Mišljenje

Dragi Zuppa, agitirate za Milanovića, čovjeka koji Vas je poništio...

Autor

Direktno.hr

Iz ove zemlje može otići bilo tko a da se to ne primjeti, točnije, da se svi grade kao da ne nedostaje. U ovoj zemlji ne postoji osoba oko koje bi postojao konsenzualni miminum slaganja kao oko neprijeporne povijesne veličine: ni Matoš ni Krleža, ni Strossmayer ni Tito ni Tuđman..., nitko nije ovdje dovoljno dobar a da ga barem pola zemlje ne osporava.
29.09.2015. u 20:34
Ispiši članak

Ja se trudim živjeti drukčije. Pokušavam očuvati čuvanja vrijedno. Pokušavam u brojnim tekstovima u tisku i na mome blogu, u mnogim mojim emisijama istaknuti ako barem ponešto vrijednoga zapazim, jer toliko toga prekoravam, ismijavam i, priznajem, vrijeđam.

Pokazat ću na primjeru o čemu je riječ:

Vjeran Zuppa drag mi je čovjek. Nikada se nismo susreli, pa ni mimoišli, a da se nismo baš toplo pozdravili. Ne pamtim da smo sjeli i satima pričali, ali kad se susretnemo, velim, izrazito smo obostrano blagonakloni.

Čitam Zuppin tekst. Tekst za Zorana Milanovića, pisan sa svrhom koja je sva u ovoj ove tri greške: ne dvije, kako tumači pametni Zuppa, nego tri: "Pismo za Zorana M. Naslovio sam tekst tako da mu se već sada mogu prigovoriti dvije greške. Prvo: onu pravopisnu. Naime, porabu ovoga “za”, jer pismo se, dakako, upućuje nekome, a ne za nekog. Drugo: ovaj je tekst upućen javnosti pa to “za” može implicirati podršku Milanoviću. Kako sam i htio da tu podršku ovakav naslov teksta podrazumijeva, tako se otvara pitanje: da li je upravo ta podrška - pogreška?".

Da, to je ta treća greška: prva je pravopisna; druga je ona koja implicira podršku Milanoviću. A treća nije u pitanju je li upravo ta podrška - pogreška, nego je u samoj činjenici da je pismo za Zorana Milanovića napisano i odaslano.

Zuppa, mogao sam nazvati i objasniti, ali kako je pismo javno i upućeno javnosti, pače kao poziv da glas na izborima damo za Zorana MIlanovića, ipak valja odgovoriti javno.

Zuppa, dragi i dobri, pametni moj Zuppa: da ste pismo napisali za bilo koga drugoga, ne bih riječ rekao, ali apelirajući da glas dam osobi koja je pitala a tko je taj Zuppa, moram vam kazati da ste učinili fatalnu pogrešku.

Jer, vidite, sada ja tog Milanovića moram ozbiljno shvatiti. Ta, ako Zuppa prelazi preko uvrede za koju, u času kad je izrečena, govori da slijedi starokomunistički obrazac, jer se može kazati "na primjer, reći da me javno poništio. Ili, barem, pokušao poništiti. Nisam mu mislio odgovarati. Sigurno ne tako da mu iznosim svoju biografiju i bibliografiju.", treba ponovo razmotriti Milanovićevu opasku: “Ne znam po čemu nekakav Zuppa zaslužuje naše vrijeme.”

S jedne strane zaista imamo staljinističku formu ništenja ljudi, života, biografija: ono što preostaje Borisu Davidoviču jedino je - njegova biografija. "U noći između 28. i 29. januara izvedoše iz ćelije čoveka koji je još uvek nosio ime Novski, mada to bejaše sada samo prazna ljuštura bića, gomila gnjilog i namučenog mesa. U ugaslom pogledu Novskog mogla je da se pročita, kao jedino znamenje duše i života, ta odluka da se istraje, da poslednju stranicu svoje biografije ispiše svojom voljom i pri punoj svesti, kao što se piše testament. On je tu svoju misao formulisao ovako: „Došao sam u zrele godine, zašto bih kvario svoju biografiju.“ Mora dakle da je shvatio da ovo makar poslednje iskušenje nije samo završna stranica autobiografije koju je pisao tokom nekih četrdeset godina svesnog života svojom krvlju i svojim mozgom, nego da je ovo zapravo suma njegovog življenja, zaključak na kojem sve počiva, a da je sve ostalo (a da je sve ostalo bilo) samo sporedan traktat, računska radnja čija je vrednost beznačajna u odnosu na krajnju formulu koja daje smisao tim sporednim operacijama."

Ali, Fedjukin ga je prozreo: "Fedjukin prozreo i da je rešio da ga razori tamo gde se oseća najmoćnijim: u njegovoj sebičnosti....svaki dan njegova života biće plaćen životom jednog čoveka; savršenstvo njegove biografije biće razoreno, delo njegova života (njegov život) biće ovim poslednjim stranicama unakaženo."

Dakle, biografija!

Vidite, Zuppa, kad pišete javnosti agitirajući za čovjeka koji vas je poništio, za kojega otvoreno kažete da je staljinistički - jer starokomunistički je tek eufemizam - zanijekao vaše postojanje, vaš opus, vašu biografiju, svodeći vas na "nekog", morate pristati i na to da mi pristanemo na Milanovića, a onda bismo mogli pristati na čas i na njegov stav o - vama.

To bi bilo kobno, barem koliko po Davidoviča, jer, “ne znam po čemu nekakav Zuppa zaslužuje naše vrijeme.”

Vi, vidite, implicite računate na to da Zuppa nije niotkuda i bez zasluga, da to nije "nekakav" Zuppa, i da Zuppa svakako zaslužuje naše vrijeme: u ovom slučaju vrijeme posvećeno vašoj argumentaciji koja bi da nas nagovori na glas za Milanovića.

A part od te argumentacije, koja je posebna priča, prilično anakrona sa svom ovom skalamerijom lula i egzistencijalista, preliminirano se postavlja pitanje: Dobro, a zašto bi Vjeran Zuppa u hrvatskoj javnosti imao tu vrst autoriteta - a autoritet je minuli rad, ergo: biografija - da se obrati pred izbore apelom za glas ne jednoj stranci, nego jednom čelniku?

Zuppa, čovjek za koga agitirate doveo vas je u pitanje. Mi sada to pitanje moramo ponoviti: Na osnovu koje biografije vi smatrate da je samorazumljivo da vi u hrvatskoj javnosti danas agitirate za bilo koga i da to ikome išta znači?

Ja vas ne dovodim u pitanje. Rekao sam: izuzetno vas prijateljski svaki puta pozdravljam jer vas najiskrenije poštujem. Zbog svega što ste učinili. Prilično davno. Jer posljednjih desetljeća niste puno radili: niti ste odveć objavljivali, niti ste prisutan u hrvatskoj javnosti.

I u tome i jest problem, tipično zagrebački problem: ovdje je dovoljno, u ovom po sitno uređenom prostoru, da jednom za života imaš svojih pet ili 15 minuta - pardon, vi ste ugledni intelektualac pa je nužan citat, vorholovske slave - i da se ostatak života provede u komfornoj ulozi "uglednika".

Osoba postane nešto kao Popularni Jole: on je popularan jer mu to ime kazuje, a kazuje mu jer je popularan: čovjek je samoispunjajuće proročanstvo.

Tako je i s ugledom u Hrvata općenito, poglavito kod intelektualaca: jednom nešto učiniš, u deseteljeće, dva, ne mora to biti čak ni vanlokalnog karaktera, onak', za po doma, i stekneš apanažu doživotnog arbitra, bez obzira na to što ti ostatak života protiče u samozatajnom trajanju.

U tom smislu, Zuppa, nemojte se ljutiti, ali vi ste anakrona pojava: ovo 'ugledni intelektualac' Vjeran Zuppa zaista navlači osmijeh na lice i ovom naraštaju priziva Popularnog Joleta, jer nitko nema nikakva dokaza o tome da ste intelektualac, a kamoli ugledni. Koliko god ja vas poštovao u ime onoga što ste jednom učinili, ali pogledajmo zajedno tu biografiju o kojoj govorimo:

".... s područja teorije teatra objavio je tri knjige: "Uvod u fenomenologiju suvremenog hrvatskog glumišta" ili "Štap i šešir!" (1985.), "Uvod u dramatologiju" (1995.), "Teatar kao sholé" (2004.)."

Od 1985. do danas tri knjige! I niti jedna nije imala većega odjeka ni u hrvatskoj javnosti, nekmoli da bi se itko u Europi latio racenzije, ili da ih uvrsti u ispitnu literaturu. Ja vas sada ne umanjujem, ne poništavam: ja samo kažem: Zuppa, nekad je to bilo!

Nekad je Zuppa bio čovjek koji se mogao javnosti, jer je i javnosti nekad bilo, obratiti s apelom kojim traži da svoj glas na izborima, kojih doduše nije bilo, damo nekom kandidatu.

U ime kojeg to ugleda, u ime koje to biografije pretpostavljate da to smijete učiniti danas?

I, na koncu, to nije moje pitanje.

To je Milanovićevo pitanje: "Ne znam po čemu nekakav Zuppa zaslužuje naše vrijeme.” Na koje čak nije stavio upitnik. Bila je to konstatacija.

Možda pogrešna, kao i vaš izbor, a možda ispravna, pa ga osporava.

Ja znam da ću vas i dalje nastaviti uljudno i iskreno dobronamjerno pozdravljati pri susretima.

Jedino, oprostite, ali zaista ne mislim da ste posljednjih tri desetjeća išta učinili a da bi vaša javna riječ morala ikome išta značiti samim time što je vaša: ona to može u mjeri vjerodostojnosti argumentacije, ali da se vaš minuli rad unosi kao persuazivni ili moralni ili politički kapital u vaše epideiktičko govorništvo, to je naprosto faux pas: tu povlasticu nemate.

O sadržaju pisma drugom prigodom: kad se priberete od nacionalne euforije štićenika.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.