DOSSIER ULJANIK

Dr. Ivica Granić za Direktno: Tvrtka pred vratima pakla

Autor

Andrea Latinović

Teška, gotovo dramatična situacija u pulskom brodogradilištu Uljanik, ali i riječkom 3. maju, podigla je ne samo Istru, već i Kvarner na noge, a moglo bi se dogoditi da se nezadovoljstvo građana, koje već dulje vremena ključa u cijeloj Hrvatskoj, uskoro prijeđe Učku i Kvarnerski zaljev.

26.08.2018. u 14:27
Ispiši članak

O tome smo razgovarali iscrpno s dr. sc. Ivicom Granićem, predavačem na Sveučilištu u Dubrovniku, koji nam je iznio ne samo kronologiju ovih slučajeva, već i analizu društvene situacije, utjecaja IDS-a, kao i višegodišnjih tenzija između Istre i službenog Zagreba. 

''Istra gori, mogao bi biti naslov općeg štrajka koji potresa ne samo Puljštinu, nego i cijelu istarsku županiju. Bez ikakve sumnje, radi se o najmasovnijem štrajku u modernoj povijesti Pule, no, na svu sreću, situacija je, barem za sada, u granicama civiliziranoga, jasno uz određene iznimke koje, na svu sreću, nisu ukupnu, krajnje užarenu, situaciju usmjerile prema destrukciji, iako je na trenutke doista izgledalo kako je vrag došao po svoje. 

U štrajku sudjeluje i nemali broj građana Puljštine, koji nisu izravni  uposlenici ovog koncerna, no, na ovaj način pokazuju zajedništvo s  prosvjednicima, tako da na trenutke nije jasno ima li među prosvjednicima više uposlenika, ili građana koji su se solidarizirali s njima.

S obzirom na to da niti nakon tri dana trajanja štrajka nitko od obnašatelja lokalne, niti županijske, vlasti s njima nije htio razgovarati, prosvjednici su odlučili potražiti ih. Tako je u petak ujutro prosvjedna povorka krenula od uprave Uljanika prema Forumu i uredu gradonačelnika, zatim i do sjedišta istarske županije. Kako to inače u sličnim situacijama biva, uvijek se u vatru baca onaj koji je najmanje kriv; prosvjednicima se obratio župan istarski, Valter Flego, no na njegovu žalost, budući da se ipak radi o istaknutom članu IDS-a, stranke koju prosvjednici - ali i dobri poznavatelji situacije - najviše krive za kataklizmu Uljanika i 3. Maja, obraćanje za njega nije završilo na najbolji način. Naime, županu Flegu su stalno zviždali, zalijevali su ga vodom, zatim pivom, na koncu je gađan raznim predmetima, od suhih smokava, kikirikija do upaljača.

Prosvjednici su cijelo vrijeme vikali "IDS lopovi, Istru ste pokrali" te su pjevali i prigodne pjesme Marka Perkovića Thompsona, poput ''Lijepa li si'' i druge, pokazujući tako svojevrstan narodni otpor sada već evidentnoj pljački enormnih razmjera.

I upravo je to činjenica po čemu će ostati upamćen treći dan štrajka, naime, prosvjednici su prvi puta vrlo jasno detektirali koga smatraju glavnim krivcem nastale situacije: Ne Upravu, ne Vladu, nego Istarski demokratski sabor, stranku, odnosno iste ljude, koji bez ikakve političke konkurencije apsolutistički vladaju Istrom posljednjih 28 godina, bez da su ikada morali raditi bilo kakve koalicije s bilo kime. Dakle, vlast su od uspostave demokracije do danas, osim u manje važnim općinama, obnašali posve sami! Svaka vlast korumpira, ali apsolutna korumpira apsolutno, reklo bi se'', govori nam Granić. 

Ideološki sukob Istre i Zagreba?

Perkoviću Thompsonu je, podsjetimo, prije nekoliko godina zabranjeno nastupanje u pulskoj Areni upravo od strane ljudi koji se sumnjiče za ovu kataklizmu, gradonačelnika Miletića i neprikosnovenog vladara iz sjene i, kako se Istrani vole šaliti, ''Ajatolaha IDS-a'' Ivana Jakovčića.

Čovjeka čije je bogatstvo zadnjih desetljeća raslo takvom progresijom da bi mu na tome mogli pozavidjeti i najbogatijih europski industrijalci. 
Isforsirani ideološki sukob na relaciji Istra vs Marko Perković politički analitičari od samih početaka tumače kao skretanje pozornosti "s nečega", sada bi moglo postati jasno i "s čega".

No, to je špranca na kojoj vladajuća oligarhija u Istri umnogome opstaje na vlasti desetljećima, dakle, na posve izmišljenom ideološkom sukobu između Istre i Zagreba. S tim da valja napomenuti kako je i od strane službenog Zagreba, zbog nerazumijevanja istarskog političkog specifikuma, nerijetko, još od početka devedesetih, dolazilo do strahovitih gluposti, nerazumijevanja i pritisaka, poput plasiranja animiranih filmića krajnje uvredljivog i degutantnog sadržaja, do etiketiranja kako se radi o crvenoj, projugoslavenskoj Istri.

Istra, koliko god to izgledalo nevjerojatnim, pogotovo na način kako se to shvaća u dijelu političke javnosti, nikada nije bila crvena, a još manje jugoslavenska. Istra je uvijek bila Hrvatska Istra, naravno s vrlo jasno izraženim različitostima u odnosu na ostatak Hrvatske. Crvenom regijom, onako kako se to shvaća u široj javnosti, mogle bi se označiti regije Rijeka i Kvarnera, ali Istra sigurno ne. No, o tom nekom drugom prilikom.

Instalacija u obliku vješala s užetom u riječkom 3. maju? 

Situacija u riječkom brodogradilištu 3. maj, koji je dio Uljanik Grupe, posve je identična. Radnici također štrajkaju već treći dan, u petak im se obratio direktor Maksimilijan Percan, naglasivši kako je ponosan jer je njihov direktor, no prosvjednici su mu, osim salvi zvižduka, odgovorili svojevrsnom simboličkom instalacijom u obliku vješala s užetom, a istaknuli su i transparent "Uprava, vrati 500 milijuna kako bi barem 3. maj preživio".

Očigledno, Istra plovi prema nemirnim morima, no pravo je pitanje je li se sve skupa moglo izbjeći, predvidjeti ili barem bolje pripremiti za kataklizmu koja nadolazi, je li postojao bilo kakav glas razuma koji je mogao nagovijestiti sve ovo što se događa i što će se dogoditi. Vjerojatno jest, no samoproglašeni ''Ajatolah'' istarski, putem medija koje kontrolira, a to je u Istri u skoro sto postotnom obimu, sve te pokušaje uspio je anulirati, marginalizirati. 

Samoproglašeni ''Ajatolah'' do samoga konca ostao je dosljedan. Prije samo petnaestak dana dao je intervju ''Večernjem listu'' u kome je, prazno frazeološki i krajnje demagoški, pozvao ostatak Hrvatske na svojevrsno preslikavanje istarskog modela: "Kad bi se preslikao istarski model na Hrvatsku, bili bismo sretna zemlja", bulaznio je tada Jakovčić. Danas, niti nekoliko tjedana nakon izlaska spomenutog intervjua, vidimo kako bi ta sreća zapravo izgledala. 

Model apsolut(ističkog)nog, totalitarnog, upravljanja Istrom od strane raznih IDS-ovih političkih elita, u rasponu od pokojnog i poprilično naivnog Paulette do Jakovčića i nije osobito različit od upravljanja u ostatku Hrvatske: putem uposlenika ogromnog javnog sektora- koji u Istri imaju bitno veće plaće od hrvatskog prosjeka- zatim preko krajnje dirigirane raspodjele proračunskog novca do 100 postotne kontrole medija, osim časnih izuzetaka, poput, recimo, Radio Pazina, koji je pod patronatom rimokatoličke crkve'', objašnjava dalje prof. Granić.

Što se dogodilo? Slom gospodarskog regionalizma?

Većina problema za Istru, po jednom od najboljih poznavatelja tamošnje situacije, Damiru Kajinu, počinje negdje početkom 2002. godine kada smo, kako navodi Kajin, Jakovčića "povukli" iz Vlade Ivice Račana natrag u Istru. Situacija se dodatno radikalizira 2003. godine dolaskom Sanadera na vlast i platonske ljubavi između njega i Jakovčića. Uspostavlja se vlast koja omogućuje silno bogaćenje pojedinaca na račun pretvaranja javnog u privatno. 

Nakon toga, od uspješnog istarskog primjera do velikog hrvatskog problema nije prošlo mnogo, Istra danas ostatku Hrvatske nije nikakav primjer, dapače, ona je postala veliki hrvatski gospodarski problem. Još od prošle godine, a možda i znatno ranije, Istra iz hrvatskog budžeta više sredstava povlači nego što ih uplaćuje, ove će godine to biti poprilično više.

Tako kompromitirali su i jednu izvrsnu ideju, ideju gospodarskog regionalizma, koja danas, nakon istarskog iskustva, odnosno istarskog privrednog kolapsa, ne predstavlja apsolutno ništa. Kada se k tome pribroje i druge pogodnosti koje je službena Istra 'izmuzla' od središnje države, poput, primjerice, otpisa 37 milijuna eura ''Cimosu'' Buzet, iznos je i znatno veći. Zatim, tu je i ''Agrolaguna'' Poreč, koncern za koji se još uvijek ne zna što će se s njim dogoditi, u kojem će smjeru krenuti. 

Ako je situacija takva kakva jest, a navodno je i dosta crnja nego se misli, postavlja se logično pitanje: što bi se s Istrom dogodilo da je kojim slučajem bila zahvaćena ratom, da je imala trideset posto teritorija okupiranog i raseljenog, da nije dva sata vožnje od Milana, Trsta, cijele Austrije i južne Njemačke? Koliko je to značajno za turistički razvitak jedne destinacije, nije potrebno naglašavati.

Kako dalje, prof. Graniću? Što učiniti?

Početkom godine Vlada RH izdala je jamstvo u vrijednosti 96 milijuna eura Uljaniku. Jakovčiću, Miletiću i Flegi bila su puna usta hvale za Vladu te su zaključili kako će s tim novcem Uljanik konačno stati na noge. Kako se vidi, nije stao. Nakon toga je u Uljaniku izrađena famozna platforma ''Apolo'', koja je, tvrdili su, smanjila državna jamstva za 100 milijuna eura.

Umjesto spasa, Uljanik je nakon toga počeo još brže tonuti, tako da je po svakom narednom isporučenom brodu bio u minusu, gubitku 15 i više milijuna eura. Kada se sve zajedno zbroji i oduzme, središnja država je do sada u Uljanik 'ulupala' oko 4,4 milijarde kuna. Sa sada traženih, bolje kazati neophodnih 2,5 milijarde kuna, to će biti skoro 7 milijarda. Pored toga, Uljanik je 'usisao' i 500 milijuna kuna iz 3. maja. Kada se tome pribroje i ostala državna jamstva, jasno je o čemu govorimo.

Je li suština problema privatizacija Uljanika? 

Projekt privatizacije pulskoga brodogradilišta Uljanik djelomično i kroz radničko dioničarstvo pokrenut je sredinom 2009. godine. Vlada je putem Zakona o upravljanju državnom imovinom zainteresiranim zaposlenicima osigurala financijsku pomoć u preuzimanju dionica i udjela.

Konkretno, dalo se mogućnost radnicima da založe dionica same tvrtke za dobivanje kredita kojim će se financirati preuzimanje tih dionica, čak je i sama tvrtka mogla osigurati sredstva radnicima dajući im predujam, zajam ili osiguranje za kupnju tih dionica. No, prevedeno na jezik realnog gospodarstva, radilo se o klasičnom ''radničkom samoupravljanju'', promašenom socijalističkom demagoškom modelu koji je rijetko gdje polučio bilo kakav uspjeh.

U konkretnom slučaju i početnicima je bilo jasno kako Uljanik i Uljanik plovidba nikako nisu bili spremni za privatizaciju, prije svega zbog tadašnjeg dospjelog duga od nekih 100-tinjak milijuna eura i gubitkom po svakom isporučenom brodu od otprilike 15 milijuna eura. No, nekome se očigledno jako žurilo te su onda sve skupa gurnuli radnicima u žuljave ruke, s pričom kako će oni, konačno, zagospodariti svojim istarskim ponosom, koji je othranio generacije radnika cijele Puljštine. 

U čemu je zapravo glavna ''kvaka''?

Uljanik je sredinom 1986. godine osnovao kćer tvrtku Uljanik Plovidba. Ta tvrtka je bila najuspješnija u cijelom koncernu, zamisao je bila da ista gradi brodove za Uljanik. Što je Uljanik Plovidba, čak i u vrijeme smanjenih narudžbi, izvrsno razvijala.

No, međutim, tijekom privatizacije Uljanik Plovidbu, dakle ono najdohodovnije u koncernu, preuzeli su direktori, a Uljanik prepustili radnicima. Da tragedija bude još i veća, u samom Uljaniku radnici drže 48 posto vlasništva, dok je ostatak u vlasništvu Croatia osiguranja, Adrisa, mirovinskih fondova… koji sve ove godine nisu uložili niti jednu kunu u Uljanik.

Stoga se Damir Kajin u spomenutom intervjuu portalu Kamenjar.com i pita zašto Vlada, obzirom da je situacija slična, ne nacionalizira Uljanik, odnosno zašto ne postupi kao u slučaju Agrokor? 

Posebno je groteskno izgledao prijedlog Ivana Jakovčića, koji se svojevremeno zalagao za preseljenje Uljanika sa sadašnje pozicije na drugu lokaciju, sve u sklopu mjera za- ozdravljenje koncerna. No, nikako nije uspio objasniti kako to izvesti, dakle, kako jedna tvrtka koja grca u dugovima može namaknuti enormna sredstva i izvesti preseljenje svih tih ogromnih pogona i proizvodnje 50-ak kilometara istočnije. Srećom, od te bizarne ideje se odustalo, jer bi ona u konačnici značila samo jedno– gašenje proizvodnje, a nakon toga špekulacija s atraktivnim građevinskim zemljištem.

Ustupanje Uljanika Danku Končaru?

Damir Kajin, doista jedan od najboljih poznavatelja političke i gospodarske situacije u Istri, koji je, uz Brunu Langera, skoro pa jedini upozoravao na ovakav apokaliptički scenarij, drži kako, osim tri najvažnija razloga propasti Uljanika, dakle privatizacije Uljanik plovidbe, zatim privatizacija samog Uljanika 2009. te konačno ulazak Uljanika u 3. maj kako bi se njihovim novcem potom u životu održavao Uljanik, još većim mogućim problemom vidi ustupanje Uljanika Danko Končaru.

Pa se pita smije li uopće Republika Hrvatska tri od četiri velika brodogradilišta, plus Viktor Lenac, prepustiti poduzeću s jednim zaposlenim, s registriranom djelatnošću koja nema veze s brodogradnjom, kojemu je jedini osnivač off-shore tvrtka za javnost s nedostupnom vlasničkom strukturom?

U konačnici, Končarov finski Afarak, u kojemu je Jakovčić član nadzornog odbora, nedavno je, nepravomoćno kažnjen s 50 milijuna eura kazne. Kajin smatra kako bi ta privatizacija mogla zabiti zadnji čavao u lijes Uljanika. 

Ljudi koji su Uljanik doveli pred vrata pakla i famozna tvrtka iz Pule?

Za uspjeh ili neuspjeh svakog trgovačkog društva odgovorna je Uprava društva. S obzirom na to da se Uljanik našao u krajnje neugodnoj poslovnoj situaciji, radnici s pravom, osim IDS-a, najodgovornijim smatraju članove Uprave Uljanika, ne samo predsjednika Uprave Giannija Rossandu. Dakle, tko su menadžeri koji su Uljanik bacili na koljena, a čija imena nekako prolaze ispod radara.

''Poslovni dnevnik'' u tekstu od 24. kolovoza 2018. godine donosi vrlo zanimljivu analizu iz koje se može razaznati 'struktura odgovornosti' oko Uljanika. Naime, navodi kako je 'struktura odgovornosti' naročito vidljiva kroz zajedničku privatnu tvrtku koju je ekipa iz Pule osnovala prije nepune tri godine. Fantomska tvrtka, sa sjedištem u Puli i osnivačkim kapitalom od 29 tisuća kuna zove se "Arsenal koncept" i registrirana je za obavljanje usluga poslovnog savjetovanja.

Među vlasnicima tvrtke ukupno je čak četrnaest Uljanikovih menadžerskih kadrova, s Giannijem Rossandom, koji je ujedno i predsjednik Nadzornog odbora "Arsenal koncepta". Inače, sama tvrtka do sada, prema podacima Poslovna.hr nije imala nikakvih prihoda, točnije, u 2016. imala je 17, a lani dvije kune, poslovala je s gubitkom i nema zaposlenih! Moglo bi se zaključiti kako 'nije došlo do ubojstva, ali je pokušaj postojao'.

Direktor tvrtke je Veljko Grbac, koji nije osnivač, a donedavno je bio član uprave Uljanik d.d., sada je na poziciji člana pet nadzornih odbora u Uljanikovim tvrtkama. Među osnivačima je i Hrvoje Markulinčić, dugogodišnji glasnogovornik, danas direktor tvrtke Uljanik Poslovno informacijski sustavi, on je ujedno i u NO-u "Arsenala". Većina menadžera iz ovog kluba bliska je, ili su aktivni u IDS-u, a izuzetak je Alen Damijanić, koji je HNS-ovac, a u Uljanik je ušao u vrijeme dok je na poziciji u Vladi bio Radimir Čačić. Damjanić je u to vrijeme na lokalnoj razini bio pročelnik upravnog odjela za gospodarstvo Istarske županije.

Sada je, prema dostupnim informacijama, navodi dalje ''Poslovni dnevnik'', direktor Uljanikove tvrtke Brodo opus, Marinko Brgić, bivši je član uprave Uljanik d.d., a trenutno je u nadzornom odboru Uljanik Brodogradilište i Uljanik Brodograđevni projekti. U strukturi je Serđo Pajković, član uprave Uljanik Brodogradilišta, Elvis Pahljina je direktor Uljanik Pomorstva za usluge u morskom prijevozu, još od 2013., predsjednik je NO-a Uljanik Strojogradnja te Uljanik financije, član u NO-u Uljanik Brodogradilišta i 3. maja, a zamjenik je predsjednika NO-a Viktora Lenca, a još je prokurist u tvrtki 3. maj za brodogradnju od rujna prošle godine.

U "Arsenalu" je i bivši direktor Uljanik Brodogradilišta Eduard Milovan te Enco Vitasović koji je čelu je Uljanikove tvrtke Shipbuilding Computer Sistems, a bio je aktivan i u strukturama Uljanik Tenis kluba. Silvan Kranjc bivši je direktor Uljanik Brodogradilišta, a bio je na poziciji predsjednika NO-a Uljanik Proizvodnja opreme. Renis Pavletić, bio je šef konstrukcije u Uljaniku, sada prema informacijama iz grupacije savjetnik Uprave, a Milko Mihovilović direktor je Uljanik Strojogradnja Diesela, a Kazimir Pavletić glavni je menadžer u Uljanik Standardu.

Armando Banković od 2016. direktor je Uljanik Proizvodnja opreme Vodnjan. Većina od ovih direktora još je na nekim pozicijama u nadzornim odborima. Jedini iz kruga glavnih kojega od glavnih u Uljanikovoj menadžerskoj mreži nema u ''Arsenal konceptu'' je aktualni direktor riječkog 3. maja Maksimilijan Percan. Međutim, u NO-u zajedničke tvrtke sjedi njegov otac Dalio Percan. I od Percana je zatražena ostavka i to od riječkih škverana koji su tijekom prosvjeda banuli u ured zatražili njegovu smjenu, a on ih je, kako su sami radnici snimili mobitelima, uvjeravao kako brani riječki škver od Uljanika te im obećao izdvajanje iz pulske grupacije.

Percan je inače u 3. maj stigao iz Uljanika, a lojalnost vlasnicima iz Pule pokazao je i tijekom prošle godine dajući Uljaniku pozajmicu u iznosu od 523 milijuna kuna. Iako je imao instrument osiguranja, nije ga aktivirao po isteku ugovorenih rokova, a iz internih izvora čuje se i da je Percan tako vrijednu pozajmicu dao bez potrebnog odobrenja Nadzornog odbora. A unatoč svemu dobio je razrješnicu glavne skupštine za poslovanje 3. maja u prošloj godini, zaključuje ''Poslovni dnevnik''.

Ukratko, ovo su imena direktora koji su se udružili i pokrenuli privatni biznis: Gianni Rossanda, Marinko Brgić, Veljko Grbac, Serđo Pajković, Alen Damijanić, Elvis Pahljina, Eduard Milovan, Renis Pavletić, Enco Vitasović, Silvan Kranjc, Milko Mihovilović, Armando Banković, Hrvoje Markulinčić i Kazimir Pavletić.

Odgovornost Vlade - da, ili ne?

Na koncu, jasno je kako Vlada Republike Hrvatske ipak snosi veliku odgovornost za propast Uljanika. Razlozi za i protiv te konstatacije mogu se pobrojati na sljedeći način, kako je ustvrdio Damir Kajin.

Vlada RH nije kriva:

Vlada nije birala NO Uljanika

Vlada nije postavljala upravu Uljanika

Vlada nije sindikaliste postavljala u NO Uljanika

Vlada nije čak ni jednog HDZ-ovca uspjela zaposliti u Uljaniku

Vlada nije izrađivala plan restrukturiranja

Vlada nije odabrala strateškog partnera D. Končara

Vlada nije odredila da plaća šefu uprave Uljanika na godišnjoj razini iznosi 600 tisuća kuna, s bonusima, ili da ta primanja budu trostruko veća od onih koje prima premijer

Vlada nije odredila ni da osnovna neto plaća članova uprave bude 40 tisuća kuna neto mjesečno

Vlada nije odredila da ugovori sa konzultantima iznose do 200 tisuća eura mjesečno

Vlada nije kriva što je prihod za šest mjeseci 2018. bio 638 milijuna kuna, a gubitak 365 milijuna kuna

Vlada nije kriva što se godišnje isporučuje svega tri broda, a bez sedam nema opstanka

Vlada nije kriva što su članovi NO 3. maja na dan početka štrajka sebi isplatili bonuse od 24 tisuće kuna

Vlada nije kriva što je Končar 33 posto vlasnik ''Glasa Istre'' novine koja je "bilten"IDS-a i koja je otvoreno zagovarala ulazak Končara u Uljanik, a svi smo znali da on sam ne može sanirati posrnulu tvrtku

Vlada nije kriva što su bivši direktori Uljanika preuzeli ono najbolje od Uljanika- Uljanik plovidbu
Vlada nije kriva što se u najzatvorenijem medijskom prostoru u Hrvatskoj, a to je Istra, ne može čuti istina o Uljaniku

Vlada nije kriva što su Finci nepravomoćno kaznili Končarevu tvrtku gdje je Jakovčic bio predsjednik NO s 50 milijuna eura

Vlada nije kriva što su radnici ižviždali Miletića, a Flega zalili pivom

Vlada nije kriva što nam se Jakovčic "ruga" preko društvenih mreža iz nekog austrijskog ružičnjaka

Vlada nije kriva što Istrani ne mogu do istine

Vlada nije kriva što bivši direktori imaju tankere, što neki, ne svi, kooperanti imaju bogatstvo, dok radnici mogu računati na tri minimalne plaće u razini jedne zarađene u srpnju, ali…

Vlada RH je kriva…

Što je Uljanik svjesno "prepustila" Jakovčiću, Miletiću, Rossandi… znajući još u siječnju kako će sve to završiti. Kriva je i što je sve to činila za tri IDS-ova, a ako pribrojimo i Furia Radina, četiri glasa iz Istre.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.