DRAŽEN BABIĆ PIPAC 'Mama ga je molila da ne ide, da je tamo rat, a on je rekao: Ako nitko neće ići pomoći, tko će braniti Hrvatsku?'

Prošlo je gotovo 30 godina otkako je Krizni štab Općine Našice objavio ovu alarmantnu obavijest, a potom je prenio i Radio Našice. Put našičke vojarne sjurila se rijeka dragovoljaca koji su u trapericama, tenisicama ili radnim odijelima, direktno s posla, mnogi ne javivši se svojoj obitelji, pohitali staviti se na raspolaganje i poći u pomoć gradu koji je krvario.

Od gotovo dvije stotine voljnih ljudi koji su pridošli u nekoliko sati, njih, ukupno 67 heroja, u bitci za Vukovar zapamćeni jednostavno kao "Našičani", iako su, osim iz Našica dolazili i iz Feričanaca, Donje Motičine, Đurđenovca, Velimirovca, Jelisavca, Podravskih Podgajaca, Koške, Lađanske, Našičke Breznice i Zdenaca (Orahovica), zadužit će lako pješačko naoružanje PAP M59/66, 80 komada streljiva 7,62 mm i dvije ručne bombe M75, te se uputiti u pripremljene autobuse kojima će krenuti na put s kojega se mnogi od njih neće više nikada vratiti.

Sedmorica od njih imala su tek 20 godina. Petorica su iz grada evakuirani konvojem 17. listopada kao teški ranjenici, 11 ih je izašlo u proboju, 33 su zarobljena i odvedena u srpske koncentracijske logore Begejce, Stajićevo, Sremsku Mitrovicu, Beograd i Niš, gdje su, podvrgnuti strahovitim mučenjima i torturama, boravili od tri do devet mjeseci, a među njima je i nekoliko dragovoljaca koji su pred beogradskim Vojnim sudom osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. NJih 18 je poginulo u borbenim djelovanjima ili pogubljeno nakon sloma obrane grada. Najstariji od njih imao je 39, a najmlađi samo 23 godine. Od njih, šestorica su deportirana na Ovčaru i tamo mučki ubijena. Trojica se još uvijek vode kao nestali. 

Jedan od šestorice našičkih dragovoljaca mučki ubijenih na Ovčari bio je i Dražen Babić Pipac.

Dražen Babić, za prijatelje Pipac, rođen je 1. listopada 1966. godine u Našicama, kao prvi od troje djece Jele rođ. Žunić i Josipa Babića. Uz dvije mlađe sestre, Vesnu i Sunčicu, Dražen će po majci imati i starijega brata, Zlatka. Osnovnu školu "17. travnja", danas OŠ Dore Pejačević, pohađat će u Našicama, a vrlo rano pokazat će interes za nogomet, pa će zaigrati u dresu kluba iz svoga Velimirovca. Nakon odsluženog vojnog roka u ondašnjoj JNA, Dražen završava tečaj za bravara i zapošljava se u Drvno industrijskom kombinatu DIK Đurđenovac.

Njegova starija sestra Vesna, prisjetit će se:

"Dražen je bio iznimno komunikativan i imao je puno prijatelja. Bio je druželjubiv, igrao je nogomet, ali je bio i jako vrijedan. Znao je sve zidarske poslove i često je to radio s našim ocem. Svi smo međusobno bili jako bliski i ne mogu prežaliti što ga nisam vidjela prije negoli je otišao. Još ni danas ne mogu podnijeti pomisao da ga više nikada neću vidjeti, zagrliti, poljubiti… Da mi je preostalo samo sjećanje…".

Draženova mlađa sestra Sunčica, reći će:

"Dojurio je kući, mislim s posla, i rekao mi da mu namažem dvije šnite kruha s masti, da ne bude gladan. Mama ga je molila da ne ide, da je tamo rat, a on je rekao – 'Ako nitko neće ići pomoći, tko će braniti Hrvatsku?'. Pojeo je namazani kruh i otišao… Nikada ga više nismo vidjeli".

Istoga dana, oko 22 sata, nakon prozivke, Dražen Babić i još 66 dragovoljaca, s dva autobusa krenut će u smjeru Našice – Đakovo – Vinkovci – Nuštar – Bogdanovci. U Đakovu će im se pridružiti autobus s 46 dragovoljaca s đakovačkog područja. Oko 23 sata zajedno stižu u Bogdanovce, selo šest  kilometara udaljeno od Vukovara, odakle pješice, tzv. Kukuruznim putem, malo iza ponoći ulaze u vukovarsko prigradsko naselje Lužac. Na Lušcu ih čekaju kamioni kojima ih domaći branitelji prebacuju u sam grad, te ih smještaju u OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Dragutina Tadijanovića. Sljedećeg dana su po potrebi razmješteni na sve dijelove obrane grada Vukovara, manji dio u inženjeriju, Borovo Naselje i na Mitnicu, a najveći, njih čak 47, na jednu od najtežih bojišnica u gradu, na Sajmište. 

Sedmorica od njih, među kojima je i bio i Dražen Babić Pipac, dragovoljno će pristupiti aktivnom sastavu Zbora narodne garde, odnosno, 4. bojni 3. brigade ZNG-a.

'Ako mi Pipac bude ranjen ili pogine, gotovi smo'

Pukovnik Ivan Anđelić - Doktor, prisjetit će se toga dana:

"Kada sam došao u školu gdje su se okupljali dragovoljci, zatekao sam dvjestotinjak ljudi. Bilo je tamo Đakovčana, Našičana, Vinkovčana koji su došli na smjenu, dragovoljaca iz Zagreba. Većina ih je bila bez oružja, u civilu, onako kako su se odazvali na poziv za pomoć, naoružani samo srcem. Pitao sam tko želi pristupiti ZNG-u, odnosno, sa mnom poći na prvu crtu na Sajmište. Javila su se njih sedmorica, među njima i Pipac. Već do auta do kojega smo žurili preko školskog igrališta, po nama je tukao snajper. Nagurali smo se u vozilo i krenuli. Na Sajmištu nam je bio važan svaki čovjek. Moram reći kako su dragovoljci u Vukovar dolazili u najboljoj namjeri, ali najčvršći među njima brzo bi se istakli. Pipac je bio jedan od takvih.  Bio je pravi fajter i vrlo brzo se nametnuo kao lider i zapovjednik grupe koja je bila na njegovom položaju. Kako je stanje postajalo sve gore, znao sam pomisliti kada bih odlazio s tog položaja – 'Ako mi Pipac bude ranjen ili pogine, gotovi smo!'. Svi ti dečki koji su dolazili sa strane, bili su sjajni, došli su u pakao i trebalo se prilagoditi. Samo od ovih sedam, poginulo je ili ubijeno šest. Preživio je samo Damir Duhaček".

A Damir Duhaček će ispričati:

"Došao sam, poput ostalih, u trapericama i visokim tenisicama. U rat. Mislim, znali smo da je rat, da se tu puca, ali ništa nas nije moglo pripremiti na ono što smo doživjeli već u prvih par dana. Odmah smo upali u intenzivno puškaranje, granatiranje, a već 2. listopada je bio veliki tenkovski napad. Doktor Anđelić je sjajan, ali doveo nas je do prve crte i rekao: 'Mi smo s ove strane ceste, a oni su tamo preko!". Nije imao vremena za puno objašnjavanja. Došli smo među ljude koje ne poznajemo, na teren koji nismo znali. Ja bih prošao kroz dva dvorišta i više nisam znao gdje sam. Kad je prvi pored mene poginuo, osvijestio sam se gdje sam. Trebalo je preživjeti. Dražena sam poznavao iz Velimirovca, iako je bio nekoliko godina stariji. Bio je zabavan, društven  i donekle me je podsjećao na Anđelića, sitan, ali energičan i sposoban, vjerujem da su se i zbog toga dobro razumjeli".

U različitim knjigama o Draženu Babiću Pipcu zapisat će se pokoja rečenica, od toga kakav je fajter bio - kako bi to za njega rekli suborci, do toga kako je prevozio ranjenike do bolnice, iako je u tijeku bilo granatiranje. Moralo se stići. Draženova mlađa sestra Sunčica, ispričat će: "Mi smo čuli te priče, čak da se i kada je sam bio ranjen, s još jednim braniteljem dovezao nekako do bolnice. Budući da nije bio vozač, nije polagao vozački i nikada prije nije vozio, ne znam kako se na to odvažio. Strašno nam nedostaje, ali smo na njega i beskrajno ponosni".

Prema dostupnim informacijama, Dražen Babić ranjen je 10. studenog 1991., a nakon sloma obrane grada i ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, kao ranjenik je zarobljen, deportiran na Ovčaru gdje je zlostavljan te s ostalim ranjenicima i civilima pogubljen.

Nakon ekshumacije masovne grobnice i identifikacije, pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju u Velimirovcu.

Sestra Sunčica: "Osim DNK metodom, Dražena smo identificirali i po zelenoj vesti koju je na sebi imao, majka ju je prepoznala, a na posmrtnim ostacima, na sačuvanoj koži između palca i kažiprsta, još uvijek se vidjela tetovaža 'Pipac', što je istetovirao dok je bio na odsluženju vojnog roka u JNA".

Dana 20. studenog 2020. godine, na 29. obljetnicu Draženove smrti, na zgradi Nogometnog kluba "Croatia" Velimirovac postavljena je spomen ploča u njegovu čast, na kojoj, između ostaloga piše: Vječna hvala i slava heroju Domovinskog rata.

Kada je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici te zločinački pogubljen na stratištu Ovčara, Dražen Babić – Pipac, sin i brat, imao je samo 25 godina. Dražene, Vukovar pamti tvoju žrtvu. Nismo te zaboravili.