EKSKLUZIVNO

Direktno ima fotografije kostiju ubijenih u Zrinu; Hebrang: Otkopano je manje od jedan posto grobišta komunističkih žrtava

Autor

Matija Štahan

"Mi smo Zrin potpuno i očito svjesno zapustili, kao i mnoga druga hrvatska stratišta i povijesno važna mjesta", istaknuo je za Direktno Andrija Hebrang, osvrćući se na ekskluzivne fotografije našeg portala koje otkrivaju posmrtne ostatke žrtava partizanskog zločina koji je u rodnome mjestu Nikole Šubića Zrinskog počinjen 1943. godine.

22.09.2018. u 17:19
Ispiši članak

Donedavno među manje poznatim stratištima Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poslije njega, Zrin je poprište partizansko-komunističkoga pokolja 9. rujna 1943. godine, o kojemu se u zadnje vrijeme ipak više čuje u medijima, pa smo i mi o tome nedavno u više navrata i pisali.

Portal Direktno sada je u posjedu ekskluzivnih fotografija kostiju žrtava pronađenih uz gradilište za novu crkvu, a tim povodom porazgovarali smo s hrvatskim političkim veteranom i istraživačem komunističkih zločina Andrijom Hebrangom.

'Mali simptom teške bolesti'

"Takvo što nije lako komentirati jer odnos prema takvim zločinima je jedan od ključnih problema hrvatske države", mišljenja je Hebrang.

"Posmrtnih ostataka na neotkrivenim mjestima u Hrvatskoj ima oko 940, dakle ovo je samo jedno tako mjesto. Do te brojke došla je policijska istraga iz 1990-ih godina, koja se temeljila na razgovoru s ljudima, ali bez otkopavanja. Od tih 940 sumnji na grobišta hrvatska je država do danas otkopala manje od jedan posto. To je krimen od 1945., koji je sada pao na leđa moderne hrvatske države, jer taj je posao odavno trebao biti završen", rekao nam je Hebrang, napominjući kako sporadičnih otkopavanja ima više, od onih nedavnih u Savskoj ulici u Zagrebu, pa do lokaliteta na Gračanima.

"Mi nikad nećemo tim jadnicima, ubijenima po završertku rata bez suda, dati što zaslužuju, a to je obilježen grob. Tako da su iskopavanja u Zrinu samo mali simptom teške bolesti koja tišti Hrvatsku. Drugi svjetski rat kod nas još nije završen, jer smatram kako rat ne završava zadnjim ispaljenim metkom, nego obilježavanjem svake osobe koja je izgubila život, bez obzira na kojoj strani, i kažnjavanjem zločinaca. Mi to nismo učinili ni s Drugim svjetskim, a ni s Domovinskim ratom, i to je uteg koji nas vraća unatrag i nameće nam prioriteta vezane uz prošlost, a ne budućnost", ističe Hebrang za Direktno.

Slučaj Zrina je, zbog njegova simboličkog naboja koji proizlazi iz činjenice kako je riječ o rodnome mjestu Nikole Šubića Zrinskog, posebno ekstreman i specifičan, jer danas je to mjesto potpuno zapušteno.

To je još jedan znak koliko držimo do svojih povijesnih vrijednosti. Zrin je tipičan primjer, no nažalost imamo i novijih slučajeva. Popršta najvećih zločina u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, a to su vukovarska bolnica i Ovčara, danas su zapuštena. Spomen područje Ovčare čak nije niti ograđeno. Kako često tamo idem, već sam nekoliko puta  na tome mjestu zatekao divlje životinje, a spomenik je malen i neuočljiv. Kada smo na Ovčaru vodili pokojnu Margaret Thatcher, ona je rekla: 'Da se ovo dogodilo u Velikoj Britaniji, spomenik bi se vidio barem na 20 kilometara udaljenosti'.

Mi smo Zrin potpuno i očito svjesno zapustili, kao i mnoga druga hrvatska stratišta i povijesno važna mjesta. Nakon kritike, nameće se pitanje: što bi trebalo učiniti? Potreban nam je takav sustav iskopavanja koji bi problem riješio u sljedećih pet do šest godina. To je ono što smo zacrtali u Uredu za obilježavanje skrivenih grobišta, osnovanog na moj prijedlog. Zatvoren je, međutim, nakon godinu dana rada, kako ne bismo ostvarili svoje projekte. No u planu smo imali otvoriti 20 županijskih ispostava, zatražiti za njih financiranje Europske unije, i na 20 mjesta otkopavati po 10 lokaliteta godišnje. To je, dakle, 200 lokaliteta godišnje. Tada bismo imali šansu za pet do šest godina otkopati sve sumnjive lokalitete.

Drugi problem kod ovakvih iskopavanje je što je riječ o kostima nepoznatih pokojnika. Trebalo bi uzeti uzorak DNK sa svakog posmrtnog ostatka, i pohraniti ih u banku podataka. Tada bi svatko tko želi otkriti gdje mu je pokopan neki rođak mogao dati uzorak svoje DNK na analizu, a kompjuter bi ustanovio ima li u evidenciji njegovih predaka. Obustavljanjem djelovanja našeg ureda onemogućena je i ta ideja.

Je li vaše područje djelovanja bilo ograničeno samo na Hrvatsku, ili se odnosilo i grobišta koja se nalaze u Sloveniji, a kojih je, kako znamo, čitavo mnoštvo?

Po zakonu je Ured trebao uspostaviti suradnju sa susjednim državama, jer grobišta ima i u Bosni i Hercegovini, pa sve do Makedonije, no u Sloveniji je, naravno, njihov najveći broj. Mi to, međutim, nismo stigli, jer u godinu dana djelovanja trebalo je dovesti Ured u funkciju i početi s radom. Istražili smo tridesetak lokaliteta, tri smo otkopali, i Ured je tada zatvoren. Dotad smo već uspostavili komunikaciju sa Slovenijom i počeli smo raditi na implementiranju postojećeg sporazuma između Slovenije i Hrvatske o uzajamnoj pomoći pri otkopavanju skrivenih grobišta i prijenosu posmrtnih ostataka, ali to nismo stigli dovršiti u godinu dana, jer je Ured imao samo dva zaposlenika.

Tko je ukinuo Ured?

Zoran Milanović, na prvoj sjednici svoje Vlade. Tada sam bio siguran da će HDZ-ova vlast nakon četiri godine obnoviti Ured, no i ova sadašnja Vlada je odbila osnivanje Ureda i nastavila ono što je uveo Milanović, a prije njega i Račan, naime prebacivanje istraživanja tih zločina u nadležnost jednoga ministarstva, danas Ministarstva branitelja, koje nije kapacitirano niti ima proračun za takve zahtjevne poslove.

Na općoj razini, ovaj fenomen je zanimljiv i kao izraz kulture zaborava, koja se ne odnosi samo na stratišta, nego i važna simbolička mjesta koja obilježavaju trijumfe i pobjede, kao što je Oltar Domovine, koji je također dugo vremena bio posve zapušten.

Dio toga je i pravosuđe koje ne sudi zločincima. Problem Hrvatske je u tome što su u svim strukturama vlasti i u svim stranačkim organizacijama u većini bili ljudi iz prošlog sustava, od kojih su neki svjesno, a neki nesvjesno štitili taj režim i zbog toga zatajivali te žrtve. To se odnosi i na Domovinski rat, u kojem imamo točno popisano 7 263 civilnih žrtava, o kojima se nikada ne govori i za koje, kao i za 400 ubijene djece, nikada nitko nije procesuiran. Nijedna optužnica nije podignuta niti za 14 srušenih bolnica. To je rezultat djelovanja ostataka starih struktura, koji dominiraju u svim tijelima ove države i provode svoju politiku. Dok je to tako, Hrvatska će tapkati u mjestu, baveći se vlastitom prošlošću.

Uzmimo za primjer samo slučaj logora Jasenovac, u kojemu su ustaše sigurno činili zločine. Zašto se ne prihvati prijedlog predsjednice države za osnivanjem međunarodnog povjerenstva koje bi istražilo, ekshumiralo žrtve i ustanovilo ima li među njima i onih pokopanih nakon 1945. godine, dakle ubijenih od komunističke ruke? To se danas, uz pomoć moderne tehnologije, vrlo točno može utvrditi. Njezin prijedlog nije ama baš nitko prihvatio. To bi bio put prema konačnom miru i zajedništvu.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.