analiza populizma

Desnica došla s lijeva: jeftini Milanovićev nacional socijalizam

Autor

Direktno.hr

Jučer sam pisao o nacionalističkom populizmu Zorana Milanovića. Volio bih danas kazati ponešto o genezi tog nacionalizma te o njegovoj naravi, jer će nam to Milanovića konceptualno sasvim približiti suvremenim europskim stremljenjima i pojavama kakve su, recimo, Orban, ili one otočkih nacionalista.
13.09.2015. u 10:48
Ispiši članak

Prvi je puta Milanović svoj nacional-populistički karakter iskazao u aferi Perković.

Tadašnji EPH bio je pod Ninom Pavićem ideološki relej svake nomenklature: što vlast misli i hoće, to je najčešće Butković, pa tako i u ovom slučaju, javnosti ovlašteno tumačio: "Milanović je, zatim, solidno obranio svoje ponašanje u slučaju Zakona o pravosudnoj suradnji, ispravno inzistirajući na ravnopravnom položaju Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Jer, ako se Zagreb nije kadar boriti za svoju minimalnu ravnopravnost, kakav je onda naš položaj unutar EU?", branio je Milanovićevu poziciju Butković.

Što se tu zapravo kaže i kakva je ovo pozicija?

Davor Butković, kao povlašteni interpretator Milanovićeve politike jednostavno je kazao: Premijer štiti nacionalne interese Republike Hrvatske.

Jasno da premijer RH štiti nacionalne interese RH, ali, ovdje se tvrdi nešto više od te samorazumljivosti: Butković naime sugerira da se Milanovićeva politika u EU iscrpljuje u zaštiti nacionalnih interesa Republike Hrvatske, da je to ukupni sadržaj te politike.

Drugim riječima: Butković honorira Milanovićevu poziciju građanskog nacionalizma svojstvenu, recimo, euroskepticizmu UKIP-a. U biti, nacionalističku poziciju.

Jer, što je drugo Milanović u slučaju lex Perković ustrajno činio nego pokušavao iznuditi legitimnost u sredini u kojoj funkcionira dirljivom pričom o zaštiti nacionalnih interesa: prema unutra, to je bio pokušaj podilaženja nacionalnom sentimentu doskočicom o zaštiti branitelja od sudskoga progona u zemljama EU, a prema van, to je bio pak nesklapan argument o borbi za ravnopravan položaj RH u EU, kao da je Europska Unija tek kvantum svojih članica, a ne kvalitativno novi entitet na koji i Hrvatska, kao i ine članice, prenosi dio svoga suvereniteta. Milanović je, drugim riječima, igrao otvoreno na kartu nacionalizma, pokušavajući, svjesno ili ne, predstaviti svoju aktivnost kao zaštitu nacionalne države na frontu koji se zove Europska Unija. Takav diskurs klasičan je euroskeptički diskurs.

Sasvim slučajno, tih sam dana imao prigodu prisustvovati predavanju koje je variralo ovu temu: budući da će predavač tome posvetiti zaseban rad, ovdje ću samo spomenuti kratak izvod koji će nam poslužiti kao pomoćno sredstvo u razumijevanju Milanovićeve ideološke pozicije.

22. listopada 1995. Franjo Tuđman u UN drži govor u kojem kaže kako su dvije velike totalitarne ideologije doživjele poraz; te dvije ideologije, jasno, fašizam su i komunizam. Iz rasula kolonijalnih i ideoloških carstava izrastaju nove suverene države. Ali, svijet je sporo i nevoljko prepoznao epohalni značaj državne emancipacije malih naroda; imao je preča posla, zaokupljen pričom o kraju povijesti i novom svjetskom poretku u euforiji rušenja Berlinskog zida. I, usred takve analize, ističe predavač, Franjo Tuđman u svojoj izravnoj polemici s Fukuyamom, naprasno kaže: Povijesni proces opće demokracije nije se mogao zaustaviti na reformi političkih sustava, već izaziva dublje preobražaje. Nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću. Lupetanja kraja hladnog rata, naracija o Europi istog tipa poretka i liberalnoj demokraciji, previđaju središnju historijsku istinu: bez "pozitivnog nacionalizma i kreativne nacionalne individuacije" ne bi došlo do propasti komunističkog totalitarizma, do kraha bipolarnosti (doslovce tako, i to je naprosto nevjerojatno: Tuđman je imao pred očima sasvim drukčiju sliku Hrvatske, no što je bipolarna Hrvatska današnjice, uzgred budi kazano).

Dakle, Tuđman izravno napada priču o liberalnoj demokraciji: o Fukuyaminoj univerzalnoj liberalnoj državi čijim će procesima vladati tržišni regulativni principi. Za njega je izlazak iz realsocijalizma u tržišnu ekonomiju i višestranačku demokraciju puka reforma: fundamentalna promjena o kojoj govori, to je za Tuđmana pozitivni nacionalizam i kreativna nacionalna individuacija. To govori Franjo Tuđman u UN 1995. godine, kako ističe predavač: u izravnoj polemici s Fukuyamom. I, citati mu daju za pravo: izvan je svake sumnje da Tuđman tu ne samo da polemizira s pozicijom liberalne demokracije, nego se uspostavlja kao nacionalist u ideološkom smislu. Tranzicija sa realsocijalizma na novi poredak za Tuđmana je konzumirana s osamostaljenjem i odcjepljenjem: imamo tržišnu ekonomiju, obavili smo pretvorbu i privatizaciju, napisali demokratski ustav, ergo smo demokratizirani. Taj stav postao je dio opće svijesti: kao da imamo liberalnu demokraciju, jer imamo tržište i višepartijski sustav. Jasno, predstavnička demokracija nikako nije istovjetna liberalnoj: u Hrvatskoj manifestno nedostaje politička kultura liberalne demokracije: nema javne sfere koja uopće omogućuje javnu diskusiju, recimo. Ovaj stav, vrijedi ponoviti, od tada kao da je dio opće svijesti: tek formalno ustanovivši liberalnu demokraciju, Hrvatska u različitim formama u raznim etapama svoje recentne povijesti očituje nacionalizam kao ideologiju svojstvenu svim njenim nomenklaturama: sjetimo se Račana koji ne izručuje generale; sjetimo se Mesića koji prijeti slanjem vojske na Republiku Srpsku. Takvi primjeri mogu biti banalni, ali se oni suštinski ne razlikuju od Tuđmanove osviještene pozicije nacionalizma koji govori o tome da nije dovoljna puka reforma političkoga sustava – kakva opaska! – nego je tu neophodan i pozitivni nacionalizam.

Što je drugo nego taj isti pozitivni nacionalizam argument: "ispravno inzistirajući na ravnopravnom položaju Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Jer, ako se Zagreb nije kadar boriti za svoju minimalnu ravnopravnost, kakav je onda naš položaj unutar EU?". S jedne strane imamo zahtjev da se građanin Republike Hrvatske pojavi pred sudom u Njemačkoj, a s druge argument: ali postoji državni interes, a taj je da naš položaj unutar EU bude ravnopravan, te se stoga u EU, kao području borbe, mi moramo izboriti za taj interes i taj položaj. Europa kao suma nacionalnih država koje se bore za svoj položaj, to je vizija Europske Unije Zoran Milanovića. U ovom smislu Zoran Milanović, koji je po vlastitom iskazu liberal conservative, u nesporazumu je s vlastitom ulogom: u tom registru govoreći, ulogom liberalnog nacionalista onog tipa koji je protagonist današnje globalne podjele rada i čija se uloga ne sastoji više u zaštiti nacionalnih interesa, već u posredovanju interesa globalnoga kapitala. Globalizacija na stanovit način treba nacionalnu državu: treba njenu infrastrukturu kao relej, medij transmisije moći. Kapital djeluje i bez nacionalne države ili u nekakvoj "tankoj" državi, koja nikako ne treba biti demokratska država - upravo nasuprot. Stoga je legitimitet današnje nacionalne države u prilagodbi pravnoga sustava standardima Unije, primjerice, a ne u ispunjavanju narodne volje, ma kako to domoljublju cinično zvučalo.

Ali, Zoran Milanović, koji se svjesno poduzeo toga posla s te pozicije, odjednom je odbio svoju ulogu, odjednom je odbio svoj tekst: to je ono što se u Hrvatskoj ne shvaća, iako je to ono što Zorana Milanovića u konačnici mora koštati pozicije: on je jednostavno kao ideološki nacionalist, nacionalist Tuđmanovog tipa koji zagovara, ma i hinjeno, ma i trenutno, retorikom devedesetih, interese nacionalne države u Europskoj uniji, anakron, on je passe: zajedljivo kazano, ako nije komprador, Milanović je nepotreban, i stoga Milanovićev govor i vapi: 'Ne vjerujte onima koji govore da rasprodajemo državu!, kako njegovu osnovnu poruku naciji vidi njegov povlašteni medij i tumač, "Jutarnji list", ističući je u naslovu.

Da ne govorimo o tome kako se cijela ova priča o nacionalizmu i nacionalnoj državi, ispričana Tuđmanovom retorikom, ili retorikom njegovih najvećih oponenata, dakle ispričana retorikom apologije nacionalne države u svijetu globalnog kapitala ili pak nasuprot kritikom njene neophodnosti kao transmisije volje Zapada aka korporacija aka istog tog globalnog kapitala, može suspendirati jednostavnom primjedbom: a zašto bi Zoran Milanović morao braniti tu nacionalističku poziciju u suvremenom svijetu isprepletenom nebrojenim interakcijama, kako ga recimo opisuje u svom interviewu naslova 'Kapitalu ne treba demokratska država' prof. Zoran Kurelić: "…globalizacija (je) geografsko širenje prostora na kojem međunarodne interkontinentalne i internacionalne interakcije snažno djeluju na lokalne društvene interakcije. Prema tome, ovo što se zbiva na međunarodnoj razini izravno utječe na ono što se zbiva u određenoj zemlji. Ako dođe do napada na WTC, onda će se sve u vezi s tim odraziti i kod nas vrlo brzo ukoliko smo globalizirana zemlja. Možemo reći da se već odražava, od sigurnosti letova s Plesa i pojačane kontrole nadalje. To smo osjetili već nakon dva dana. Ako smo i ekonomski globalni dio svijeta, odrazit će se i na cijenama nafte, jer cijene su pale i oni koji je sada kupuju za gotovinu mogu profitirati. Sve stvari koje se dogode u globaliziranom svijetu imaju brzi refleks na vrlo udaljena lokalna područja".

To Zoran Milanović kao da ne razumije. On, koji tako puno čita, kako kaže "Jutarnji list", kao da ne zna, barem na razini jutarnjeg listanja Wikipedije, za teoriju kaosa i efekt leptira, pa ne shvaća da na život građana kojima je premijer mogu utjecati oscilacije jedne valute ili dosljednost jednog njemačkog suca. Umjesto toga, on i opet u okviru nacionalne naracije inscenira praiskonski sukob partizana i ustaša, raspru crvenih i crnih o ćirilici, e da bi se u toj zavadi ideologija esencijalno suprotstavljenih liberalnoj demokraciji pojavio kao jedina točka izravnanja i pomirenja svih društvenih proturječja - kao nekoć Franjo Tuđman, pomiritelj ustaša i partizana – braneći najapstraktniji nacionalni interes za koji jedino tautološki može kazati da je - državni interes. U čemu se on sastoji? U tome da naša država bude ravnopravna ostalima u Europi. A zašto to ona nije? Ono što je nevjerojatno, jest da Milanović odbija shvatiti da to Hrvatska nije upravo opiranjem ispunjenju preuzetih obveza, nego misli da to ona nije jer se od nje, kao zemlje ravnopravne inim članicama zapadnoeuropskog uljudbenog kruga, traži da te obveze ispuni i dogovoreno poštuje.

Iako se čini da je ova bliskost Zorana Milanovića Tuđmanovom tipu nacionalizma slučajna, ona to nikako nije: o tome sam pisao jučer, o toj formuli: Starčević + Radić + antifašizam. Jučer smo se time bavili kao temeljnim motivom profiliranja ovdašnjih lidera, no danas uz ovaj kreativni nacionalizam spomenimo i drugu dimenziju Milanovićeva ideološkog profila: ta, zar ovo Starčević i Radić, što je nekoć značilo državotvorstvo i republikanizam, danas ne znači – narodnjaštvo!? U krajnjoj liniji: populizam! Jer, pozivati se na Starčevića i Radića danas, to zaista ne znači u ideologijskom smislu ama baš ništa doli anakronizam; u političkom, svjedoči o onoj vrsti lukavstva Milanovićeva uma koji računa na sve i sva: budući je kao liberalni konzervativac šef socijaldemokrata, dakle zapravo sve u svemu ništa, onda bez ikakva otpora može presizati i na desni centar i, uostalom, najšire slojeve naroda: populizam, dakle, u svom idealnom stanju.

U konačnici, ovaj Milanovićev nacionalizam populističkog tipa možemo sasvim slobodno nazvati i nacional-socijalizom: on će, upravo ovih dana, naučivši to od Orbana, pa onda slijedeći istraživanja koja govore o omraženosti bankara i banaka, i opet povući potez koji je udžbenički: nasuprot interesa svjetske bankokracije Milanović će ustati u zaštitu malog, prevarenog našijenca! Kako jeftino, kako demagoški, kako pupulistički! Milanović se ne libi čak i retorički priznati da se dva mjeseca pred izbore igra Robina Hooda, da otima bogatima i daruje siromašne – upravo tako, on će doslovce uporabiti glagol: oteti. Milanović kaže: "Vujčić (guverner HNB-a Boris Vujčić), kao i svi bankari, igra ziheraški i konzervativno, po onoj ne talasaj, ali odgovornost ostaje na nama. Ovo je rješenje koje neće oteti od banaka više nego mogu izdržati, a izvući će građane. Svim ljudima ovo će olakšati život".

Banke su zlo. Svi ljudi – da dakle ne bude zabune, podcrtava se taj populizam izrijekom – lakše će živjeti. A zaslužni su za to Vlada i on, jer oni odlučuju. Bankari su ziheraši, nešto loše. Rečenicu prije – domobrani, jer nikada ne preuzimaju odgovornost ni za što. U riječ: bankari su Globalni neoliberalni svijet Kapitala kojemu se suprotstavlja, u ime svih ljudi Hrvatske, dakle u ime naroda, socijalno osjetljiv ( motiv: ovo će olakšati život… ) predsjednik Vlade!

Pogledamo li što se zbiva širom Europe, shvatit ćemo da je Milanović figura svojstvena vremenu: recimo, Corbyn, koji je stupio na scenu, jednako je neraspoložen protiv banaka, baš kao što je suprotivu EU. Milanović to nikako nije izrijekom, ali, njegova je politika Hrvatsku izolirala sve tamo od slučaja Perković pa do višekratnih izjava, recimo, da ga ne zanima što misli Europska Komisija ( u studenom prošle godine izjavio je kako ga ne zanima što je rekla Europska komisija, vezano uz primjedbe o gospodarskoj situaciji u Hrvatskoj, primjerice ).

S druge strane, kad se Zoran Milanović deklarira kao liberalni konzervativac, bilo bi konačno zanimljivo čuti što on pod time misli: moguće, da kao Orban, koji je isprva bio i član liberalne internacionale a koji je završio na konzervativnom krilu, u stvari bude okarakteriziran onako kako je The Economist opisao Orbana: kao protagonista ciničkog populizma i zavodljivo autoritarne socijalističke politike.

Znam da je, na koncu konca, komotnije kazati: nacional-populizam. Ali, ovdje se uistinu radi o socijalizmu koji ima i nacionalistički predznak i karakter. Nimalo čudno: ono narodnjaštvo, radićevština i starčevićanstvo, nije samo PR dosjetka: populizam Zorana Milanovića u konkretnoj političkoj akciji očituje upravo kao autoritarna socijalistička politika, koja će, bez obzira na EU i njene institucije, učiniti ono što on misli da je dobro za hrvatski narod i naciju, pa makar morao, doduše ne više no što mogu izdržati, oteti bankama, tom agentu Kapitala. Ono što su nam govorili da nam prijeti zdesna, stiglo nam je s lijeva.

Bilo bi sada zanimljivo čuti što o tome misli ne tihi desni centar za koji je Milanović toliko izborno zainteresiran, nego sama ljevica, ako takvo što uopće više postoji.

 

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.