dok Oliver silazi, kolega Miro Carević i ja se gurkamo on je, nije on… ma on je…

Silazi kralj, spušta tu narančastu bocu, rukuje se s nama… Ala momci, jeste dobro??? Alooo, Oliver mene mulca od 21 godinu pita jesam dobro??? Par rečenica i odlazi u posjet rodbini koja je živjela u Gradu.

Nikad i ništa u životu me nije toliko oduševilo. Taj glazbeni genij, koji se nikad nije busao u hrvatska pluća, nikad vrijeđao druge jer veliki šampioni ne vrijeđaju. Taj genij napravio je potez koji je nama u opkoljenom Gradu značio neizmjerno puno. Danas se to ne može ni shvatiti ni opisati jer mlađe generacije to ne mogu razumjeti. I bolje da ne mogu''…

A potom je Jarak, nakon Oliverove smrti, kazao i sljedeće: ''On je bio ponos Hrvatske i dokaz da nitko nema srce kao Hrvatska. E, Oliver je bio upravo to. Ponos Hrvatske kojeg nikad nitko neće stići. Ni karizmom, ni hitovima ni utjecajem. Hvala ti, legendo, za svaki stih, val, morsku pjenu, šum maestrala i galeba. Leti slobodno nebeskim prostranstvima i snimaj nove hitove. Nama si ih ostavio i previše".

 

*ČLANAK JE REALIZIRAN U SKLOPU PROJEKTA ''MINUTA ZA DOMOVINU''

‘’Minuta za domovinu’’ zamišljena je kao serija novinarskih članaka o herojima i bitnim obljetnicama Domovinskog rata. Cilj projekta je njegovanje uspomene na ljude koji su podnijeli žrtvu za domovinu i na događaje koji su bili presudni u bitci za neovisnu Hrvatsku. Ideja je građane potaknuti da, čitajući o važnim obljetnicama, odvoje minutu svoga vremena za prisjećanje na heroje i na dane ponosa.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.