ZARAZILA SE U ŠVEDSKOJ

DRAMATIČNA PRIČA Slavenka Drakulić otkrila kako je preživjela koronu, bila je na respiratoru

Autor

mn/Jutarnji list

Kniževnica Slavenka Drakulić Covidom-19 zarazila se u Švedskoj. Ovog proljeća šest tjedana provela je u bolnici, od toga šest dana na respiratoru.

15.08.2020. u 15:58
Ispiši članak

Svoju dramatičnu priču poznata književnica  podijelila je za Jutarnji list.

"Sinoć su me iz odjela za intenzivnu njegu, na kojem sam, kažu mi, provela dvanaest dana, od kojih šest na respiratoru, prebacili u ovu jednokrevetnu sobu, iako sam se tome odupirala koliko god sam mogla.

Kad su mi rekli da odlazim s odjela intenzivne, neočekivano me preplavio strah, grlo se još više stisnulo i oblio me znoj.

Odlučno sam odmahivala glavom: ne, ne! Ta promjena bila je za mene veliki šok jer je nisam očekivala. Moj krevet, moje mjesto na koje sam se danima navikavala, stvorenja s crnim maskama koja su se o meni brinula, to je, otkako sam se probudila iz narkoze, bila moja izvjesnost, ono što mi je davalo osjećaj sigurnosti.

Dok su me vozili kroz dugačke hladne bolničke hodnike obasjane plavičastim svjetlom, panično sam se bojala izlaska iz odjela intenzivne njege, izvan dohvata sestara i doktora koji su me danonoćno okruživali, i prostora koji sam poznavala.

Nastavila sam protestirati odmahivanjem dok su me dva ravnodušna bolničara vozila prema novom odredištu, ne vjerujući da igdje drugdje mogu biti zaštićenija.

Na podu nove sobe vraćam se tom strahu od odvajanja od onog što je bio moj prvi doživljaj stvarnosti nakon buđenja iz narkoze. Pri dolasku u bolnicu nisam osjetila strah, čak ni nakon što su mi priopćili dijagnozu. Moguće je da više ništa nisam ni razumjela, jer je bolest već bila uzela maha, no sjećam se da sam se tresla u groznici te kako me glava užasno boljela, kao da je probada tisuće sitnih, oštrih iglica. Osim boli, nisam osjećala ništa. Paraliza emocija očito je nužna za preživljavanje.

Nakon što su me smjestili na novi odjel, u trenu sam zaspala, iscrpljena preseljenjem. Ujutro sobu vidim sasvim drugačije, kao prvi korak prema povratku u normalan život. Velika je i zračna, s prozorom koji gleda na bolnički kompleks okružen blijedozelenim drvećem, ali pogled prema vanjskom svijetu mijenja ritam tijela koji više ne određuju zamaskirani ljudi niti besmislene kazaljke na zidnom satu, nego svjetlost koja kroz njega ulazi ili se gasi. Ipak, ne mogu se sasvim pouzdati u svoje procjene vremena prema vanjskoj svjetlosti. Teško razlikujem zoru od sumraka, no svjesna sam da je svibanj i da su dani sve duži.

Dvorana u kojoj je smještena intenzivna njega izgleda poput ogromne montažne tvorničke hale s plavozelenim zavjesama koje odjeljuju pacijente. U polumraku tog prostora, za koji mi se činilo da je smješten u podrumu, bilo je malo znakova prema kojima sam mogla odrediti doba dana. Od stvarnoga svijeta nakon buđenja vidjela sam ljude s crnim plinskim maskama i prozirnim štitovima preko lica, pokrivenih glava, cijelog tijela zamotanog u zaštitnu odjeću, zastrašujućih jer nisu nalikovali na ljudska bića", navela je Drakulić.

Cijelu priču možete pročitati OVDJE.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.