Dimitrije Ljotić, otac srpskog fašizma čija je ideologija i danas prisutna u srpskoj političkoj i crkvenoj vlasti

Ljotić je 1931. bio ministar pravde u vladi kralja Aleksandra Karađorđevića, ali je dao ostavku nakon što je kralj Aleksandar odbio njegov prijedlog ustava o preuređenju zemlje po staleškom principu. 1935. je osnovao profašističku stranku Zbor. Ljotić, koji je započeo suradnju s nacistima 1935., zagovarao je istrjebljenje Židova godinama prije početka holokausta.

Dimitrije Ljotić uveo je nacizam i fažizam u politiku prve Jugoslavije 

Pojavom Ljotićevog "Zbora", antisemitizam je u Jugoslaviji javno deklariran kao otvorena rasistička programska politika. Veći dio čelnika Zbora imao je izraženo antisemitske stavove, npr. generalni sekretar Milorad Mojić koji je preveo Protokole sionskih mudraca na srpski jezik. U brošuri objavljenoj u Beogradu 1941. napisao je kako "jevrejstvo mora brzo i energično likvidirati, jer u protivnom slučaju neminovna je propast Hrišćanske civilizacije i hrišćanskog sveta". 

Osnovao je Srpski dobrovoljački korpus (SDK) koji je bio oružana jedinica srpske profašističke stranke Jugoslavenski Narodni Pokret ZBOR u službi Nedićeve Srbije. Ljotić je bio idejni vođa i načelnik za moral Srpskog dobrovoljačkog korpusa, čiji su pripadnici, po njemu nazivani ljotićevci, ubrzo postali ozloglašeni zbog učešća u masakrima diljem Srbije. 

FOTO: Direktno/Wikipedia

Suradnja s nacistima i postavljanje Nedića na čelo vlade

Unatoč nacističkoj agresiji na njegovu zemlju odazvao se pozivu nacističkih okupacijskih vlasti koje su pokrenule inicijativu za stvaranje civilnih vlasti (tzv. Komesarska uprava) u okupiranoj Srbiji. Aktivno je sudjelovao u pregovorima s njemačkim vlastima. No, odbio je ući u vladu (za njega je bilo predviđeno mjesto ministra gospodarstva), ali su zato uz njegovo odobrenje ušla dva člana Zbora.

FOTO: Direktno/Wikipedia

Nakon Komesarske uprave nacisti su osnovali civilnu Vladu, a Dimitrije Ljotić za predsjednika te kolaboracionističke vlade predložio je Milana Nedića. Poslije je njegov Srpski dobrovoljački korpus, uz žandarmeriju i četnike Koste Pećanca stavljen pod jedinstveno zapovjedništvo pod skupnim imenom Šumadijski korpus. Taj korpus potpadao je pod zapovjedništvo 113. njemačke divizije i kao takav sudjelovao je u borbama protiv partizana.

Uz manje prekide Ljotić je cijelo vrijeme rata opskrbljivao hranom, lijekovima i oružjem i četničke postrojbe Dragoljuba Draže Mihailovića
Pod Ljotićevom ingerencijom osnovan je "Vaspitni zavod u Smederevskoj Palanci" koji je u biti bio logor za mlade pripadnike SKOJ-a. Tamo su po izlikom da će biti preobrazovani zapravo bili mučeni i ubijani. 

Kraj Dimitrija Ljotića u Sloveniji

Pred sam kraj rata Dimitrije Ljotić i njegovi ljotićevci napustili su Beograd i uputili se u Sloveniju. Tamo je Ljotić uspostavio suradnju sa zapovjednikom slovenskih kvislinških postrojbi Lavom Rupnikom (Bijela garda),a skoro se ovom savezu priključuje i Lički četnički korpus pod zapovjedništvom Dobroslava Jevđevića te nekoliko odreda slovenskih četnika - Plave garde. Uskoro su im se pridružile i četničke postrojbe popa Momčila Đujića. Ljotić koji je bio političar i ideolog zapovjedništvo nad ujedinjenim srpskim, slovenskim i četničkim snagama predao je generalu Kosti Mušickom, a s namjerom da okupi sve protukomunističke snage u zadnjem pokušaju da napadnu partizane i preokrenu tijek ratnih zbivanja. 

Na poziv episkopa Nikolaja Velimirovića krenuo je iz Postojne u Šempeter. Na putu je poginuo u prometnoj nesreći. Sahranjen je sa svim vojnim počastima, a sprovod je pratilo domaće stanovništvo, većinom dovedeno na silu. Episkop Velimirović, njegov ideološki suradnik na njegovom pogrebu je rekao: "Da je odsečena samo jedna grana, stablo ne bi mnogo osetilo, ali stablo je odsečeno do korena, i nama je nanesen veliki bol. Aj, Bože! To je Tvoja volja i mi joj se moramo pokoravati... On je bio učitelj koji je učio najpre delima, pa teko onda rečima, upućivao je, i sam je bio primer. Nikada nije govorio, a da delom nije pokazao. Ništa nije bilo da je govorio, a da nije delom ostvario. O, da su takvi bili naši učitelji!". 

U hrvatskoj povijesti premalo se uči o bitki na Lijevča polju gdje su ustaše uništile četnike

Ljotićevo ideološko nasljeđe i dalje živi u srpskoj politici

Dimitrije Ljotić nije bio vojnik, ali kao političar i ideolog uveo je u Srbiju i ondašnju Kraljevinu Jugoslaviju politički fašizam. Njegova ideologija i svetosavski nacionalizam kojeg je razvio uz episkopa Nikolaja Velimirovića sadašnjeg sveca Srpske pravoslavne crkve krajem 20. stoljeća uzrokovao je ponovno rađanje velikosrpskog nacionalizma te je idološko sjeme ratova, etničkog čišćenja koje je pokrenula politika Slobodana Miloševića.

Svetosavski nacionalizam još uvijek je glavna ideologija vrha SPC koja otvoreno podržava te ideje. Takvo nasljeđe srpsko crkveno i političko vodstvo ne pokušava promijeniti, ali ga političkom propagandom sakriva ili mu mijenja teze. Rehabilitacija, Draže Mihailovića, Milana Nedića, Nikole Kalebića, beatifikacija episkopa Nikolaja Velimirovića znak je da srpska politika nema namjeru doživjeti katarzu i napraviti iskorak prema zapadnim civilizacijama.  

Za Dveri politički analitičari ističu kako su nasljednici i sljedbenici Ljotićevaca

Bujica revizija četničkih vođa na beogradskim sudovima

Niz revizija uloga nekadašnjih ratnih zločinaca na srpskim sudovima započeo je 2009., kad je beogradski sud donio rješenje kojim je rehabilitiran Dragiša Vasić, suradnik Draže Mihailovića, idejni tvorac i drugi čovjek Ravnogorskog pokreta. Odvjetnik po struci, kojega su ustaše uhvatili nakon bitke na Lijevča polju i pogubile u travnju 1945., a jugoslavenska vlast iste ga je godine poglasila ratnim zločincem.

Sve četničke i druge vođe bliske  nacistima i fašistima za vrijeme drugog rata koje je i FNRJ osudila ili čak i streljala, dolaze na srpske sudove, koji ih rehabilitiraju, proglašavajući njihove zločine nedokazanima, a sve optužbe, svjedočanstva i dokumente proglašavaju lažnima. 

Za to vrijeme srpskim političarima omiljena je zabava za fašizam prozivati Hrvatsku, koja, kakva god jesmo, ni izbliza nema sličnih primjera pravosudnih ni crkvenih eskapada. Ono što je najžalosnije Europa sve to promatra i šuti dok Ivica Dačić, Aleksandar Vučić i Aleksandar Vulin zadovoljno trljaju ruke jer na tom i takvom, svetosavskom nacionalizmu dobivaju izbore. 

* Ovaj tekst je izvorno objavljen na portalu Direktno 9. veljače 2018., a dana 10. siječnja 2023. je aktualiziran.