EKSKLUZIVNI INTERVJU ZA DIREKTNO

Davorko Vidović: Da je Bernardić izjavio ono što su Milanović i Plenković, linčovali bi ga na Trgu bana Jelačića

Autor

Andrea Latinović

Davorko Vidović, jedan od najpoznatijih SDP-ovaca, pripada onoj ''staroj'' gardi članova te stranke koji cijeli život profesionalno i privatno živi vrijednosti istinske socijaldemokracije. Osobno sam imala prilike raditi s njim i u poslu je doista onakav kakvog ga je javnost davno upoznala: smiren, promišljen, vrlo trezven i lucidan, temeljit i uporan, bez naglih ''iskakanja'' i ''zaletavanja'' u svojim istupima, pokatkad čak i prepristojan za političara. No možda i nije čudno što je takav, s obzirom na to da je prije aktivnog bavljenja politikom radio kao srednjoškolski profesor sociologije, filozofije, logike, psihologije i političke ekonomije. 

08.07.2018. u 11:02
Ispiši članak

Rođen je 26. lipnja 1956. u Sisku, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na odsjecima za sociologiju i filozofiju.

Već je nekoliko godina savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje Hrvatske gospodarske komore, član (vanjski) Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo Hrvatskog sabora, član Savjeta za Hrvate izvan domovine Vlade Republike Hrvatske, član Vijeća Hrvatske zaklade za znanost.

Voditelj je brojnih projekta u HGK te glavni urednik zbornika radova ''Migracije za razvoj Hrvatske'' i ''Zaposlimo Hrvatsku''.

Dragovoljac je Domovinskog rata na dužnosti pomoćnika zapovjednika 120. brigade HV i zapovjednika Obrane grada Siska, gdje je organizirao i upravljao sustavom obrambenih poslova brigade s više od 2600 boraca, koordinirao djelovanje javnih službi i sustava informiranja grada Siska u ratnim uvjetima, rukovodio psihološko-promidžbenim djelovanjem postrojbi te zapovijedao u borbenim aktivnostima. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata i Redom hrvatskog trolista.

Obnašao je dužnost potpredsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske (1993.-2000.) u kojoj je vodio izborne stožere i organizaciju kampanja te izrada izbornih programa SDP-a (1993. vođenje Izbornog centra za lokalne izbore;  1995. nositelj liste SDP u Izbornoj jedinici III: (Sisak) za Zastupnički dom Hrvatskog Sabora; 1997. nositelj zajedničke koalicijske liste za Županijski dom Hrvatskog Sabora; 1997. vijećnik u Skupštini Sisačko-moslavačke županije; 1999. nosilac liste SDP-HSLS u VI. Izbornoj jedinici (Sisak) za Zastupnički dom Hrvatskog Sabora – izabran za zastupnika)

Voditelj je i skupine i autor političkog programa SDP-a 1994., koordinirao Konvenciju ujedinjenja SDP-SDH 1994., te utemeljitelj socijaldemokratskih foruma: žena (1994), seniora (1994), Poduzetničkog foruma (1999) te Foruma za socijalnu demokraciju (1998/99); autor je socijalnog programa SDP-a 1995. te koordinator suradnje SDP-a i sindikalnih središnjica;

Od 2000. do 2003. godine bio je ministar rada i socijalne skrbi u koalicijskoj Vladi koju je vodio tadašnji premijer Ivica Račan, a tada je rukovodio projektima u sustavima socijalne skrbi, mirovinskog sustava, rada i zapošljavanja; formirao je Agenciju za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja (HAGENA) i Središnji registar osiguranika (REGOS); sudjelovao u radu Gospodarsko socijalnog vijeća, inicirao uspostavu Ureda za socijalno partnerstvo Vlade RH. Također je potencirao donošenje i sudjelovao u izradi strateških dokumenata: Program borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti,  Nacionalna obiteljska politika i Nacionalni program djelovanja za mlade. Rukovodio je pripremom i provedbom Mirovinske reforme (20 zakona) te Reforme radnog zakonodavstva (11 zakona).

Od 2003. do 2007. pa zatim od 2007. do 2011. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru (Predsjednik Odbora za obitelj, mlade i sport), a 2005. izabran je za gradonačelnika grada Siska.

Autor je brojnih članaka, bloger, kolumnist i komentator, a i predsjednik Europske organizacije za FMC i strateško planiranje.

Također, u SDP-u je na dužnosti prvog potpredsjednika stranke.

No ono što Vidovića najčešće izdvaja od drugih socijaldemokrata je činjenica da ga poštuju i uvažavaju oni koji ne zastupaju takav politički svjetonazor, ne zaboravljajući činjenicu da je bio ratni dragovoljac i zapovjednik na krvavom sisačkom području. Stoga je i razgovor s ovim SDP-ovim veteranom bio ugodan i bez ikakvih nejasnoća.

Naravno da Vas moram pitati što se to zbiva u SDP-u i je li on pred propašću, kao što je bio početkom '90-ih godina?

SDP se nalazi doista u specifičnoj situaciji, nimalo sličnoj bilo kojoj u dosadašnjoj u povijesti stranke. Naime, početak '90-tih bilo je sasvim drugo vrijeme i sasvim su drugačije bile okolnosti, društveni prioriteti, političko raspoloženje građana, u iznimno teškim uvjetima, rata, nacionalne homogenizacije, izrazitog nacionalizma (donekle i razumljivog za uvjete borbe za nacionalnu emancipaciju i obranu tek stvorene države), formiranja državnih institucija, napuštanje jednopartijskog sustava, početak parlamentarizma, izlazak iz Jugoslavije… U takvim okolnostima ozbiljnu političku šansu imale su samo stranke sa snažnom nacionalističkom retorikom i nacionalnim nabojem, a u našem slučaju HDZ kao svojevrsni nacionalni(istički) pokret, a ne bilo kakve stranke liberalnog ili socijaldemokratskog profila. Uz sve to SDP je bio žestoko medijski stigmatiziran kao stranka komunističke ljevice i jugoslavenskog (anacionalnog) opredjeljenja, što nije bila istina, ali jest bila percepcija velikog broja ljudi. Tek će kasnije postati razvidno da je upravo SDP tih godina uspijevao i u takvim okolnostima čuvati prostor ljevice i istovremeno graditi modernu hrvatsku stranku socijaldemokratske orijentacije, koja je nakon samo osam godina od jedva sačuvanog parlamentarnog statusa izrasla u vodeću stranku pobjedničke koalicije. Današnja je kriza SDP-a sasvim druge naravi. Više od desetljeća stranka je bivala sve zapuštenija u svom programskom, organizacijskom i kadrovskom aspektu. Radikalno se promijenio profil vodstva, koji je uključivao sve više ljudi čiji primarni motiv ulaska u stranku nije imao nikakve veze niti sa svjetonazorom, niti ideologijom, niti vrijednostima socijaldemokracije. Dogodila se svojevrsna kartelizacija SDP-a, zamro je unutarstranački život, suradnja s NVO, sindikatima, nestali su savjeti, a cijeli politički prostor stranke u velikoj je mjeri prekrio predsjednik, mislim na Zorana Milanovića. Takvo je stanje dovelo do gubitka podrške stanci koja se očitovala u gubitku svih izbora u posljednjem mandatu Milanovićeve vlade, od lokalnih, europskih do predsjedničkih i dva puta parlamentarnih. Takvu je stranku naslijedio kao predsjednik Davor Bernardić. Iako izabran velikim brojem glasova (oko 70%), naslijeđeni saborski klub nije mu bio sklon od prvoga dana i de facto je postao jezgra osporavanja i njega i ljudi koji su se našli u novom vodstvu, a nisu bili iz toga kruga. Uz svesrdnu podršku nekoliko vrlo utjecajnih medija, sustavnu opstrukciju svega što je poduzimao ili pokušavao poduzeti te uz njegovu osobnu, u najmanju ruku, nespretnu medijsku prezentaciju, bukvalno, od prvoga je dana izložen napadima, nikad viđenim na ovim prostorima prema bilo kojem političaru, a kamoli oporbenom. Rezultat je ovo što sada gleda cijela politička javnost. Pisanje peticija, organiziranje stožera za rušenje, ucjene i pritisci na javno poznatije članove da se pridruže zahtjevima za njegovom smjenom.

Imate li racionalno objašnjenje što to ne funkcionira kod predsjednika stranke Davora Bernardića?

Bernardić nema ozbiljnih političkih propusta, pogotovo ne takvih koji bi bili razmjerni  količini kritika i osporavanja na njegov račun i pogotovo ne u uvjetima za njegovo djelovanje koji su ga zbog tog silnog pritiska iznutra, doslovno gurali da dnevno vodi bitku za politički opstanak. Njegov je problem naprosto i prije svega to što je prepoznat kao strano tijelo u etabliranoj skupini ljudi o kojima sam nešto već rekao i gdje on nije imao nikakvih šansi da bude prihvaćen. To znači da je i pomalo politički naivno vjerovao, da će moći ostvariti ono što je članstvu obećao- uključivanje, suradnju i smanjenje podjela te izgradnju snažne opozicije vladajućima. U okolnostima u kojima se našao i mnogo iskusniji bi se teško nosili.

Nije valjda da su svi koji ga kritiziraju u krivu, a on i njegova sljedba u pravu? To bi značilo kao da većina vozi krivom stranom ulice, a on jedini ispravnom?

Nisam baš shvatio tko je to Berina sljedba. Možda onih 12 i pol tisuća ljudi koji su mu dali podršku i izabrali ga za predsjednika, gotovo dvije trećine članova stranke. Još mi je manje jasno tko je to među članovima vodstva stranke, jer nisam vidio baš mnogo njih koji ga brane, sada kad je posebno izložen napadima i zahtjevima za ostavku. Među kritičarima prevladavaju oni koji ga prozivaju za nered kojega su i kojega sami proizvode. To je kao da nekoga stalno bacaš u blato pa ga onda prozivaš da je uprljan. Gotovo je smiješno slušati da je Bernardić zaslužio smjenu zato što se slikao sa glavicom zelja i pozvao da se kupuje hrvatsko ili što je na FB napisao da je Zagreb lijep i po kiši. Meni se to čini mnogo manje spornim nego, primjerice, kada je Milanović rekao domaćinima obilazeći poplavljenu Gunju iz koje su virili tek dimnjaci poplavljenih kuća kako im je lijepo selo. Ili kad je Plenković rekao Splićanima kako im je grad u požaru medijski atraktivan. Bernardića bi za takve izjave već vjerojatno linčovali na Trgu bana Jelačića.

Rekli ste da bi kritičare Bernardića trebalo sankcionirati u stranci. Zašto to mislite? I kako bi se to onda provelo? Jeste li to izjavili kao zahvalu za to što Vas je upravo Bernardić vratio s margina SDP-a postavljajući Vas za političkog tajnika stranke?

Nikada ne bih zagovarao bilo kakvo gušenje kritike, a kamoli sankcioniranje. Naprotiv, podržavam i stimuliram dijalog i živost unutar stranke. SDP je svoju snagu, rast i uvjerljivost gradio na otvorenim dijalozima, brojnim raspravama i sučeljavanjima mišljenja o tome kako na najbolji način ispunjavati svoju društvenu misiju–kako graditi stranku kao alternativu rigidnoj, uskogrudnoj i neuspješnoj vlasti HDZ-a u godinama njihova vladanja. Takve razmjene mišljenja, sučeljavanja i demokratskih rasprava u stranci danas nema. Naprotiv, stranka je zašutjela o onome o čemu je trebala biti glasna, a glasna o onome o čemu se ne raspravlja izvan vlastite organizacije. Nezamislivo je da članovi neke organizacije, a kamoli političke organizacije, čiji se uspješan rad  mjerom pozitivne percepcije, svakodnevno, mjesecima izlaze u medije i bez imalo skrupula i temeljne stranačke i političke odgovornosti difamiraju vlastitu stranku i pozivaju na smjenu legalno izabranih tijela stranke. To se ne bi moglo tolerirati ni u udruzi za zaštitu kišne gliste. Njihovo javno blaćenje i davanje ponižavajućih ocjena o svojim stranačkim drugovima nije i ne može biti dopustivo. Izlazak izvan statutarnih okvira borbe za politički utjecaj i položaje u stranki, organizacija stožera za javno obaranje legitimnog vodstva, ucjene i pritisci na članove stranke da potpisuju nekakve peticije i pisma, teška su povreda statuta i opasno derogiranje elementarnih demokratskih procedura. Ukratko, legitimno je ne slagati se sa vodstvom pa i tražiti njegov odlazak, ali isključivo u okvirima predviđenim statutom.

Što se pak tiče drugog dijela vašeg pitanja, moram reći da sam teško pristao na poziv ne samo predsjednika, nego i drugih članova vodstva da preuzmem novouspostavljenu dužnost političkog tajnika. Naime, nakon što sam u stranci bio doslovno na svim, osim predsjedničkoj dužnosti, meni doista nije više ni do kakvih funkcija. Naročito takvih koje zahtijevaju veliki angažman, jer ja nisam politički profesionalac. Imam svoj posao, a stranačkim se poslovima bavim na račun svog slobodnog vremena i vremena koje bih rado proveo i sa svojim unucima. S obzirom na ono što sam godinama radio u politici, meni doista nije potrebna bilo kakva politička dužnost. Razlog da se toga ipak prihvatim leži u mojoj želji da uvijek budem na strani onih koji stvaraju, kreiraju, grade i rješavaju probleme pa i kad je to teško i sasvim nekonforno. Uvjerili su me da im moje znanje i moje iskustvo treba i zato sam tu.

Glavni ste autor SDP-ovog novog programa ''Za dobro društvo''. Što ste njime kanili postići, posebice u ovim trenucima kada je SDP zaista ''na podu''?

Poznato je da sam 90-ih radio na svim političkim, izbornim i drugim programatskim dokumentima te da imam iskustvo i nešto malo znanja, što me kvalificiralo, naročito sada kada su se iz stranke povukli nekih drugi ugledni članovi kao npr. Antun Vujić, da uz obilatu suradnju velikog broja, sjajnih, mislećih ljudi iz stranke i izvan stranke krenem u izradu novog Političkog programa SDP-a. Dakle, riječ je o kolektivnom uratku puno ljudi i uz sav moj urednički i autorski trud, ni u kom slučaju to nije dokument na koji bih mogao polagati autorstvo. Ali jest dobar, po mom sudu, moderan i stranci potreban vodič kroz ključna pitanja našeg političkog identiteta, našega političkog smisla, naše misije, vrijednosti, načela djelovanja i vizije izgradnje našega društva. Taj je Program naša legitimacija pred građanima, koji moraju znati i tko smo i što im kao politički sadržaj, ali i političko ponašanje nudimo.

Što kažete na tvrdnje da Bernardić jednostavno nema karizmu, a ne poznaje dovoljno ni samu strukturu i način djelovanja SDP-a?

Bernardić je već 18 godina u SDP-u na visokim stranačkim dužnostima i čini mi se da više nego dobro poznaje stranku, a i to što bi ona trebala biti. On je svoju viziju jasno obrazlagao natječući se sa sedam drugih kandidata za mjesto predsjednika. Što se pak karizme tiče, da se našalim, sačuvaj me bože od karizmatika, umišljenih egocentrika, sveznajućih i svemogućih vođa. Takvi su svijetu nanijeli najviše zla. Više cijenim obrazovane, pristojne, tolerantne i za timski rad osposobljene lidere.  Bernardić to može biti i još više pokazati u budućnosti.

Je li točno da Vam dio SDP-ovaca nikada nije ''oprostio'' činjenicu da ste od 2012. godine zaposleni u HGK, koju smatraju ''HDZ-ovom tvrđavom'' za zapošljavanje?

Kad ti netko ne može naći manu, onda ti i vrlinu može prikazati manom. Činjenica je da sam nasilno umirovljen u, za politiku, prilično produktivnim godinama i da sam bio na neki način prinuđen sam osmisliti svoj budući život pa i to što ću raditi, jer nisam želio ići u saborsku mirovinu, koja mi je pripadala. Stoga sam se, nakon što mi je rečeno da mi se neće dopustiti da radim u bilo kojoj javnoj ili državnoj instituciji i nakon nekih ponuda da radim u privatnom sektoru, slučajno zaposlio u HGK, na poslovima savjetnika komore za pitanja rada, zapošljavanja, tržišta rada, obrazovanja, pa i pitanja socijalne, demografske i migracijske politike. Dakle, onih tema za koje sam i stručan i koje sam na neki način pokrivao baveći se i politikom. Odlično sam primljen i u toj uglednoj, 167 godina staroj instituciji, upoznao sam sjajne profesionalce i stručnjake. Moje političko i stranačko opredjeljenje nikada mi nitko nije ni na koji način spočitnuo, niti mi kao profesionalci dopuštamo takav tip međusobne komunikacije. Mislim da najveći dio ljudi uopće nije član niti jedne stranke. Sram me je pred tim ljudima onih koji iz moje stranke krajnje primitivno i neznalački atakiraju i na instituciju i na ljude koji tamo rade, nastojeći predano pomagati hrvatskom gospodarstvu i poduzetnicima u prevažnom poslu podizanja hrvatske ekonomije. Ponosan sam na svoj rad u HGK i želio bih još više pridonositi podizanju kvalitete našega rada i naših usluga hrvatskim gospodarstvenicima. 

Kako Vi komentirate ove strašne brojke o iseljavanju iz Hrvatske? Može li ijedna demografska mjera spriječiti ovaj, sada već možemo reći doslovce, egzodus?

E, to je jedna vrlo kompleksna tema o kojoj rado govorim pa Vas pozivam na neki budući razgovor upravo i samo o njoj. Najkraće, riječ je o procesima koji su tek otpočeli i sigurno će imati dugotrajni karakter, naprosto zato jer su migracije odlike modernih i otvorenih društava i zato što je Hrvatska sve više integrirana u veliki pola milijarde ljudi veliki prostor Europe, gdje ljudi cirkuliraju za boljim poslom, obrazovanjem, životom. Sjajna je to prilika za naše građane, ali i golemi izazov za našu malu zemlju koja bi se trebala osposobiti što prije da ona bude to dobro mjesto za život, privlačna ne samo našim građanima već i ljudima iz drugih dijelova Europe da tu dođu raditi i živjeti. Samo to može zaustaviti iseljavanje i osigurati povratak onih koji su otišli.

Vaša ocjena rada Vlade Andreja Plenkovića? Što je dobro, a što nije uspjela do sada?

Mandat Vladi Andreja Plenkovića traje u vremenu ekonomskog uzleta u svjetskoj i europskoj ekonomiji, što se pozitivno odražava i na neke naše ekonomske trendove. No u nas se niti izdaleka ne osjećaju učinci toga uzleta u mjeri u kojoj su nam potrebni, koji su mogući i koje imaju druge usporedive zemlje EU. Mnogi su nas prestigli i danas je Hrvatska neopravdano predzadnja zemlja u EU po čitavom nizu parametara. Aktualna Vlada ne pokazuje ni ambiciju niti sposobnost za provođenje ozbiljnih reformi kojima bismo ubrzali rast i razvoj. Da imaju više hrabrosti, više povjerenja u stručne, ljudske i socijalne kapacitete svojih građana - mogli bismo napraviti puno toga u relativno kratkom vremenu.

Možete li povući usporedbu s onom Vladom Ivice Račana, u kojoj ste bili ministar rada? Naravno, bili su drugačiji uvjeti i vrijeme, no ipak… Pokušajte, molim Vas.

Naša je Vlada bila prva koalicijska Vlada i mnogo se od nas očekivalo, možda i više no što se objektivno moglo dati. Ali mislim da je to i objektivno dokazljivo, bili smo najuspješnija hrvatska vlada do sada. Zemlju smo izvukli iz gotovo međunarodne izolacije i uveli je u predvorje EU, osigurali smo na kraju mandata rast od gotovo  šest posto, povećali zaposlenost za oko 100.000 ljudi, riješili problem nelikvidnosti, zahuktali cestogradnju i osnažili graditeljstvo, utrostručili investicije, štednju građana, povećali potrošnju, plaće i sve socijalne transfere, uključivo i mirovine koje su se povećale za trećinu realno, poduplali broj djece koja primaju dječji doplatak, snažno potakli kulturu, stanogradnju itd. Ali i jednako tako, društvo oslobodili u svim dimenzijama otvarajući prostor za slobodne i nekontrolirane medije…

Javnost je uznemirena najavama o mogućem uzimanju novca iz II mirovinskog stupa. Bavite se tom tematikom godinama i možete li nam objasniti o čemu se zapravo radi? Jesu li to samo spinovi? Ili zaista realna mogućnost?

Nažalost, prve najava iz resornog ministarstva doista upućuju na plan da se 2. mirovinski stup de facto, ali ne i de iure ukine. Naprosto, uskratom dodatka od 27% koje dobivaju umirovljenici iz jednodjelnog sustava, umirovljenicima dvodjelnog sustava i nuđenjem opcije povratka u prvi stup uz odustajanje od njihove mirovinske štednje, ljude bi se ucijenilo da zbog veće mirovine država preuzme njihovu ušteđevinu koja za mnoge već i sada, nakon relativno kratkog razdoblja kapitalizacije, nerijetko doseže i više od 200.000 kuna, a raste svakoga mjeseca i svake godine. To su vrlo opasne i zlokobne najave s izglednim vrlo negativnim posljedicama na socijalnu sigurnost budućih umirovljenika, a sadašnjih radnika.

Bili ste dragovoljac u Domovinskom ratu. Iz tadašnje perspektive kako Vam se danas čini Hrvatska?

Bio sam uvjeren da će biti bolje. Ali, optimizam me ne napušta.

Je li istina da Vas je svojedobno predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović željela vidjeti na mjestu ministra rada i socijale u nestranačkoj Vladi, u onim trenucima kada se ni HDZ, ni SDP nisu mogli dogovoriti s Mostom?

Istina je. Dobio sam takvu ponudu, koja je, doduše, bila više hipotetska i bukvalno je na stolu bila tek nekoliko sati. Dakle došla je oko podneva onoga dana kada su u predvečerje HDZ i Most ipak donijeli dovoljan broj potpisa za podršku tadašnjem nestranačkom kandidatu Oreškoviću kao budućem mandataru. I na tome se stalo. Nisam znao ni tko bi tu vladu vodio niti tko bi bili njeni članovi. I to je to. Zanimljiva ponuda koju sam shvatio i kao svojevrsno priznanje mom stručnom radu.

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.