DO NOVOGA DRAMOLETA Milorad Pupovac - prvak intelekta, hollywoodskih uloga, manipulacija i podjela

A nije mu bilo lako, jer se morao dobrano ''prati'' nakon posljednjih izjava koje je dao, usporedivši Hrvatsku s NDH, pritom još i sarajevskom mediju, dakle, mediju druge države. I tada je, potpuno očekivano, drama mogla početi.

Ako je i od Milorada Pupovca, zaista je previše.

Sjediti istovremeno u vlasti koju smatra ''genocidnom'', optužujući je da širi ''govor mržnje'', istovremeno stajati uz bok srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, koji sadašnje hrvatsko vodstvo, kao i cijelu državu a priori smatra zločinačkom i to ni ne skriva ni u jednoj prigodi, sve se to toleriralo Pupovcu. Jer se hrvatska vlast, pravničkim rječnikom, ''svojom krivnjom'' našla u ulozi taoca Pupovca i njegovih prohtjeva.

To ne znači da Pupovac često nije bio u pravu. Da, bio je, jer je ispravno definirao da je Hrvatsku posljednjih nekoliko godina zahvatila prava spirala ostrašćenosti i mržnje, kao i povijesnog revizionizma. Ali, to su činili pojedinci, a ne cjelokupna vlast, posebice u svjetlu činjenice da se sam predsjednik Vlade, Andrej Plenković, uglavnom uvijek jasno određivao prema pitanju NDH i osjetljivim povijesnim temama.

Dakle, potpuno je, ne samo neumjesno i neukusno, već i povijesno faktografski netočno govoriti da je današnja Hrvatska, stvorena na desecima tisuća nevinih žrtava, u krvi i na ruševinama, sljednica Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske. Doista je to izlišno i objašnjavati, ali i sam Pupovac zna da je to tako.

No kao vrhunski intelektualac i manipulator, on zna da će samim spomenom imena NDH zatresti cijelu državu, a njezino vodstvo, čak i standardno neutralnu opoziciju, natjerati da skoči na noge i igre ponovno mogu početi. I to je već standardni Pupovčev obrazac i jednako tako standardno zamorno, ali i opasno. Namjerna vrtnja u krugu povijesti i ringišpil bez kraja. Opet smo na ustašama, partizanima, domobranima, NDH, SFRJ, a Hrvatska je za to vrijeme pala ispod četiri milijuna stanovnika.

Izvanserijski intelekt, izvrsne dikcije, ali sada s malo češćom uporabom srbizama (august, ubica, decenije, veoma, saobraćajni...), smiješka poput Mona Lise, objasnio je što je mislio kada je izjavljivao što je izjavljivao i pritom lijepo svima poručio da se ne kani ispričati zbog tih spornih i doista uznemirujućih poruka koje je slao u javnost, a s druge strane Drine jedva ih dočekali, potkrjepljujući svoju polustoljetnu ''mantru'' o Hrvatskoj kao genocidnoj, paranoidnoj državi u kojoj iza svakoga ugla vrebaju ustaše i hvataju sve one koji ne drže fotografiju Ante Pavelića na zidu. Ili barem u podrumu.

Pupovčevo je legitimno pravo ne ispričati se za rečene katastrofalne tvrdnje, koje su, nažalost, naišle i na plodno tlo u dobrom dijelu Europe, koja Hrvatsku godinama promatra kroz mikroskop- svaki njezin potez, važe svaku riječ, istovremeno dopuštajući bujanje nacionalističke retorike u njezinom susjedstvu. No odavno smo shvatili da za Hrvatsku ne vrijede ista pravila, kao za neke druge; čini se da se s time moramo pomiriti, ma koliko mi objašnjavali i upirali se othrvati doista grozomornim prozivkama. I kada smo nešto ''uprskali'', a i kada nismo.

Ali, onda bi doista bilo pošteno da taj isti Pupovac ne stvara stalno dramolete koji jednima izazivaju nervozu, drugima agresiju, trećima ravnodušnost, a četvrti su ionako otišli iz ove države, već da muški izađe iz toga, za njega netrpeljivoga saveza. Neka se odrekne povlastica i privilegija, kako bi se solidarizirao s tom srpskom manjinom koju toliko ugnjetavamo, čak i mi, najobičniji građani.

Stvarno nam je dosta tih beskrajnih igrokaza, u kojima su se premijer i doživotni predstavnik Srba u Hrvatskoj sve izdogovarali. Muče javnost, obojica. Jedan govoreći svima nama u lice, smješkajući se polutajanstveno, radeći i od medija i od građana budale, a s već izvjesnim ishodom. SDSS ionako ostaje u koaliciji, a Plenkoviću to odgovara, jer ga ni zbog Bruxellesa ne može, sve i da hoće, ''ispustiti'' iz ruku.

Ništa novo, dakle; tresla se brda, rodio se mišić, ne čak ni miš. Jer, tako ćemo barem taj dan, kada su sva svjetla uperena u Milorada Pupovca, kao personifikaciju svega zla u Hrvatskoj, zaboraviti da smo na začelju demokratske, civilizirane Europe. I to po svemu. A i Plenković i Pupovac dobro igraju svoje uloge, vrhunski, poput hollywoodskih profesionalaca. Gledamo ih, znajući da su zajedno ''iskemijali'' neku tekućinu od koje nam je svima mučno, a ne možemo im ništa, osim ''derati'' ih po internetskim portalima, na kojima će se izliti sva hrvatska žuč i gorčina.

Jer, Pupovca nema bez Plenkovića. Ni obrnuto. Njih dvojica to znaju; čini se da znamo i mi, ali, do novoga dramoleta u Banskim dvorima, ''čuvajte nam Hrvatsku od niskosti i mržnje'', kako bi rekao istinski hrvatski velikan, Vlado Gotovac. Sreća da nije živ pa da ne vidi u što se ta država, za čije je postojanje robijao, pretvorila. U gotovo svakodnevnu ''talačku krizu''.