Darko Pavičić za Direktno

VUČIĆU I VULINU ČITAJTE Dr. Batelja dokumentira da je kardinal Stepinac spasio na tisuće i tisuće Srba

Autor

Novinar Večernjeg lista Darko Pavičić

Kada se govori o ulozi blaženog kardinala Alojzija Stepinca u spašavanju Srba i pravoslavaca u Drugom svjetskom ratu, onda je najbolje citirati postulatora kauze za kanonizaciju kardinala Stepinca, mons. dr. Jurja Batelju, koji kaže kako je nadbiskup Stepinac pravovremeno ukazivao i prosvjedovao protiv svake nepravde ili nasilja nad svim ljudima, a tako i nad pripadnicima srpskog naroda.

10.02.2018. u 13:17
Ispiši članak

Mons. Bateja u knjizi Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, navodi da „odmah nakon osnutka NDH, kad se već bio stišao prvi val progona, došao je k nadbiskupu Stepincu učitelj g. Širola iz Sv. Šimuna i javio mu da postoji pogibelj, kako je on saznao iz pouzdanog izvora, da će u noći postrijeljati Srbe taoce u Zagrebu.

Nadbiskup, budući da je stvar bila vrlo hitna, nazvao je telefonom već oko 8 sati na večer Predsjedništvo vlade. Budući da je Vlada upravo zasjedala, Nadbiskup je zamolio službenog tajnika da se Vladi odmah poruči ovo:

"Nadbiskup je doznao, da bi se noćas imalo strijeljati Srbe taoce iz Zagreba i drugud, koji su u Zagrebu zatvoreni. Ako to stoji, nadbiskup poručuje, da po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoce za krivice, koje su drugi počinili. To bi bilo poganstvo i ne bi donijelo blagoslova Božjega".
 
"Nadbiskup je jednako žurno i oštro prosvjedovao čim je doznao za pokolj Srba u Glini počinjen 13. svibnja 1941., napisavši pismo dr. Anti Paveliću, u kojem je istaknuo: "Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja.

Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti.

Nadam se da mi nećete zamjeriti ovu otvorenu riječ.", navodi dr. Batelja, dodajući kako je nakon tog pokolja dao ustaški pukovnik Rolf zatvoriti brojne pravoslavke: polovica njih bile su udovice nastradalih 13. svibnja u Glini.

Na putu u zatvor sreo ih je glinski župnik vlč. Franjo Žužek. Na njihovu molbu on se, nakon što je propao pokušaj da neposredno posreduje kod puk. Rolfa, smjesta telefonski obratio za pomoć nadbiskupu Stepincu. Nakon nekog vremena došao je k vlč. Žužeku puk. Rolf, te mu rekao: »U taj čas dobio sam iz Zagreba nalog, da se ispuste sve osobe, koje su prešle na katolicizam.« Bile su puštene istog dana ne samo prijelaznice na katoličku vjeru, nego i sve zatvorenice.

Nadbiskupove intervencije kod Pavelića

"Protiv učestalih Nadbiskupovih intervencija u prilog progonjenih Židova i Srba izdao je dr. Pavelić 26. lipnja 1941. izvanrednu zapovijed i odredbu, u kojoj je najavljeno da će biti izvedeni pred prijeki sud širitelji uznemirujućih vijesti i oni koji bi izvršili kakvo nasilje nad životom i imovinom bilo kojega lojalnog državljanina ili pripadnika NDH.

U posljednoj točki pozvao je "sve i svakoga, da se okane bilo kakve intervencije kod bilo koje državne ili slične vlasti u osobnim kao i materijalnim predmetima, jer će se svaka intervencija smatrati sabotažom i postupat će se po propisima prijekog suda". Posljednja točka je bila uperena upravo protiv nadbiskupa Stepinca, koji je neprestano, svakim danom intervenirao za ugrožene i progonjene Židove, Srbe i druge. No, nadbiskup Stepinac se nije dao zastrašiti.

On se i dalje osobno i pismeno obraćao na Poglavnika i na druge državne vlasti, kad se radilo o spašavanju nevinih ljudi. Njemu je bilo više stalo do Evanđelja ljubavi, koje je Sin Božji naučavao i naredio vršiti svojim djelima i riječima, kaže dr. Batelja i navodi primjer iz 20. srpnja 1941. kada su se svećenici iz okolice Siska, okupljeni na proštenju sv. Ilije u Žažini, pismeno obratili mons.

Stepincu da bi posredovao kod Poglavnika da se obustavi deportacija pravoslavnog življa. Nadbiskup je, uz pismo što su ga ovi svećenici napisali Poglavniku, 24. srpnja priložio i svoju osobnu preporuku, te ih proslijedio Naslovniku. U bilješki pri dnu pisma što su ga spomenuti svećenici uputili Nadbiskupu zabilježeno je: "Nadbiskup se je zauzeo koliko je mogao da se molba uvaži".


 
"Dana 27. srpnja 1941., mons. Stepinac je uputio Poglavniku pismo s priloženom promemorijom mons. J. Ujčića, Beogradskog nadbiskupa, od 24. lipnja 1941. u kojoj ga je zamolio da intervenira kod vlade NDH kako bi se obuzdao progon srpskog življa u NDH. Senjski biskup dr. Viktor Burić javio je mons. Stepincu, 5. veljače 1942., da bi se prema dobivenim obavijestima imale sustavno rušiti sve pravoslavne crkve u državi, te da se u Senjskoj biskupiji, u gradu Senju, počelo s rušenjem senjske parohijalne crkve Velike Gospojine.

Biskup javlja da sami katolici na to gledaju s negodovanjem. Nadbiskup Stepinac je poslao prijepis toga pisma, 10. veljače 1942., dr. Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova, sa zamolbom da zaustavi navedeno rušenje", piše mons. Batelja u svojoj knjizi, dodajući da je 13. veljače, dr. Artuković odgovorio nadbiskupu Stepincu da Ministarstvo ne samo da nije nikada izdalo takav nalog u tom pogledu, nego mu o toj stvari prije toga nije bilo ništa poznato.

On je dao velikom županu u Senju nalog da svaki takav možebitni pokušaj najstrože zabrani i spriječi.
 
"Kad se u svibnju 1942. po Kordunu pronijela vijest da će svi preostali pravoslavci biti iseljeni, nadbiskup Stepinac, ne mogavši samo iseljenje spriječiti, pisao je 26. svibnja 1942. dr. Paveliću slijedeće pismo: "U javnost je prodrla vijest o iseljenju pučanstva s Korduna, bez obzira, da li je prešlo ili ne u katoličku Crkvu. S tim u vezi zamolili su me čestiti ljudi, da posredujem kod Vas, da barem postupak s djecom bude human, jer djeca nisu kriva što su živa.

Nadam se da ćete učiniti sve da se ne povrijedi Zakon Božji, i da će djeca biti potpuno zaštićena'", piše dr. Batelja, navodeći Stepinčevu propovijed na Petrovo 1942. kada je rekao: "Neka bude ovdje javno rečeno, da je Crkva učinila sve, što je u njezinoj moći, da tu svoju djecu zaštiti, jer je ne vode nikakvi politički motivi, nego briga za spasenje duša".

Mons. Batelja navodi kako je nadbiskup Stepinac nekoliko puta intervenirao za izbavljenje iz zatvora pravoslavnih episkopa.

"Tako se on u ljetu 1941. opetovano zauzeo za oslobađanje iz zatvora Zagrebačkog pravoslavnog metropolite Dositeja. Nakon druge intervencije episkop Dositej je pušten na slobodu.

Dr. Ante Šumanović, koji je tamnovao zajedno s gosp. Dositejem, episkopom Srpske pravoslavne Crkve, reče u iseljeništvu, u Americi: "Začudio sam se, kako protestantski pastori nasjedaju (pa i mnogi Srbi u emigraciji) propagandi crvenih, da je nadbiskup Stepinac surađivao s ustašama u gonjenju Srba. Ja ovime svjedočim sa svojim punim imenom, da to nije istina.

Ja sam bio godine 1941. od ustaša uhapšen, odveden na ustašku policiju u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, gdje sam između 27. travnja i 11. svibnja 1941. bio zatvoren u ćeliji br. 8 zajedno sa srpsko-pravoslavnim metropolitom Dositejem, koga do onda nisam lično poznavao. On je bio teško bolestan na arteriosklerozi, izvučen iz kreveta i bačen u moju ćeliju.

On mi reče, da se nadbiskup Stepinac za njega zauzeo više no što bi to mogao rođeni brat. Rekao mi je dalje, da ima zahvaliti samo energičnom nastupu nadbiskupa Stepinca, da ustaše nisu (...) /u Zagrebu/ spalili i srušili pravoslavnu crkvu istoga dana, kada su zapalili židovski hram. Rekao je, da će biti prebačen u Srbiju – što je za njega onaj čas bilo najpovoljnije – i da to ima zahvaliti Stepincu.'", piše Batelja.

Spašavanje pravoslavnog svećenstva

"Nepoznatog datuma, obratio se osobno na nadbiskupa Stepinca pravoslavni episkop lrinej Ćirić za oslobođenje iz logora u Koprivnici brata mu Stevana.

Nadbiskup je odmah. otišao k Poglavniku i zamolio ga da toga čovjeka pusti na slobodu. Dr. Josip Ujčić, nadbiskup beogradski, izvijestio je nadbiskupa Stepinca pismom od 29. prosinca 1941. da se »gornjokarlovački episkop Sava Trlajić nalazi u Hrvatskoj u zatvoru, navodno u Lepoglavi (?), ili u kojem drugom logoru.

Njegova majka u Beogradu, starica od 87 godina, nalazi se skoro in extremis; željela bi vidjeti sina prije svoje smrti(...). Iz čovjekoljubnih razloga, koje mi diktira kršćanska savjest, a i iz drugih važnih razloga, koji leže u javnom interesu, slobodan sam zamoliti i Vašu Preuzvišenost, da blagoizvoli, ako je ikako moguće, u toj stvari intervenirati'.

Na dnu toga pisma nadbiskup Stepinac je vlastoručno zapisao: 'Osobno sam intervenirao kod Poglavnika zajedno sa legatom Sv. Stolice Marconeom. Dobili smo odgovor, da toga nema u Lepoglavi. Što smo mogli? – Zagreb, 31. 12. 1942. Stepinac v. r.'", dokumentira mons. Batelja.
 
"Dr. Josip Ujčić je uputio 29. prosinca 1941. nadbiskupu Stepincu i molbu za pomoć srpskim zarobljenicima, koji su se nalazili po logorima. Poslao ga je po gosp. Bogdanu Raškoviću, sekretaru kod »Ministarstva saobraćaja i delegatu crvenog krsta, njemačkog i talijanskog«, koji je polazio na razgovor s državnim vlastima NDH, »da bi putem crvenog krsta intervenirao u Zagrebu", a prigodom pravoslavnog Božića, da se uhićene Srbe "po mogućnosti pusti svojim obiteljima, ili da im barem smiju domaći slati pakete, kao što to smiju činiti u Srbiji za svoje zarobljenike u Njemačkoj".

Na dnu toga pisma nadbiskup Stepinac je zabilježio sljedeće: "N. B. Ovaj Srbin iz Beograda bio je kod mene u pratnji njemačkog vojnika iz Beograda, da mu se što ne dogodi. Zahvalio mi što sam učinio za Srbe i molio za intervenciju /kao gore/. Ja sam mu rekao, da sam protivan masovnim prelazima u Katoličku Crkvu, na što mi je odgovorio:

'Preuzvišeni, nek svi pođu, samo da spasu živote.' Obećao sam intervenciju i otišao odmah ministru unutarnjih poslova. Kakav je bio kasnije rezultat ne znam, ali smo učinili što smo mogli. - 29.XIl.1941. – Stepinac.'", piše dr. Batelja, dodajući kako je poduzete intervencije potvrdio i tajnik nadbiskupa Stepinca vlč. Stjepan Lacković dopisavši ovu napomenu: "Poduzete mjere kod Ministarstva unutarnjih poslova i kod Papinskog legata. 14. 1. 1942. s. L".

Mons. Batelja u svojoj knjizi navodi i brojne primjere pojedinih osoba koje su ustaške ili njemačke vlasti uzimale za taoce.

Stepinac je preko karitativnih udruga spašavao pravoslavce, židove i komuniste

 "U listopadu 1944. zauzimanjem nadbiskupa Stepinca spašeno je 56 srpske djece iz logora u Jasenovcu. Spašena djeca smještena su po obiteljima ili dobrotvornim ustanovama, ubilježena su u popis imenom i prezimenom.

Na popisu 372 građana za čije se oslobođenje nadbiskup Stepinac zauzeo u proljeće 1945. nalazilo se i oko 20 pravoslavaca iz Sunje",, piše mons. Batelja, dodajući kako u arhivu nadbiskupa Stepinca postoji popis na kojemu je poimence nabrojeno više od 360 ljudi za čije se oslobađanje iz zatvora on zauzeo, a među njima je bilo komunista, Židova i preko 20 Srba. Taj popis je predan i Sudskom vijeću koje je sudilo nadbiskupu Stepincu 1946. godine i nalazi se u dokumentima sudskog stupa.
 
"Nadbiskup je uspio spasiti i smjestiti po obiteljima, karitativnim ustanovama, u nadbiskupskom Dvorcu u Brezovici ili u vrtu Nadbiskupskog dvora u Zagrebu preko 7.000 srpske siročadi s Kozare. Godine 1943. prihvatio je i smjestio oko 3.000 partizanske djece, te oko 5.000 djece iz logora po Dalmaciji, među kojom djecom je bilo i djece srpske narodnosti. Dakle u svemu oko 14.000 djece, od kojih su polovica pripadala srpskoj narodnosti. 

Nadbiskup Stepinac je pružao materijalnu i duhovnu pomoć putem Karitasa i uključivanjem pojedinih svećenika koji su pomogli tisućama hrvatskih građana zatočenih u talijanskim logorima; među njima je bilo Hrvata, Srba, Židova i muslimana. Većina njih se godine 1943., zauzimanjem nadbiskupa Stepinca, vratila u domovinu. Riječ je o više od 10.545 registriranih i spašenih osoba“, navodi dr. Batelja.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.