​​​​​​​Đapić: Vukovarsku žrtvu moramo pretočiti u osjećaj pobjede, dosta je toga da srpski zločinci i silovatelji i dalje hodaju nekažnjeno

Što znači Vukovar u svijesti hrvatskih građana?

U svijesti hrvatskoga naroda Vukovar predstavlja simboliku žrtve našega naroda kroz naraštaje, u stvaranju hrvatske države. To je više nego očito na sam dan pada Vukovara, 18. studenoga, kada i više od 100.000 ljudi iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva, dolazi odati poštovanje Vukovaru. To je, naravno, priznanje i Škabrnji, Baćinu i stotinama mjesta užasnog stradanja hrvatskog naroda, koje se usađuje u kolektivnu svijest naroda. Ono što treba promijeniti, smatram, jest promjena percepcije o respektu žrtve i suosjećanja u snažnu percepciju pobjede.

Što pod time točno mislite?

Da hrvatska žrtva mora biti dio hrvatskog identiteta, ali ne u kontekstu nekrofilije, već u kontekstu budućnosti i ponosa te rezultata koje je hrvatska žrtva omogućila. Vukovarska žrtva kao paradigma svih stradanja hrvatskog naroda kroz povijest mora osigurati promjenu odnosa državnih politika prema toj žrtvi. I u tom kontekstu treba promatrati i ovogodišnje, usudio bih se reći, hodočašće u mjesto hrvatskih mučenika koje objedinjuje sve hrvatske žrtve; od bibinjskih, prosinačkih, senjskih, bleiburških žrtava pa do žrtava Ovčare.

Je li nedavni prosvjed u Vukovaru bio potreban?

Da, svakako je bio, kako bi upozorio na nedopustivu situaciju u kojoj 23 godine nakon ratne pobjede domoljubna Hrvatska polemizira s protivnicima o karakteru Domovinskog rata i upozorava, ne samo na činjenicu kako zločin nije kažnjen, nego i na činjenicu da u Hrvatskoj dio vlasti obnaša političko srpstvo (SDSS), kao derivat one politike koja Hrvatsku ne doživljava kao svoju domovinu i koja uporno, uz potporu ''pete kolone'' želi izjednačiti žrtve hrvatskog naroda u Domovinskom ratu sa žrtvama srpske narodne manjine u tom istom ratu.

Kažete ''peta kolona''- to su teške optužbe. Ali, tko je ta famozna ''peta kolona''?

Svi oni koji su doveli do ovakvog stanja kojim političko srpstvo ima status legitimne i legalne političke opcije, a rat je u Hrvatskoj vođen upravo zato kako bi hrvatska država bila nacionalna država hrvatskog naroda i u kojoj hrvatski narod kroz svoje institucije osigurava pravednu i uređenu državu. No država koja nema snage kroz institucije procesuirati zločine s Ovčare, da ne nabrajam dalje, ima ogromnih problema sa svojim identitetom i budućnošću.

Možete li objasniti ovu tezu o izjednačavanju hrvatskih žrtava Domovinskog rata i srpskih u istom ratu?

Ono što je potpuno neprihvatljivo je iznimno podmukla i kvarna politika koju Milorad Pupovac, uz potporu ''pete kolone'' uvijek primjenjuje kada se radi o žrtvama, jer on stalno pokušava sustavno staviti u istu ravan planirani, organizirani zločin velikosrpske politike provedenim nad hrvatskim narodom u agresiji na Hrvatsku, s incidentima koji su se dogodili s hrvatske strane nad srpskom manjinom. To su isključivo bili incidenti pojedinaca, a niti u najmanjoj mjeri dio hrvatske politike prema njegovoj nacionalnoj manjini. O razmjerima žrtava izlišno je i razgovarati. To je standardni pokušaj relativiziranja Domovinskog rata i pokušaj pretvaranja opravdanog Domovinskog rata u građanski rat! Ali, Pupovac radi samo ono što mu se omogućava pozitivnim hrvatskim zakonima i propisima, zastupa svoju politiku. Odgovornost, međutim, snosi hrvatska politika koja je to omogućila.

Kako biste opisali predstojeće obilježavanje vukovarske tragedije?

Ono će biti veliki ispit za Vladu Andreja Plenkovića, jer po prvi put vrh HDZ-a dolazi u Vukovar u okolnostima koje nisu uobičajene. Moguće je da će sve proteći kako bi i trebalo, u dostojanstvu, ali će se zasigurno osjetiti i napetost u zraku koja do sada nije bila uobičajena kada je HDZ na vlasti. Mislim da je to dobro, jer HDZ nema monopol nad domoljubljem hrvatskog naroda, kao što SDP nema monopol na demokraciju u Hrvatskoj. Nerad hrvatskih institucija nije od jučer. Želim podsjetiti da sam ja 2001. organizirao vrlo sličan skup u Vukovaru, gdje su se isto okupile tisuće ljudi, a skup je nosio naziv ''Krik za Vukovar''. Tada sam završio i s kaznenom prijavom zbog navodnog izazivanja nacionalne netrpeljivosti. Naglasio bih da se od tada do danas ništa nije promijenilo nabolje. Dapače, Hrvatskoj je nužno istinsko resetiranje politike, koje bi nas vratilo na izvorište onih ciljeva zbog kojih su hrvatski branitelji dali svoje živote. Možda ovogodišnje okupljanje bude početak toga procesa.

Idete li i Vi u Vukovar, 18. studenog?

U pravilu uvijek idem, ali ove ću godine otići u Škabrnju, jer te žrtve uvijek malo ostaju po strani, a žrtve su ogromne. U svakom slučaju, toga dana cijela će Hrvatska biti duhom i u Vukovaru i u Škabrnji. Važno je da hrvatsku žrtvu pretočimo u osjećaj pobjede, a ne u osjećaj inferiornosti zbog činjenice da ubojice i silovatelji i dan-danas nisu sankcionirani.

Kako objašnjavate taj užas?

Nedostatkom domoljublja i odgovornosti te neprovođenja lustracije u godinama kada se to moralo učiniti i činjenicom da oni koji su stvarali hrvatsku državu u pravilu nisu na pozicijama odlučivanja o tim stvarima, a takvo je što, primjerice, u jednom Izraelu - nemoguće. Ne možemo čekati još 27 godina kako bismo dostigli pravdu, jer će oni koji su zainteresirani s bilo koje strane, biti pokojni, a hrvatski narod nije zaslužio mir groblja, već mir pravde. Taj mir mi sada nemamo.