Bivši o bivšem

Dejan Jović: Josipović me optužio za poraz na predsjedničkim izborima

Autor

Direktno.hr

27.01.2015. u 20:31
Ispiši članak

Vaš članak u Političkoj misli, u kojem ste ustvrdili da je hrvatski referendum proveden u atmosferi nasilja i nasilnog homogeniziranja, stavio vas je u neugodnu poziciju. Zbog njega Vam je Ivo Josipović otkazao suradnju, a desničarska glasila obilježila su vas kao dežurnog jugofila? Najprije nas zanima ovo: što vam je Ivo Josipović rekao, zbog čega Vas otpušta?

- Predsjednik Josipović se javio telefonom kad sam već čuo – i to od Žarka Puhovskog – da sam smijenjen. Doduše, vidio sam po telefonskim pozivima da je pokušavao kontaktirati me i prije objavljivanja odluke, ali ja sam bio na panelu na Beogradskom sigurnosnom forumu – zapravo, govorio sam u trenucima kad je objavio smjenjivanje. Prije nego što sam ušao na taj panel, vidio sam na portalima da je najavljena novinska konferencija HDZ-a oko „mog slučaja“, i da se situacija ozbiljno „zakuhala“. Kad sam završio s panelom i sjeo u vozilo do aerodroma u Beogradu, razgovarao sam s Predsjednikom, koji je bio u Istri i to bez svog mobitela. Kasnije sam saznao – on sam mi je to rekao – da je bio okružen ljudima iz PR-a, koji su mu vjerojatno rekli da je moj slučaj „PR katastrofa“. Odluku je, kako mi je sam kasnije rekao, donio na brzinu, instinktivno. „Da sam imao više vremena, možda bih odlučio drukčije“, rekao mi je kad smo se vidjeli tjedan dana kasnije. U tom kratkom telefonskom razgovoru – a doista je bio kratak jer mi se signal počeo gubiti kako smo se približavali aerodromu – rekao je: „Dejane, Dejane, morao sam Vas smijeniti! Ne možete tako…. Ja se s tim tezama ne slažem, one su osim toga vrlo štetne, dva mjeseca prije izbora!“. Ja sam mu zahvalio na suradnji i rekao da mi je bila čast raditi s njim – i da se nadam da je odluku donio iz uvjerenja, a ne iz oportuniteta. To je bio naš razgovor tog dana. Kasnije smo se još dvaput sreli i imali duge i vrlo ozbiljne razgovore o smjeru u kojem ide zemlja. Tada je rekao: „Izgubio sam zbog Vas dva posto!“. Ja sam ga pitao: „Zbog mene, ili zbog smjene?“. Zbog Vas. „A zbog smjene vjerojatno pet“, odgovorio sam mu. Imao sam dojam da mu je bilo žao što me je smijenio, i da nije očekivao toliko napada s ljevice, iz intelektualnih krugova, od liberalno orijentiranih ljudi, pa i iz inozemstva. Ispao je slab, kao netko tko više nije isti čovjek kojeg su građani poznavali. U cijelom svom mandatu pokazao je zavidnu tolerantnost prema drukčijim mišljenjima – čak i onda kad to nije trebao, npr. kad se radilo o uvredama i lažima s desnice, ili čak i o prijetnjama upućenim njemu i njegovim suradnicima – a sad je postao netko drugi. Najgore je što mu ljudi nisu vjerovali da se stvarno promijenio, nego su ovo smjenjivanje isključilo vidjeli kao predizborni potez. Nije dobio nijedan glas na desnici time, a na ljevici je mnoge izgubio. 

Što se tiče etikete "dežurnog jugofila" (kovanica je naša), pretpostavljamo da je nije ugodno nositi. Imate li zbog toga neugodnosti na poslu, na ulici?

- Navikao sam se na povremena dobacivanja i mrmljanja na ulici, ali nisam dosad doživio neku stvarnu neugodnost. Bila je jedna prijetnja emailom, koju sam prijavio policiji. No, prijetnje i uvrede upućuju mi se u „komentarima“ pod tekstovima u radikalnodesnim portalima. Na to ne reagiram – to nije moja osobna stvar, nego stvar političke klime u zemlji. Svašta sam pročitao o tome što treba učiniti sa mnom. Nitko ne briše te komentare, kao da je to sasvim normalno. Na drugoj strani, desetak me je ljudi zaustavilo na ulici – meni nepoznatih – da mi čestita i da me ohrabri. Broj mojih Facebook prijatelja se utrostručio, a pazim koga primam za prijatelja. Broj studenata koji žele pisati diplomske radove pod mojih mentorstvom je veći nego ikad – iako ih sve unaprijed upozorim da im to što sam im mentor može biti ozbiljna prepreka u karijeri. Nitko još zbog toga nije odustao. Inače, u Britaniji sam izgradio jednu vrstu montipajtonovske pozicije u odnosu na sebe samog. Na sebe gledam kao da se ne radi o meni. Laži i gluposti koje se o meni pišu su toliko apsurdne, da postaju zabavne. Čitam ih i ponekad se nasmijem, i onda svojim prijateljima kažem: „Nisam ni znao da sam takav. Vidi koliko sam moćan!“, ili „Sve je točno, još je i gore haha!“. Recimo, sad sam na jednom portalu postao „zloglasni Dejan Jović“, a redovito se govori da sam „fašist“ i slično. Domazet-Lošo je rekao da sam veća prijetnja nacionalnoj sigurnosti od „Islamske države“! Ivo Banac je rekao da sigurnosna provjera u mom slučaju nije bila „dovoljno rigorozna“ – pa me baš zanima kako bi trebala izgledati ta „rigorozna“ provjera? Tomislav Karamarko me spominje u kontekstu „apologete Miloševića“, samo nikako da objasni kako to da sam istodobno bio prijatelj Stipe Šuvara i da me je u ratnim godinama zaposlio Zdravko Tomac. On kaže i da „nikad nisam želio Hrvatsku“, a u tom kontekstu me je prije nekoliko dana spomenula i novoizabrana Predsjednica. Ivo Josipović nije nikad svoje građane napadao u inozemstvu, a evo nova predsjednica se odlučila za to – mene je napala u Bosni i Hercegovini. Prethodno je, naravno, slagala da joj nisam bio savjetnik – a kad smo joj pokazali ugovor da je demantiramo, petljala je tako da nismo uspjeli razumjeti što opće govori. 

Vratimo se na Josipovića, s kojim ste blisko surađivali. Što mislite, zašto je izgubio izbore? Sve ankete prije izbora govorile su njemu u prilog.

- Izgubio je izbore iz više razloga, ali najvažniji je taj što je izgubio vjerodostojnost. Htio je privući tuđe birače, a svoje je smatrao „sigurnima“. Međutim, u Hrvatskoj su podjele toliko duboke, da su prelasci s desnice na ljevicu i obrnuto rijetki, a „centra“ skoro da nema. Izgubio je, također, zato što je iz kampanje isključio apsolutno sve suradnike koji su s njim pet godina radili u Uredu Predsjednika. PR ljudi su ga, valjda, savjetovali da smo mi savjetnici nepopularni, pa da se ne smijemo nigdje pojavljivati. A mi smo napravili – ja sam osobno radio na tome – odgovor na pitanje: „što ste radili ovih pet godina?“, jer smo znali da će to biti glavna stvar u kampanji. Čak sam mu predlagao da objavi Izvještaj o radu – i to onog dana kad krene u kampanju. On je radio mnogo i neumorno, ali ljudi koji su bili u kampanji nisu uopće uzeli u obzir tu analizu, tretirali su je kao da ne postoji. Sve su oni znali – dok ga nisu doveli do poraza. Treći je uzrok njegova poraza dublji i vodi nas na početak mandata. On nije nikada odlučio želi li biti predsjednik koji reformira ili status quo predsjednik. Sjećam se da sam ga u prvom razgovoru kojeg smo imali nakon što je započeo mandat – tada sam još dolazio iz Škotske, jer sam tamo radio još cijeli semestar nakon izbora – pitao: „Kako želite ostati zapamćeni 20 godina nakon isteka Vašeg mandata?“. Nije ništa odgovorio. Svaki pokušaj savjetnika da ga usmjere bio je uzaludan ako se na to prvo pitanje nije odgovorilo. A sve dok su mu ankete pokazivale da je vrlo popularan, on je smatrao da se ne treba mijenjati. Takvi su demokratski političari – uvijek misle na sljedeće izbore. Da je dobio još jedan mandat, možda bi bio hrabriji i jasniji. 

Što očekujete od Kolinde Grabar Kitarović i kako ocjenjujete njezine prve istupe?

- Teško je reći, jer pozicija u kojoj je sada je neusporediva s prethodnima koje je imala. Ured mijenja čovjeka, i tek treba vidjeti koliko i kako će se ona promijeniti. Njena dosadašnja karijera je puna „sivila“. Ne sjećam se nijednog njenog poteza, i nijedne njene izjave u ipak dugoj karijeri. Njeni prvi istupi poslije izbora su kombinacija pokušaja da govori kao predsjednica Republike, i nastavka kampanje tj. nastavka retorike opozicijske prvakinje. Dosad je to rezultiralo kontroverznim izjavama – npr. „želim jedinstvo i ja sam predsjednica svima“, na jednoj strani, a onda napada premijera i potpredsjednicu Vlade i prijeti im „hodogramom“ poteza koji će voditi njihovu rušenju. Ona će biti u teškoj poziciji ako pokuša iz predsjedničke fotelje voditi opoziciju, a u još težoj ako bude instrument opozicije pri rušenju vlade. Ako postane stranačka političarka, ljudi će je tako i tretirati. 

Zbog Vaše izjave za New York Times izborna pobjednica Vas je nazvala čovjekom koji nije želio Hrvatsku. Pretpostavljamo da nije ugodno kad vas predsjednica države tako etiketira.

- Da, stvarno je neobično da predsjednica Republike u drugoj državi – Bosni i Hercegovini – napada svoje građane. Predsjednik Josipović to nikad nije radio, štoviše – trpio je uvrede i napade, prijetnje i omalovažavanja, ali nije napadao građane. Osim toga, nova Predsjednica bi se mogla zapitati kako to da nakon njenog tako dugog boravka u SAD-u nije sama izgradila neku sliku o sebi, nego jedan New York Times „ovisi“ o mojoj izjavi? Što se tiče same izjave, da nisam želio Hrvatsku – u demokratskom društvu nitko nije obavezan željeti ili ne željeti nešto. Ta izjava upravo ilustrira glavnu poantu mog teksta o referendumu: da se oni koji su htjeli opstanak Jugoslavije ni tada a ni sada nisu smjeli oglasiti, jer bi automatski bili isključeni iz javnog i društvenog života. Zašto je obavezno da netko bude secesionist, i nije dopušteno da to ne bude? Pogledajte, opet, Škotsku – zar ona polovica ukupnog broja građana koji „nisu htjeli Veliku Britaniju“ sad nemaju pravo kritizirati vlast i uopće išta govoriti o politici? Ili obrnuto – onih pola koji „nisu htjeli Škotsku“ moraju ušutjeti? Je li to shvaćanje demokracije kakvog njeguje nova Predsjednica? Također, „ne htjeti“ samostalnost – to nije nikakva ekskluzivistička pozicija, niti je rijetka, kao što sam i napisao u tom svom članku. U devet od 15 sovjetskih republika, većina građana – i to uvjerljiva većina – bila je protiv samostalnosti. Pa što? Znači li to da onih 73 posto Rusa, ili 94 posto Azerbejdžanaca, ili 71 posto Ukrajinaca koji su bili za opstanak SSSR-a sad ne bi trebalo imati nikakva politička prava u tim zemljama? Čemu onda referendum, ako na njemu ne možete slobodno biti „za“ i „protiv“? 

Možete li nam prokomentirati aktualnu političku situaciju. Točnije, mislite li da su Zoran Milanović i SDP pred sigurnim porazom?

- Možda ću Vas iznenaditi, ali mislim da nisu pred sigurnim porazom. Imali bi daleko manje šanse za opstanak na vlasti da je Ivo Josipović pobijedio. Pobjeda desnice mobilizirat će svu liberalnu i lijevu Hrvatsku, antinacionalističku i progresivnu, da stane iza lijevo-liberalne koalicije, makar i oklijevajući. Povrh toga, jedan broj građana preferira „kartelski“ sistem vlasti, u kojem obje velike stranke sudjeluju u izvršnoj vlasti. Ne žele staviti sva jaja u istu košaru. Zoran Milanović je i dalje popularniji od Tomislava Karamarka, a čini mi se da nema one osobine koje su na kraju Ivu Josipovića stajale izbora: nije „Zelig“, pa da se pokuša „uklopiti“ u svaku sredinu, odnosno da pokuša biti dobar sa svima. Ljudi to cijene. 

Što bi SDP mogao poduzeti da na predstojećim izborima parira HDZ-u?

- Koliko god se govorilo o nekom tobožnjem kolapsu stranačkog sustava – jer su obje velike stranke navodno nepopularne – ipak ljudi i dalje glasaju primarno za te dvije stranke. Od 11 europarlamentaraca, 10 dolazi iz te dvije stranke ili koalicija koje predvode. Na predsjedničkim izborima, ljudi koji su predlagali neke nove ideje – Sinčić i Kujundžić – nisu uspjeli. Zasad mi se čini da se to „pariranje“ već uspostavilo i da ljudi znaju da je izbor ili SDP ili HDZ. O SDP-u, inače, ja imam prilično loše mišljenje, koje datira još iz vremena kad su ga vodili Ivica Račan i Zdravko Tomac. 

Što možemo očekivati od HDZ-a s Karamarkom i "retorikom podjele", koja dominira u njegovim istupima?

- HDZ se ponaša onako kako sam predvidio u svom članku „Turning nationalists into EU supporters“, zbog kojeg su me prvaci HDZ-a napadali u kampanji za parlamentarne izbore 2011, jer da „plašim Europu baukom hrvatskog nacionalizma“. Tada su me „neimenovani izvori“ bliski tadašnjoj predsjednici HDZ-a optuživali da denunciram Hrvatsku u inozemstvu i da svugdje vidim nacionalizam. Ali, evo, događa nam se da HDZ danas preuzima retoriku nekoć marginaliziranih radikalnodesnih portala, i da vodi ideološki rat. Zahtjevi iz Savske 66 sad se pojavljuju u Karamarkovim govorima. Nakon što je zemlja ušla u EU, nacionalisti smatraju da im više nitko ništa ne može, i da sad napokon mogu što hoće. Suzdržavali su se sve dok smo bili u pregovorima, ali su 1. srpnja 2013. dočekali svoj trenutak. Povratak nacionalizma događa se i u drugim zemljama koje su nedavno ušle u EU, iako ne u svima jednako. Mislim da našim građanima mora biti jasno što znači selektivna lustracija koju zagovara HDZ. To znači da će oni, ako uspiju dobiti većinu, formirati lustracijske komisije koje će procjenjivati tko je od bivših članova Partije, novinara, nastavnika na Sveučilištu ili javnih djelatnika danas domoljub a tko nije. Ivan Aralica govori o tome u svojim nedavnim izjavama. Dakle, imat ćemo diskrecijske postupke kojima će se ljudima zabranjivati javno djelovanje. Svrha toga je – uništavanje svake opozicije. HDZ planira kriminalizirati SDP, temeljem teze „mi smo krali, ali vi ste ubijali“. U biti Karamarkovog programa za HDZ je zapravo putinizam – situacija u kojoj se razbijanjem opozicije i nevladinih organizacija, zastrašivanjem medija i nezavisnih intelektualaca, pokušava ostati na vlasti zauvijek i bez opozicije. Uostalom, njihov životni i profesionalni background – Putinov i Karamarkov – je sličan. Ako pogledate strukturu vodstva HDZ-a, vidjet ćete dominaciju ljudi iz policije, a u širem okviru i ljudi u uniformama općenito, npr. nekadašnjih ratnika. U Hrvatskoj, inače, dolazi do obnove militarizma, o čemu upravo pišem jedan članak. Militarizam, pritom, nije ideja da vojska treba vladati, nego da svakog građanina treba tretirati prije svega kao vojnika. U tom kontekstu, ne iznenađuje me prijedlog za uvođenjem obaveznog vojnog roka – za kojeg Kolinda Grabar-Kitarović nije rekla odnosi li se samo na muškarce ili i na žene. Za našu budućnost, ako HDZ pobijedi, treba pogledati Makedoniju – to je model koji bi se primijenio i u Hrvatskoj u slučaju pobjede HDZ-a. 

Svjedoci smo zbijanja redova na desnoj strani političkog spektra Hrvatske. Pritom vodeća stranka na desnici HDZ ne zazire čak niti od suradnje sa opcijama koje otvoreno veličaju ustaštvo (HČSP). Treba li nas to zabrinuti ili se radi tek o predizbornom manevru HDZ-a, koji neće ostaviti ozbiljnije posljedice?

- Ustaštvo je već odavno prešutno legalizirano i široko tolerirano u Hrvatskoj. Zabrinjava da je danas stanje po tom pitanju lošije nego prije pet godina. Na kraju mandata predsjednika Mesića i premijera Sanadera bili smo u boljem stanju nego sada. Sad se pojavljuje masovno „izvrtanje teza“: partizani su tretirani kao fašisti, a ustaše kao žrtve tog fašizma. Uostalom, pogledajmo samo koliko ima ustaških simbola na fasadama, i koliko ljudi viče „Za Dom – spremni!“ na stadionima, pa ćete vidjeti gdje smo. To je rezultat dugogodišnjeg indoktriniranja u školama, za što je prije svega odgovorna HDZ-ova vlast i Katolička crkva, koja na obrazovni sustav ima ogroman utjecaj. 

Kako gledate na pojavu novih političkih stranaka i inicijativa, poput OraH-a, Živog Zida i Radničke fronte?

- Vidjet ćemo. To je izraz želje jednog broja dosad isključenih da se uključe u politički život. Ali, zasad mi izgledaju više kao izraz protesta, nego kao solidne i dugotrajne političke organizacije. Još uvijek živimo u potpunoj dominaciji HDZ-a i SDP-a, koji se ideološki ne slažu, ali imaju zajednički interes da zadrže duopol. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.