DIP u zamci potpisa: Ovisi li o minimalnom broju ispravnih potpisa (10.000) i legalnost izbora?

Tekst prenosimo u cijelosti: 

Zakon o izboru Predsjednika Republike Hrvatske (čl. 9. st. 2.) kaže o prikupljanju potpisa sljedeće: "Svaki birač može svojim potpisom podržati samo jednog kandidata za predsjednika Republike". 

Ako se Državno izborno povjerenstvo (DIP) u slučajevima dvostrukog ili čak višestrukog potpisivanja izbornih lista vodi tumačenjem priznavanja potpisa onom tko ga prvi donese, a anulira ga svim ostalim listama na kojima se nalazi (ali ne i prvoj listi, kako proizlazi iz razgovora glasnogovornika DIP-a Slavena Hojskog za Poligraf HRT-a 22. studenoga 2019.), to ne otklanja neke ozbiljne dvojbe oko ispravnosti takvih potpisa za sve kandidate koji ga donesu, pa i onoga prvog. No, još više od te dvojbe, upitna nam je mogućnost da se za potvrdu ispravnosti kandidature nekog sljedećeg kandidata uzima provjera samo dovoljnih i potvrđenih uzoraka predanih potpisa prethodnih kandidata. Prihvaćenost zadovoljavajućeg uzorka moguća je novom kandidatu samo na temelju provjere svih potpisa prethodnih kandidata, a ostatak njegovih potpisa (koji njemu objektivno više ne trebaju), opet su (sa svim potpisima svih prethodnih kandidata) nužni kao nulto polazište za prvoga sljedećega kandidata. Tu nam je još važnije znati je li DIP, primjerice, za kontrolu ispravnosti potpisa prvoga sljedećega kandidata mislio uzeti samo onaj zadovoljavajući uzorak Milanovićevih potpisa (oko 11.000) ili sve njegove potpise (oko 78.000)?

Kad je riječ o priznaju potpisa prvom donositelju, jasno je da prvi donositelj ne mora nužno biti ujedno i onaj kojem je birač prvome dao potpis. Pa čak i da liste imaju nadnevak, to ne bi riješilo dvojbe kome je potpis prvome dan, jer netko može doći na Trg bana Jelačića u Zagrebu, proći sve štandove te svima dati potpis misleći da time čini izbornu utrku demokratičnijom (da ne ulazimo u eksplicitne negativne pobude). Ako je nemoguće utvrđivati kome je potpis prvome dan, onda je teško i nezahvalno arbitrirati i u tome kome ga priznati.

Možemo se početno voditi sljedećom logikom – ako se potpis prizna prvom donositelju, onda ga ne moramo tražiti u ukupnoj bazi sljedećeg donositelja, nego samo među onih 10.000 koji tog drugog kvalificiraju za kandidaturu. Primjerice, prvi kandidat donese 11.000 potpisa koje DIP sve prekontrolira i potvrdi da ih je dovoljno za kandidaturu (anulira samo one koji su nečitki, neispravnog OIB-a i slično). Nakon toga dođe drugi kandidat koji donosi 78.000 potpisa, pa DIP uspoređuje samo onoliko potpisa ovoga kandidata s potpisima prvoga kandidata koliko je i njemu potrebno da sa sigurnošću prelazi zadanih 10.000. Uzmimo da su našli 100 duplikata među 10.000 prebrojanih, pa će tražiti još samo 100 dodatnih za potvrdu valjanosti kandidature. U tom slučaju vjerojatno će prekontrolirati još dodatnih dvjestotinjak potpisa. Ukupno, dakle, oko 10200. Znači da preostalih 67800 neće kontrolirati, nego samo zaprimiti.

No, time uopće nismo riješili problem nužnosti unosa svih potpisa prethodnih kandidata, a ne samo zadovoljavajućeg uzorka prethodnog kandidata. Jer kad dođe treći donositelj sa svojih 10500 potpisa, usporedne baze ne mogu biti samo onih 11.000 prvoga donositelja i ovih 10.200 drugog donositelja. Da bi se jednako tretirali potpisi svih kandidata (što je stroga obveza) kao usporedba baza moraju se koristiti svi prethodno pristigli potpisi, dakle i onih neprekontroliralih 67.800 potpisa drugog donositelja kao nužna usporedba baza za trećeg donositelja. Među tih 67.800 može biti dovoljno dvostrukih potpisa koji bi kao prethodno donijeti isključili trećeg (a zatim i četvrtog, petog, šestog, pa sve do zadnjeg) kandidata iz prava na kandidaturu. Pri tome svi potpisi koje donese drugi kandidat postaju zajedno s potpisima prvoga kontrolna baza za trećeg, pa onda potpisi trećeg zajedno s potpisima za prva dva kao kontrolna baza za četvrtog i tako do posljednjeg. Nije moguće isključiti nijedan potpis nijednog prethodnog kandidata kao testni za onog sljedećeg nikakvim modelom "dovoljnog uzorka".

Kontroliranje uzorka koji se koristi u slučajevima referendumskih prikupljanja potpisa nije usporedivo s kontroliranjem ispravnosti potpisa za predsjedničke kandidate. Referendumski potpisi nemaju mogućnost višestruke komparacije, nego se samo provjeravaju kao valjani ili nevaljani i čim se pokaže da je valjanih dovoljno, ne postoji potreba za detaljnom provjerom preostalih, jer ni na koji način ne mogu utjecati na neku drugu, treću, četvrtu, petu listu (i to, što je ključno, konkurentsku protu-listu!).

U slučaju troje ili više kandidata tome nije tako. Svi potpisi prethodnih kandidata moraju služiti kao baza za usporedbu s potpisima koje donosi novi kandidat. Samo potpisi zadnjeg kandidata (ako se prihvaća logika da se kao valjani među duplikatima uzima onaj prvi doneseni potpis) ne moraju se prekontrolirati dalje od utvrđivanja dovoljnog broja ispravnih potpisa. Svi drugi moraju služiti kao kontrolna baza sljedećim kandidatima. Bez iznimke i bez pravila "uzorka".

Zašto je ovo bitno reći? Zato što smo u izravnom prijenosu na HRT-u imali mogućnost čuti službenike DIP-a kako Zoranu Milanoviću objašnjavaju da će od njegovih 78.000 prekontrolirati onoliko koliko je potrebno da potvrde ispravnost 10.000 potpisa dok će ostale potpise zaprimiti. U zraku je ostalo hoće li u DIP-u te dodatne potpise samo arhivirati bez naknadnog upisa u bazu primljenih potpisa od strane Zorana Milanovića (jer Milanoviću ili njegovu opunomoćeniku štede vrijeme u kojem on ima pravo prisustvovati njihovoj kontroli dovoljnog broja potpisa) ili će ih naknadno tijekom toga i idućih dana sve do jednoga unijeti u bazu kao prvi kontrolni popis za sve sljedeće kandidate. Čini nam se da ni Zoran Milanović uopće nije uočio problem kad je "pristao" na to. Naime, njemu je iznimno važno da njegov predstavnik nadzire upis svih (upravo svih!) predanih potpisa, a ne samo za njegovu kandidaturu zadovoljavajućeg broja.

Uzmimo kao primjer mogućnost da Milanović osvoji 24,9% glasova u prvom krugu izbora, a da njegov izravni konkurent za drugu poziciju osvoji 25% glasova i tako ga pretekne. Istodobno je u izborima sudjelovao kandidat koji je osvojio 2% glasova gotovo dominantno iz onog spektra biračkog tijela kojima je Milanović "drugi izbor". Taj kandidat je pri tome DIP-u donio 10.500 potpisa od čega mu nije prihvaćeno 400 potpisa. Ali s priznatih 10.100 potpisa on je postao regularan kandidat. Međutim, među onih 67.800 nekonzultiranih Milanovićevih potpisa nalazi se možda i znatno više od 100 koji su ovome kandidatu (koji je liste donio nakon njega) duplikati. I nije trebao biti u izborima, a izravno je utjecao na rezultat ulaska u drugi krug, pa time možda i na pobjednika. I zamislimo da se to otkrije tek nakon izbora. Hoće li oštećeni kandidat tražiti ponavljanje izbora, proglašavati pobjednika ili pobjednicu nelegalnim?

Izbori "visokog rizika"

Pred nama su izbori "visokog rizika" napetosti i potencijalnih optužbi s jedne strane i izbori mogućih vrlo malih razlika između nekoliko vodećih kandidata s druge strane. Svaka neregularnost i neravnopravnost vrijednosti svakog potpisa može dovesti do izravnog utjecanja na rezultat. Danas ne postoji nijedno jedino relevantno anketno istraživanje u Hrvatskoj na temelju kojega se može sasvim isključiti scenarij poravnatog broja glasova tri kandidata u borbi za drugi krug. Nijanse u kampanji, pa čak i sam broj "ostalih" kandidata, mogu utjecati na ishod koja dva od tri (ili četiri) kandidata ulaze u drugi krug i, posljedično, koji od njih pobjeđuje.

Nama nezamisliva, ali možda nekom i moguća reakcija DIP-a u smjeru "pa nemojmo sad pretjerivati s formalnostima" samo bi pokazala da izborni procesi nisu u svim fazama ozbiljno shvaćeni ili da se ponašamo kao da izbor Predsjednika države zapravo i nije izbor za neku važnu funkciju zbog koje bi se trebali baviti strogim pravilima, iako je plaćamo više od 100 ili čak 200 milijuna kuna u punom mandatu i biramo je na izravnim izborima cijeloga hrvatskog biračkog tijela.

DIP ne smije arbitrirati u izbornim procesima, on mora kontrolirati izborne procese, a to može samo ako ih kontrolira potpuno, a ne na temelju uzoraka. Jer u ovom slučaju ne moraju postojati samo slučajne pogreške, nego i namjerna "fabriciranja" potpisa – a to znači da se ne mora naći tek poneki krivi potpis među sto ispravnih, nego da se u neprekontroliranom dijelu mogu naći čitave liste-knjige potpisa koje su za nekog sljedećeg kandidata duplirane u cijelosti te ih čine nevažećim potpisima.

Zoran Milanović je bio iznenađen u dva evidentna slučaja dobivenih potpisa. Prvi je javno demonstrirani potpis Branimira Glavaša od čije se potpore očekivano ogradio. Drugi je slučaj njegove reakcije koja odaje iznenađenje na količinu potpisa (7554) koje mu je donio Radimir Čačić u ime Reformista. Iako su ti potpisi prikupljeni za i na Milanovićevo ime i prezime koje prolazi u puno većem biračkom tijelu negoli Reformisti na izborima, ipak je zanimljivo usporediti taj broj potpisa (7554) s nekim izbornim rezultatima samih Reformista, primjerice sa zadnjih europarlamentarnih izbora (9971). Iako je prvi na listi bio sam Radimir Čačić (a na njoj su još bili i Darinko Dumbović, gradonačelnik Petrinje, Andro Vlahušić, bivši gradonačelnik Dubrovnika te Natalija Martinčević, potpredsjednica stranke), Reformisti su na njima dobili jedva malo više glasova (2417) nego što su sada u nepuna dva dana skupili potpisa za Milanovića. Bez potrebe izražavanja bilo kakve sumnje u konkretan primjer, on nam je samo "lampica" za to u kakvim je sve kombinacijama moguće očekivati proces prikupljanja potpisa.

Iako ne očekujemo da će upravo među predanim Milanovićevim potpisima biti cijelih lista dvostrukih potpisa, upravo činjenica da za nekog kandidata mogu doći velike količine potpisa "sa strane", skupljene od neke mreže (stranke ili slično) koja kandidata podupire, ali koju on objektivno ne nadzire, dovodi nas do argumenta da DIP nema alternativu kontrole svakog pojedinog potpisa, a ne uzorka.

Čak i "volonteri" koji se javljaju pojedinim marginalnim kandidatima mogu biti vezani i uz nekog drugog kandidata (a da to onaj marginalni kandidat uopće ne mora znati) te mu, nudeći svoje usluge, donijeti već pripremljene liste iz nekog drugog "izvora".

Pristup DIP-a logikom "manje je više" u ovom slučaju cijelu proceduru gura u sivu zonu iako smo svjesni da DIP nije kapacitiran ni ljudskim potencijalima ni vremenskim okvirom u kojem bi se mogao baviti gotovo pa forenzikom prikupljenih potpisa. No, u ovakvoj izbornoj zamci nema drugog izlaza od potpune provjere svih potpisa te anuliranja barem onih čiji se podaci ponavljaju u slučajevima predanih lista za više kandidata.

Taj pregled svih potpisa može se razlikovati samo u jednom detalju. Ako DIP ispravno tumači zakon koji kaže da se potpis može dati samo jednom kandidatu priznajući ga onom tko ga prvi donese, onda se unos i kontrola svih potpisa mora provoditi do zadnjeg kandidata koji donese liste dok se kod zadnjeg može ići do dovoljnog broja ispravnih potpisa (10.000). Ako je pak ispravno tumačenje da zakon anulira svaki dvostruki (i višestruki potpis) na svim listama, onda se unos i kontrola mora provesti nad svim potpisima, pa i svim potpisima na listama zadnjeg kandidata, makar ih on donio i 500.000. Zašto? Pa zato što se u njegovom broju kojim si "pumpa" snagu mogu nalaziti i duplikati s bilo koje prethodne predaje kandidature, pa i one prve provjerene i "prihvaćene". U tom slučaju DIP bi do zadnje predaje mogao samo konstatirati da je zaprimio potpise svakog kandidata, ali bi očitovanje o valjanostima predanih kandidatura mogao iznijeti tek po unosu i kontroli svih potpisa svih, pa i zadnjeg kandidata.

Ako DIP misli da će se iz kontrole svih potpisa "izvući" tako što će se držati tumačenja "prvokupa" ("tko prvi njegov potpis"), onda je opet dovoljno da neki od manjih kandidata svoje potpise donese zadnji (te da ih pri tome ima više od 10.000) pa će se i za takvo pridržavanje zakona morati unijeti i prekontrolirati svi potpisi prethodnih kandidata, pa makar ih predzadnji imao 500.000. Ni u tom slučaju nema nikakve mogućnosti da se uzima "uzorak" prethodnih potpisnih lista kao mjerodavan. Jer se "greška" duplikata cijelih lista (a ne tek pojedinog potpisa) može nalaziti "na dnu zadnje kutije".

Ako je to nužno za cjelokupni kapacitet potpisa predzadnjeg kandidata, zbog provjere duplikata u odnosu na zadnjeg, koliko je to bilo nužno kod predaje potpisa prvoga kandidata, ne moramo ni naglašavati. Upravo su svi (ama baš svi, a ne uzorak!) potpisi koje je donio Zoran Milanović kontrolna baza za sve sljedeće kandidate, pa makar na svim naknadnim listama ne našli nijedan jedini dvostruki potpis u odnosu na njegove liste-knjige. Uzorak (koji je pred kamerama komuniciran prigodom njegove predaje lista) uopće nije moguć kao kontrolni paket ni za jednog jedinog kandidata koji će potpise donijeti nakon njega. Uzorak je bio dovoljan samo za njega (zbog onog tumačenja o pravu prvoga na potpis koje mi smatramo pogrešnim), ali nije dovoljan ni za kog drugog tko donese čak i 20.000 potpisa ili 70.000 potpisa.

Bojazan da su moguća korištenja raznih prethodnih "baza" te razni "maštoviti" načini skupljanja potpisa već je potkrijepljena javnim primjerima u dosadašnjeg dijelu prikupljanja potpisa (na neke se čak i DIP očitovao upozoravajući da se ne daju potpisi na liste na kojima ne stoji ime kandidata za kojega se potpisi prikupljaju) pa je do te mjere naivno reći da "toga neće biti" da takvo što utječe na regularnost izbora. Država se ne može igrati ruleta ili lota, pa se nadati zgoditku, nego ga mora nadzirati od prve do zadnje "kuglice" u "bubnju". A sve "kuglice" i "bubanj" su u ovom slučaju u DIP-u.

Treba li podsjetiti na moguću pojavu lista bez imena kandidata, koje se naknadno taktički mogu usmjeravati kandidatima za koje potpisi izrijekom nisu skupljani (a Telegram otvara takvu bojazan)?

Ma kakve pobude bile i ma čiji simpatizeri bili s druge strane ove "skrivene kamere", treba li podsjetiti i na to da se potpisi prikupljaju na razne "nije važno" načine (Index.hr donosi jedan takav primjer)?

Više od ovoga nije potrebno uzimati za primjer maštovitog prikupljačko potpisnog inženjeringa zbog kojega DIP ne može kontrolirati samo 10.000 potpisa upravo onih kandidata koji ih radi "pumpanja broja" donesu najviše! A posebno ako je vjerodostojno prenijet odgovor glasnogovornika kampanje Kolinde Grabar-Kitarović.

Zaključno, zadatak je DIP-a da učini sve kako bi eliminirao i najmanji trag moguće neregularnosti, a ne da okrene glavu na stranu i bavi se "uzorcima", koji – za razliku od referendumskih inicijativa – nemaju samo jednosmjerni odnos valjanosti-nevaljanosti, nego i višesmjerni odnos među desetak aspiranata od kojih neki postaju kandidati, a neki ostaju samo aspiranti.

 Uloga je DIP-a da političke utakmice nedvojbeno uvede u područje jamstva o strogom protokolu svih proceduralnih koraka te anulira sumnju da su na izbore utjecali bilo kakvi, a kamoli ovakvi primjeri "to je nebitno" prikupljenih potpisa. Kad ne bi prekontrolirao sve potpise svih kandidata do posljednjeg (prema dosljednom i do kraja provedenom tumačenju isključivanja duplikata svima ostalima osim onom prvom), DIP bi prihvatio nebitnost mogućnosti manipulativnog potencijala potpisa izvan slučajnog uzorka. A tada bi se ovo štandovsko "to je nebitno" pretvorilo u opasnu poruku "nebitnosti" izbora samih!