ĐORĐE BUKVIĆ Dragovoljac iz Frankfurta, veseo i s vječnim osmijehom, pogubljen na Ovčari...

Mjesto Semeljci, središte istoimene općine, nalazi se u Osječko-baranjskoj županiji, 13 kilometara udaljeno od Đakova. Ispred Osnovne škole Josipa Kozarca u Semeljcima, spomen je ploča poginulih Semeljčana koji su je pohađali. Na njoj se nalazi 13 imena, a drugo među njima, pogreškom, netočno je upisano kao Đuro Bukvić. Na istome mjestu trebalo je biti urezano ime vukovarskog branitelja Đorđa Bukvića, mučki ubijenoga na stratištu na Ovčari.

Đorđe Bukvić, za obitelj Đuva, prvi od dvoje djece Barbare rođ. Pačarić i Đure Bukvića, rođen je 3. svibnja 1966. godine u Đakovu. Budući da su njegovi roditelji u potrazi za boljim životom bili na privremenom radu u Njemačkoj, on je odrastao uz baku i djeda u Semeljcima. Đorđe i mlađa mu sestra Silva u najranijem djetinjstvu ostaju bez oca, pa se njihova majka mora sama nastaviti skrbiti o njima. Iako Đorđe u Semeljcima kreće u osnovnu školu, po njenome završetku odlazi k majci u Njemačku, u Frankfurt, gdje aktivno počinje trenirati različite borilačke sportove i natjecati se u njima. 

Njegova sestrična Ljubica Doćaj, prisjetit će se: "Trenirao je boks, judo i kickboxing, tražio se, ali je u svemu bio uspješan na natjecanjima. Njegovi su treneri rekli da je talentiran i vrlo discipliniran, ali on je to i želio. Uvijek je bio spreman za akciju, spreman pomoći drugima, nasmijan, jako smo ga voljeli".

Kada je Đorđe bio jako mali, nije znao izgovoriti svoje ime, nego bi rekao 'Đuva', pa smo ga tako u obitelji i zvali. Đuva. Pamtim ga uvijek veselog, sa širokim osmijehom i malo podignutom obrvom, kao na slici koja je na njegovom nadgrobnom spomeniku. Teško mi je pomisliti da tamo leži".

Kada je postalo jasno kako Hrvatska neće moći izbjeći rat, unatoč majčinom protivljenju i molbama da ne odlazi, Đorđe donosi nepokolebljivu odluku da se vrati kući. "Tetka ga je preklinjala, rekla je da to nije njegov rat, ali on je odgovorio kako nema šanse da ostane u Njemačkoj i da ide braniti zemlju svoga oca. Po dolasku, odmah se otišao prijaviti u vojarnu u Đakovo, a potom je otišao u Vukovar. Kako, ne znamo. Od ljudi iz okolice koji su također bili u Vukovaru saznali smo da je tamo, susretali su ga, povremeno smo od njih dobivali informacije, rekli su da je dobro, a onda je Vukovar ostao u okruženju i vijesti su prestale."

Mato Grujo, Semeljčanin koji je godinama uporno istraživao što se dogodilo s Đorđem Bukvićem koji je odrastao s njegovim starijim bratom, saznao je kako je Đorđe za Vukovar krenuo s prijateljem iz sela, po nadimku Maja, no usput su imali prometnu nesreću pri kojem je Đorđev suputnik polomio ruku, pa je morao odustati od odlaska, no Đorđa to nije pokolebalo, pa je dalje nastavio sam.

Po dolasku u Vukovar 10. kolovoza 1991. godine, Đorđe Bukvić prijavljuje se u aktivni sastav Zbora narodne garde pod zapovjedništvom, prvo Stipana Radaša, a potom Ivice Arbanasa. Prema riječima jednog od njegovih zapovjednika, Ivana Anđelića Doktora, dužio je mitraljez: "Đorđe nije trebao pomoćnika, nosio je redenike oko vrata. Njime je odbio jako puno napada. Za Đoku, kako smo ga mi zvali, mogu reći da je bio pravi domoljub, imao je srce, mogao je ostati na sigurnome u Njemačkoj i preko televizije pratiti rat, ali donio je odluku da se vrati. Savjest mu nije dopuštala da ostane.

Uvijek se među prvima javljao da ide u akciju, čim bi vidio da se nešto sprema, odmah se dizao. Prvi puta je ranjen u tadašnjoj Masarykovoj ulici, danas Ukrajinska ulica. Bio je ranjen u petu. Čim su mu ranu sanirali u bolnici, vratio se na položaj. Kako nije mogao nazuti čizmu, umotao je zavijenu nogu u najlon vrećicu i tako je došepao".

Pred slom obrane grada, branitelji s kojima je na položaju bio i Đorđe Bukvić, krenuli su u pokušaj proboja. Zadnje mjesto na kojem je od suboraca viđen, bila je stara zgrada ondašnjeg SDK u kojoj se danas nalazi Dom zdravlja u centru Vukovara, na Trgu kralja Tomislava. Tamo im je, prema iskazu Josipa Šijakovića,  rekao da ne želi ići u proboj, da oni krenu, a on će im biti odstupnica i ostao je sam. Nedugo potom, začuli su puškaranje iz toga smjera, no što se s Đorđem dalje točno događalo, nije poznato, ni kako je ranjen ponovno, no činjenica je da se ipak uspio povući u bolnicu kako bi mu rane bile sanirane.

O njegovim posljednjim satima, ispričat će Darko Šoš, tada sedamnaestogodišnjak: "Đorđa se dobro sjećam, dijelili smo krevet na kat, on je ležao ispod mene, a ja gore, pod ventilacijom. Dovezli su ga ranjenog u nogu, dosta je bila teška ta rana, a mislim i da nije bila jedina. Ipak, mogao se kretati, pa kad su četnici ušli u bolnicu i kada su rekli da oni koji su pokretni izađu van, dojmilo me se kada me je pitao, što mislim o tome da tu ranu raskopa, da uopće ne može hodati. Vidio sam po njemu da je to spreman napraviti, no više nije bilo vremena, morao je izaći.

Blizu nas je bio i ranjeni Zoran Gruber iz Tigrova, on mi je pri izlasku dao jedan nož i rekao mi da ga sakrijem. Đorđe mi je dao bombu, još mi je netko dao pištolj, ne sjećam se više tko. Nož i bombu sam ubacio u wc 'čučavac', a pištolj sam sakrio u ventilaciju. Pri izlasku, rekli su da se vidimo u Zagrebu. Svi su pobijeni na Ovčari".

Nakon sloma obrane grada i ulaska u bolnicu JNA i četnika, Đorđe Bukvić je zarobljen i s ostalim ranjenicima deportiran na farmu Ovčara gdje je zlostavljan, a potom mučki ubijen. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice, no identificirani su tek 2001. godine. 

Đuva, nismo te zaboravili...

Njegova sestrična Ljubica Doćaj, ispričat će: "Nismo ni pomišljali da je Đorđe mogao završiti na Ovčari. Tetka, njegova majka, stalno je ponavljala – 'Moj Braco, moj Đuva je snalažljiv, on će se meni javiti'. Nije željela prihvatiti mogućnost da mu se nešto dogodilo. I mi smo se potajno nadali da se nekako izvukao, da će se javiti odnekuda, sve dok nismo dobili poziv sa Šalate.

Na identifikaciju smo s tetkom otišli moj suprug i ja. Iako je potvrđena i DNA metodom, tetka je nesumnjivo prepoznala i neke stvari kod njega pronađene, a prepoznala ga je i po zubima".

U tjedniku Globus 22. studenoga 1991. godine, objavljen je tekst dr. Slavena Letice – "Vukovar ili hrvatska knjiga postanka", u kojem je ilustracija fotografija nasmijanoga Đorđa Bukvića, s opisom – "Vukovar - na barikadi 31. 8. '91.". U trenutku objave članka, zločinačka ruka je dva dana prije,  zauvijek ugasila osmijeh na njegovome licu.

Đorđe Bukvić, dragovoljac, branitelj Vukovara, sin i brat, nakon identifikacije, pokopan je 18. listopada 2001. godine na groblju u Semeljcima, u obiteljskoj grobnici, pored svoga oca.

Kada je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici, sproveden na stratište Ovčara gdje je pogubljen i bačen u masovnu grobnicu, imao je 25 godina.

Đuva, nismo te zaboravili.