radikalna ljevica

Dejan Jović se osjeća ugroženo, evo što misli o domoljubnoj vlasti

Autor

Direktno.hr

Profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Dejan Jović dao je intervju za četvrti broj Pokreta, kako kaže, "časopisa za stoku sitnog zuba", kojemu je izdavač Forum mladih SDP Zagreba. Kako u dopisu navodi Jović, intervju je vodio Oliver Martinić, a budući da ga (još) nema na internetu, intervju u cjelosti možete pročitati ovdje.
09.03.2016. u 21:53
Ispiši članak

Pokret: Profesore Joviću, Republika Hrvatska se geostrateški nalazi na “granici” Zapada i Istoka. Je li Hrvatska u okviru svog položaja iskoristila maksimalne mogućnosti za razvoj te  je li moguć razvoj Hrvatske bez susjeda Republike Srbije i Federacije Bosne i Hercegovine, ako susjedi ne pristupe Europskoj uniji? Naravno, pitanje se može postaviti i obrnuto.

Jović: Mnoge zemlje za sebe tvrde da su na granici, ili da su „most“ između Zapada i Istoka. Primjerice, cijeli koncept „euroazije“ – kojeg koriste i u Turskoj i u Rusiji – se temelji na toj ideji, na ideji povezivanja Europe i Azije, dakle „Zapada“ i „Istoka“. Te pojmove, naime, treba stavljati u navodnike, jer su oni bili primjereniji u hladnoratovsko doba nego danas.

Hrvatska je sada, s obzirom na to da je ona članica Europske unije, a tri zemlje iz njena susjedstva – Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija - to nisu, u specifičnoj poziciji, kao zemlja koja je na granici Europske unije. Dosadašnje je iskustvo takvo da nijedna zemlja nije htjela ostati trajno na granici Europske unije, pa je to pomoglo „pomicanju“ granica na prvu sljedeću zemlju. Ali, ima i iznimaka – npr. Grčka, koja već dugo blokira Makedoniju, iako je Makedonija bila ozbiljan kandidat za početak pregovora kad i Hrvatska, a kasnije je postojala ideja i da uđe u NATO s Hrvatskom i Albanijom, dakle 2009.

I druge zemlje ponekad blokiraju susjede, ili barem odugovlače i pokušavaju postići neku korist. Koliko god to bilo razumljivo sa stanovišta nekih neposrednih i kratkoročnih ciljeva, dugoročno gledano mislim da je štetno. Biti na granici Europske unije stvara osjećaj da ste neka vrsta „čuvara“ ili „granične policije“ Unije, a to potiče militarizaciju društva i jača konzervativizam u njemu. No, desnica u Hrvatskoj to upravo i želi, pa zato očekujem da će pokušati držati pitanje proširenja na dnevnom redu i dalje. To nije u skladu s mojim viđenjem interesa Hrvatske.

Kao što znate, ja sam još 2014. zagovarao tzv. „Balkan Express“ pristup – koji bi uključivao snižavanje kriterija za ulazak svih preostalih zemalja Zapadnog Balkana u EU, i to što prije. Dugo čekanje u čekaonici Europske unije ne čini kandidatsku zemlju boljom – upravo obrnuto, izlaže je sigurnosnim rizicima, a u njoj potiče autoritarne lidere. Također, zemlje koje nisu u EU, a nalaze se na periferiji Europe, izložene su potencijalnom utjecaju drugih sila, kao što su Turska, Rusija, pa i ekstremističkih ideologija koje se žele infiltrirati u to „sivo područje“.

Mislim da će izbjeglička kriza još više pokazati koliko je važno da se stvori funkcionirajuća zajednica, koja obuhvaća cijelu Europu, i ne staje nasred Zapadnog Balkana.

P: Postoji li uistinu interes “velikih sila”, odnosno saveza, za zemlje Balkana? Ako postoji koliki je on i zašto?

O: Odgovor na to pitanje ovisi o okolnostima u nekom trenutku. U normalnim okolnostima, Balkan nije u središtu politike nijedne velike sile. Štoviše, rekao bih da je često zanemaren i „napušten“ – takav dojam imaju i same zemlje Balkana. Ali, u kriznim okolnostima kao što su izbjeglička kriza, prijetnje povezane s terorizmom i stvaranje situacije kaosa na Balkanu, povećava se interes za njih. Globalna politika funkcionira tako da jedna velika sila odgovara na akcije druge velike sile.

Natjecanje među velikim silama događa se po cijelom svijetu, pa i na Balkanu. Recimo, američka intervencija oko Kosova izazvala je ruske reakcije – i to ne samo na Balkanu nego i u Gruziji i u Ukrajini, tako da se pokazuje da je i Balkan važan dio globalne politike. Čak i kad nemaju rješenja za Balkan, velike sile žele da ih se poštuje i pita o svemu, pa i o Balkanu. Ako Amerika naoružava Hrvatsku, Rusija će pratiti što se događa i možda odgovoriti naoružavanjem Srbije.

Ako Turska pokaže interes za Bošnjake, Albance i Makedonce, Rusija će pokazati veći interes za Republiku Srpsku. Isto je i sa proširenjem NATO-a na Crnu Goru: čak i kad nema stvarne prijetnje ruskim interesima, postoji nešto što se odnosi na statusno priznanje važnosti zemlje, i na tome inzistira svaka zemlja koja želi biti velika sila. U novim okolnostima, mislim Balkan postaje potencijalno mjesto sudaranja velikih sila i njihovih bitki za status. Da se razumijemo, to ne mora nužno biti loše za stabilnost Balkana.

Stabilnost bilo koje regije moguće je postići i kroz model ravnoteže snaga, a ne samo kroz proširenje Europske unije. Recimo, neki dogovor – ili barem jednako prisustvo SAD, Turske i Rusije mogu pozitivno djelovati na stabilnost Bosne i Hercegovine, čak i ako ona izgubi svaku šansu da uđe u Europsku uniju. No, opasno je kad ne postoji ni dominacija Europske unije, ni ravnoteža snaga između ostalih velikih sila – u tom slučaju se može dogoditi situacija nestabilnosti, a to je potencijalna opasnost za mnoge.

P: Svaku nacionalnu manjinu u Republici Hrvatskoj muče određeni problemi, a u zadnje vrijeme oči javnosti uprte su u ćirilicu. Je li žarište problema na lokalnoj ili nacionalnoj razini? Sad kad je HDZ zadovoljio svoje apetite ona više ne bi trebala biti problem?

O: Ćirilica je ovdje važna iz dva razloga. Prvo, zato što zakon predviđa okolnosti pod kojima se ona mora moći vratiti u javnu upotrebu, pa pitanje nije sama ćirilica nego poštivanje zakona. Drugo, ćirilica je – na simboličkoj razini – važan element posebnosti, a time i identiteta Srba kao naroda, a time i Srba u Hrvatskoj. U slobodnoj državi, svatko mora moći iskazati svoj identitet ako to želi – a ako ne želi, nitko ne mora, jer je i to stvar slobodnog odabira. Ako se to ne može, onda je pitanje – živimo li u slobodnoj zemlji. Odnosno, preciznije, živimo li svi u slobodnoj zemlji – ili samo neki.

Pitanje ćirilice je, dakle, test na kojem se očituje karakter suvremene Hrvatske. Srba je u Hrvatskoj sve manje, a istraživanja koja je proveo Filip Škiljan pokazuju da mnogi od njih misle da će u potpunosti nestati kao zajednica. Nažalost, nema dovoljno razumijevanja za te strahove, kojih ima još i više otkako je HDZ – sa svojim koalicijskim partnerom, Mostom – preuzeo vlast.

Vidjeli ste i sami, uostalom, kako se prema strahovima koji se zbog prijetnji i govora mržnje razvijaju kod Srba u Hrvatskoj, odnosi predsjednica Republike. Ona, kao što je nedavno napisao Viktor Ivančić, u biti odgovara – sami ste si krivi.

P: Nedavno je u javnosti zavidan interes izazvala promocija knjige Latinke Perović “Dominantna i neželjena elita”. Među uglednim gostima moglo se vidjeti potpredsjednicu Vlade, predstavnika NGO sektora, na promociji je došao i velik broj znatiželjnog građanstva. Jesu li čitatelji samo nostalgični ili je u pitanju autorica kalibra kakvog ne možemo naći među autorima iz Hrvatske?

O. Moj je dojam da se radilo o izrazu poštovanja prema gospođi Perović, koja je više od autorice: ona je simbol „Druge Srbije“, one koja se uporno i u vrlo teškim vremenima odupirala nacionalizmu, ekstremizmu i šovinizmu, a – naročito važno – ratu. Rekao sam na promociji te knjige da je „Druga Hrvatska“ – koja također postoji i postojala je i u ratnim godinama – došla da pozdravi „Drugu Srbiju“. Drago mi je bilo da je došlo toliko ljudi. Važno je i da se vidi da u Hrvatskoj postoji mnogo ljudi koji su dali velik doprinos antiratnoj politici i politici suradnje sa Srbijom i Srbima.

Dijelim u potpunosti mišljenje gospođe Perović da se Srbi i Hrvati vrlo slabo međusobno poznaju – a to se naročito odnosi na Srbe iz Srbije i Hrvate iz Hrvatske, i nažalost na nove generacije, koje nisu imale priliku putovati u drugu zemlju, a pod snažnim su utjecajem nacionalističkih mitova i namjerno stvorenih predrasuda o karakteru ovih drugih. Nekad je već jedan odlazak u Hrvatsku ili Srbiju dovoljan da se te lažne slike o drugome razbiju i da ljudi vide da i tamo i ovdje najveći broj ljudi ne mrzi nikoga.

To ne znači da se ljudi vole, nego jednostavno da se odnose civilizirano i normalno jedni prema drugima. Uostalom, u svakodnevnom životu je veoma mali broj ljudi koje volimo ili ne volimo – s većinom, međutim, imamo normalne, ljubazne, interesne ili prijateljske odnose. Nacionalistički mitotvorci nas, međutim, uvjeravaju da je svaki Srbin (ako se radi o Hrvatskoj) ili Hrvat (ako se radi o Srbiji) opasnost, da je tako uvijek bilo i uvijek će biti. A to je – kao i drugi njihovi „proizvodi“ – laž. Knjiga gospođe Perović – kao i njeno cjelokupno djelovanje na javnoj sceni – to pokazuje sasvim izravno i snažno.

P: Ljevica ipak nije sastavila vladu, a nakon što se stranke osvježe, treba li i na koji način ljevica okupiti širu platformu koja će raditi na programu i kojom će se boriti za vlast? Primjerice, osim trenutnih stranka trebaju li na platformi biti predstavnici pokreta radnika, lijevo orijentirani intelektualci, pripadnici nacionalnih manjina, predstavnici obrtnika, aktivisti iz NGO-a itd.?

O: Uvijek je dobro uključivati nove snage – pri čemu posebno mislim na novu generaciju. Naime, generacije su važne u politici. Politički projekti su najčešće stvar samo jedne generacije, i često se dogodi da oni propadnu ako nema sposobnosti, snage ili volje da se u njih uključe ljudi iz nove generacije. Ovo govorim i zato što danas prvi put imamo u prilici vidjeti u javnom djelovanju one koji su rođeni nakon Jugoslavije i nakon rata, dakle, recimo 1995. Ti su ljudi danas studenti. Oni su – s jedne strane – po svemu ljudi svog vremena, a s druge strane su društveno i identitetski „oblikovani“ u vremenima koja su bila sve samo ne normalna i usporediva s iskustvima njihovih vršnjaka drugdje u Europi.

Važno je vidjeti u kom smjeru kreće ta generacija: je li ona jednako onako opterećena prethodnim ratovima (pritom mislim i na onaj iz 1990-ih) kao i generacija njihovih roditelja? Je li sklona više ili manje kritički preispitivati mitove sistema u kojem je odrasla u odnosu na njihove roditelje? Je li konzervativnija ili liberalnija? Smatra li da su vrijednosti kao što su jednakost i solidarnost poželjne i jesu li moguće? Pretpostavljam da je ta generacija po tim pitanjima također prilično pluralistična. Nadam se da će reagirati kao što je generacija rođena 1945. u Njemačkoj reagirala kad su došli na studij – oko 1968. – kritički preispitujući službene narative i rušeći tabue i ograničenja: makar do neke granice.

Zapravo, mislim da se i tvorci mitova u našem društvu plaše od te nove generacija i njene reakcije na službeni narativ. Zato su se uprli iz sve snage da spriječe takvo kritičko promišljanje, pa govore da će zabraniti slobodnu diskusiju o temama kao što je rat iz 1990-ih u javnom prostoru. Oni govore da se „umalo dogodilo da izgubimo Hrvatsku“. To, naravno, nije točno. Ali je točno da je atraktivnost njihovih interpretacija prošlosti sve manja – a te interpretacije su, za njih, u samom temelju hrvatske državnosti. Pokušaji zabrane ili ograničavanja slobode istraživanja i kritičkog promišljanja o ratu imaju svoj izvor u toj bojazni.

P: Kako se preko noći pojavio premijer tako se pojavio i velik broj njegovih simpatizera među istaknutim članovima oporbenih stranaka. Postoji li mogućnost da HDZ i njegovi partneri iskoriste takvu situaciju te da na unutarstranačkim izborima pobjede ljudi s kojima će se lakše dogovoriti oko  promjena za koje im je potrebna dvotrećinska većina, primjerice ustavnih sudaca ili povećanja ovlasti predsjednice?

O: To ne znam, ne poznajem dobro situaciju u HDZ-u, i općenito u hrvatskim političkim strankama. Kad se radi o promjenama ustava, postoji i druga opcija: serija referenduma o pojedinim promjenama, ili čak možda i referendum o sasvim novom ustavu. S obzirom da su neki ljudi i stranke iz desne koalicije stručnjaci za referendume, ne bi me iznenadilo da na taj način pokušaju radikalno promijeniti karakter političkog sistema.

P: U prethodnom intervjuu smo predsjednika Mesića pitali ima li na ljevici nasljednika Stipe Šuvara za kojeg mnogi drže da je posljednji bastion ljevice. Kakvo je Vaše mišljenje? Ima li ljevica, ako ne na političkoj sceni, barem na među intelektualnom elitom svog gurua kao što to ima desnica? Koga Vi vidite kao istinskog, ali modernog ljevičara?

O: Mislim da na ljevici u Hrvatskoj ima mnogo snažnih osoba i odličnih autora, novinara, režisera, sveučilišnih nastavnika, nezavisnih intelektualaca i drugih, koji zapravo čine snažno građansko društvo. Ne treba zaboraviti da je u Hrvatskoj nastala Antiratna kampanja i njenog glasilo Arkzin, i to u najtežim okolnostima rata, kad doista nije bilo jednostavno zagovarati mir i protiviti se nacionalizmu. Potom, imali smo ovdje Feral Tribune, a zatim i brojne nezavisne portale, da ih sad ne nabrajam redom.

To je najprogresivniji dio ljevice, onaj koji nije ograničen stranačkom disciplinom ili kompromisima koji su nužni u političkom životu. Najistaknutija osoba ljevice – iako ne znam ni sam bi li se on tako definirao – jest Viktor Ivančić, čija je kritika teološkog karaktera politike HDZ-a inovativna i za desnicu razarajuća. Na cijelom post-jugoslavenskom prostoru je teško naći nekoga tko bi mu u toj kritici desnice bio ravan.

Za mene su ljevičari, inače, oni koji se zalažu za progres, za inovacije, nove ideje i prakse, oni koji umjesto unazad gledaju naprijed. Ljevičari su, također, poštovatelji racionalističkih i liberalnih vrijednosti, koje čine osnovu prosvjetiteljstva. Vjeruju da je moguće promijeniti svijet i da nismo zarobljenici religija: onih pravih ili ovih drugih, nacionalističkih.

Ljevičari su kritičari, oni propituju sve jer se protive dogmama. Iako ponekad nisu otvoreni liberalnom diskursu, najbolji su oni ljevičari koji su ujedno i liberali: koji smatraju da je sloboda iznad svega, i da to uključuje i individualnu slobodu. Sastavni dio toga su i pravo na djelovanje i pravo na nedjelovanje, odnosno na autonomiju. Uostalom, ljevica i liberali su braća po materi, a majka im je prosvjetiteljstvo. Konzervativci su, naravno, protivnici prosvjetiteljstva i žele nas vratiti religiji, vjeri i dogmi.

P: Kako komentirate uspostavu „žica države“ među hrvatskim političarima koji preuzimaju vlast? Kakve to posljedice dugoročno ostavlja na Hrvatsku?

O: Žica je samo simbol ideje o stalnoj ugroženosti nacionalne sigurnosti, odnosno onoga što se ranije zvalo državna sigurnost. Žica je simbol napuštanja ideje internacionalizma, a time i ideje ujedinjene i slobodne Europe. Također, to je prvi korak u procesu sekuritizacije, a sekuritizacija je proces prebacivanja svih pitanja u sferu sigurnosti. Sve postaje „sigurnosni rizik“, a time je i „legitimno“ da država o svemu poduzima „izvanredne mjere“. Ako dođe do zaoštravanja izbjegličke krize, a mislim da do toga ovih dana upravo dolazi, to će se koristiti kako bi se promovirao koncept tzv. „Domovinske sigurnosti“; a to zapravo znači – smanjenje razine slobode i povećanje kontrole nad vlastitim državljanima.

P: Vi ste jedna od osoba koja je doživjela društveni progon zbog iznesenog stava u akademskom časopisu. Što mislite hoće li jačati autocenzura i cenzura u Hrvatskoj?

O: Pritisci na nezavisne medije i pojedince koji govore što misle bit će sve veći. Ne treba zaboraviti da je sadašnji potpredsjednik Vlade i zamjenik premijera koji je nadležan za nacionalnu sigurnost rekao da će se – kad oni dođu na vlast – slobodno moći govoriti samo u kući, ali u javnosti se to neće moći. HDZ je došao na vlast prijeteći i najavljujući zabrane, ponajviše u sferi javnog govorenja. Uostalom, prvi potez nove vlade bilo je dovođenje u pitanje načina financiranja neprofitnih medija, što je upravo korak u tom smjeru. Očekujem da će se to nastaviti, ali također i da će otpori tom pokušaju ograničavanja slobode biti veliki. Ni mnogo moćniji političari nisu uspjeli ušutkati slobodarsku Hrvatsku, pa ne vjerujem da će to moći i ovi, koji su samo kopija.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.