EKSKLUZIVNI INTERVJU

Đapić prozvao Crkvu zbog Stepinca i poručio: Možda nije prekasno za neke oblike lustracije

Autor

Andrea Latinović

Anto Đapić hrvatski je političar i bivši saborski zastupnik. Osnovnu školu Anto je upisao i završio u Osijeku, a 1973. godine gimnaziju ''Braća Ribar''. Već je tada pokazivao zanimanje za povijest, književnost i filozofiju. Maturirao je 1977. godine i upisao Pravni fakultet, također u Osijeku, zatim diplomirao i stekao zvanje diplomiranog pravnika.

17.06.2018. u 09:21
Ispiši članak

Rođen je u malom mjestu Čaprazlijama, Livno, u Bosni i Hercegovini, 1958. Đapić je dijete gastarbajterske obitelji, čiji je otac od 1961. do 1989. radio u SR Njemačkoj. Godine 1962., obitelj se iz Čaprazlija doselila u Osijek. Dok je bio srednjoškolac, majka mu je poginula u prometnoj nesreći. Đapić je ostao sam s bratom, dok je otac ostao u Njemačkoj i brinuo o djeci.  

No, 1989. godine, Đapić je s ocem pronašao ubijenog strica u njegovom stanu u Nürnbergu. Ubila ga je jugoslavenska tajna policija UDBA, u vrijeme pred osamostaljenje Hrvatske, kada su se provodile posljednje čistke hrvatskih emigranata u inozemstvu. Đapićeva obitelj i ranije je bila pod obradom UDBA-e i to zbog izražavanja svojih hrvatsko usmjerenih političkih stavova, ali upravo ovaj zločin dodatno je utjecao na Đapićevu odluku da se prikloni aktivno borbi za demokratske promjene u Hrvatskoj i borbi za njezinu neovisnost.

Od srpnja 1989. godine pridružio se HDZ-u te bio izaslanik te stranke iz Osijeka na prvom saboru HDZ-a održanom u Zagrebu, 24. veljače 1990. godine, kada je izabran u središnji odbor HDZ-a. Zbog sukoba s Branimirom Glavašem i Vladimirom Šeksom isključen je iz HDZ-a te se već u travnju 1990. priključio obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava, koju su u tom trenutku u Hrvatskoj vodili Ante Paradžik i Krešimir Pavelić.

Na prvom Općem saboru HSP-a 25. veljače 1991. godine, Đapić je izabran u Predsjedništvo stranke u kojoj je obnašao sve dužnosti od predsjednika ogranka Osijek do predsjednika HSP-a sa zaključno 2009. godinom. Kao visoki dužnosnik HSP-a 1991. godine sudjelovao je i u stvaranju dragovoljačkih postrojbi HOS-a te je nakon atentata na dotadašnjeg potpredsjednika HSP-a i načelnika Ratnog stožera HOS-a Ante Paradžika, Đapić postao obnašatelj dužnosti načelnika tog stožera i potpredsjednik HSP-a. Načelnik Stožera HOS-a bio je do svibnja 1992. godine, kada je tu dužnost preuzeo Ante Prkačin.

Đapić prvi puta ulazi u Hrvatski sabor na izborima 1992. godine, kao nositelj liste HSP-a za Hrvatsku i od tada neprekidno pet puta ulazi u Sabor. Godine 1993., u rujnu, na izvanrednom Saboru u Kutini, nakon razlaza s Dobroslavom Paragom preuzima HSP i predsjedava joj do 2009. U tom razdoblju Đapić je riješio status dragovoljaca HOS-a, što znači dogovorom s predsjednikom Franjom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom, priznat je dragovoljački status tih postrojbi, kao i ratni činovi te postrojbe.

U međuvremenu, Đapić je zajedno sa Paragom i Milom Dedakovićem Jastrebom oslobođen i na Vojnom sudu za optužbe o rušenju ustavnog poretka RH, čime je HOS dobio jasan status ratne postrojbe Hrvatske vojske. No 2009. Đapić se povlači s mjesta predsjednika HSP-a te je do 2013. bio počasni predsjednik HSP-a, kada ga dio tadašnjeg vodstva isključuje iz HSP-a. Od tada Đapić se operativno politikom bavi na lokalnoj razini u gradu Osijeku, gdje je u mandatu 2013.-2017. po drugi put biran za predsjednika Gradskog vijeća grada Osijeka, u kojem je i dva puta obnašao dužnost gradonačelnika.

Iako se gotovo čitavo desetljeće maknuo od nacionalne politike, posljednjih godinu dana sve češće istupa i komentira nacionalne događaje i sve snažnije artikulira stavove bliske političkoj desnici. Registrirao je političku stranku pod imenom DESNO i u posljednje vrijeme najavljuje potrebu okupljanja i stvaranja nove političke platforme hrvatske desnice. 

Stoga smo otvoreno i iskreno i razgovarali s ovim političkim veteranom, koji bez ikakvog oklijevanja odgovara na pitanja, jasno, precizno, opširno i bez ustručavanja.

Nema Vas deset godina u politici. Ali, ipak Vam je nedostajala, ne možete bez nje? Kako to? Čini Vas sretnim?

Prije deset godina, kada sam se povlačio s mjesta predsjednika HSP-a, činilo mi se kako nemam prave alternative. Naime, bilo je to iznimno teško razdoblje u mojem životu, jer je to bila kulminacija neviđene antikampanje koja se vodila protiv mene, a naravno, time i protiv HSP-a. U to vrijeme doslovce mi se gadilo otvoriti dnevni tisak ili društvene mreže, jer je i obitelji i meni bila neshvatljiva količina mržnje koja se prema meni usmjeravala, iako se nakon ove vremenske distance vrlo jasno vidi kako je to bila brižljivo planirana ciljana kampanja rušenja HSP-a preko mene, a to znači i rušenje tada jedine relevantne snage hrvatske desnice. Tada sam vjerovao kako će moje povlačenje s mjesta predsjednika HSP-a možda omogućiti rast HSP-a, otvaranje novih perspektiva, redefiniranje političke platforme i uopće stvoriti uvjete za život hrvatske desnice u novim okolnostima pred ulazak Hrvatske u EU. Što se tiče mog osjećaja prema politici, jasno je da se u njoj dobro osjećam. Poznajem njezine tehnologije, metodologiju, ali što je najvažnije, izvrsno osjećam političko artikuliranje svjetonazora koji zagovaram, tako da se nikada nisam mogao u potpunosti lišiti politike. Ograničio sam se na praćenje i periodično komentiranje politike, ali mi je desetljeće odmaka od liderske, frontmenske pozicije pomoglo dublje sagledati političke procese u Hrvatskoj i pomoglo mi riješiti se tzv. političke korektnosti koja me je prečesto sputavala u donošenju kvalitetnijih i boljih odluka.

Koliko ja vidim, HSP više ne postoji, a nekako se to poklopilo s Vašim odlaskom iz stranke.

Kada to vidim s velikom tugom, onda moram priznati kako sam prije deset godina pogriješio što sam se povukao s čela HSP-a. Usprkos negativnoj kampanje koja je protiv mene vođena, trebao sam biti kao i do tada, beskompromisno odlučan u obračunu s oportunistima i mediokritetima u stranci, koji su potpuno podlegli medijskoj kampanji, smatrajući kako će mojim povlačenjem HSP procvasti. Želim naglasiti kako sam 2009. godine, kada sam se povlačio s liderstva u HSP-u ostavio svojim nasljednicima parlamentarni status stranke, prepustio svoj mandat u Saboru koji sam jedino ja osvojio na izborima 2007., više od 400 gradskih, općinskih i županijskih vijećnika osvojenih na izborima 2009., više od 20 uređenih stranačkih ureda u Hrvatskoj i više od 1,5 kuna godišnjih prihoda. Danas od toga nema ništa.

Pa gdje su nestali Vaši nasljednici, kako se stranka tako mogla urušiti?

Nasljednici su nestali jer su bili nesposobni, a stranka se urušila zato što su moji nasljednici mislili kako će pravaštvo po inerciji imati poziciju u hrvatskom narodu, bez obzira tko je na njezinom čelu, a toga u politici nema. Nažalost, mojim povlačenjem, a kasnije i idiotskim nestatutarnim izbacivanjem iz HSP-a 2013. HSP je prestao postojati i kao minimalni ozbiljni politički faktor. Ako sam ja smetao razvoju pravaškog pokreta, zašto onda tih deset godina nije iskorišteno u renesansu istog?! Činjenice govore da je mojim skidanjem hrvatska desnica čitavo desetljeće amputirana kao relevantan faktor u političkom životu Hrvatske. 

Čujem da obnavljate pravaštvo i stvarate veliku pravašku koaliciju?

Više bih to nazvao stvaranjem snažne suverenističke političke platforme na hrvatskoj desnici i modelu okupljanja ljudi koji podupiru suverenističku politiku. To je puno bitniji, snažniji i važniji projekt nego okupljanje razmrvljenog pravaštva i malih grupacija ''velikih'' lidera. Važno je stvoriti sa suverenističkim intelektualcima i državotvornim domoljubima platformu koja u ovim trenucima mora biti temelj nove hrvatske politike.

Je li Hrvatska duboko podijeljeno društvo i kako je do toga uopće došlo? Ne samo podjela na ekstremno bogate i ekstremno siromašne, već i ideološki?

Da, Hrvatska je podijeljeno društvo, ali to samo po sebi u ideološkom smislu ne mora nužno značiti zlo. Hrvatska mora raspraviti i raščistiti neke svoje odnose, kako bi na temelju istine i pravednosti išla prema naprijed. Činjenica jest kako je zbog obrane od srpske agresije velik broj nasljeđenih problema do '90-ih ostao neraščišćen i neispravljen. Međutim, ta ideološka rasprava koja tek uzima maha u Hrvatskoj, jer smo mi s desnice šutjeli 70 godina, niti može, niti smije zaustaviti sve ostale prijeko potrebne procese u razvoju hrvatske države.

Zašto po Vašem mišljenju Hrvati toliko stoljeća nisu uspjeli stvoriti svoju državu?

Razloga je puno, od geopolitičkih odnosa, granične crte na kojoj se hrvatski narod nalazio dolaskom na ove prostore, ali, nažalost i zbog snažne političke crte u hrvatskoj politici kroz povijest i sadašnjost,a koja nije vjerovala u vlastite snage i koja je lutala vrlo često po bespućima povijesne zbiljnosti, kako je govorio prvi hrvatski predsjednik. Teškog srca moram kazati kako ispada da smo najbolji kada smo izravno ugroženi u ratnim opasnostima, jer smo tada svojom solidarnošću, svojim zajedništvom u stanju riješiti najsloženije probleme pred kojim se narod nalazi, a da, evo, u razdoblju kada već imamo državu gotovo 30 godina, ne znamo što bismo i kako bismo je uredili. A to je samo zato jer smo iz hrvatske politike izbacili u velikoj mjeri naše temelje: obitelj, dom, vjeru, naciju. Da se pozovem na Franju Tuđmana: Hrvati su kao mali narod prečesto robovali velikim idejama, a to čine i danas.

Od malih ste nogu iskazivali svoje hrvatstvo, no je li današnja Hrvatska onakva kakvu ste željeli i zalagali se za nju?

Najvažnije je što smo uspjeli stvoriti državni okvir. Možda su kod ljudi kao što sam ja, koji sam pomalo i romantičar i idealist, visoko postavljeni idealizirani standardi moje domovine, ali je važno što imamo mogućnosti kroz demokratske instrumente mijenjati život Hrvatske u onim pravcima koji će Hrvatsku približiti onim idealima s kojima smo prije 30 godina krenuli u mega-projekt stvaranja hrvatske države u koji je vjerovao hrvatski narod. Težak je put, ali ja vjerujem u hrvatsku budućnost.

Izumire li Hrvatska, sudeći po katastrofalnim demografskim podacima?

Hrvatski narod je u opasnom stanju i velikim demografskim problemima. Oni nisu od jučer. Nekoliko je teških udaraca uzdrmalo snagu hrvatskog naroda u smislu demografske obnove i jačanja, što je preduvjet perspektive svake nacije. Prvi veliki demografski udar na hrvatski narod napravljen je 1945. godine masovnim pogubljenjima hrvatske mladeži na Križnom putu, kada je Hrvatska brutalno demografski izmasakrirana, od čega se 50 godina nije u potpunosti oporavila. Drugi udar bilo je i masovno iseljavanje hrvatskog naroda iz Hrvatske i BiH u doba komunističke vladavine, jer je veliki broj pripadnika hrvatskog naroda zbog političko-ekonomskih razloga napustio domovinu. Slikovito bih to kazao kako nema u svijetu brodova na kojima ne navigavaju hrvatski mornari, nema rudnika u kojima ne kopaju hrvatski rudari, nema građevina na kojima ne rade hrvatski radnici, nema sveučilišta na kojima ne predaju hrvatski intelektualci, ali rijetko ćete naći groblja na kojima nema Hrvata. I naravno, treći udar, potpuno neočekivan i smatram, duboko nepotreban, posljednji je val odlazaka tisuća Hrvata iz slobodne, suverene Hrvatske. Taj udar je najbolniji, jer ako možemo prva dva udara definirati kao posljedicu nenarodnog terora, onda je ovaj posljednji morao biti izbjegnut, ili barem ublažen. Bilo kakvo rješavanje ovog problema mora, prije svega, jasno utvrditi uzroke ovoga egzodusa, jer teško je pretpostaviti kako se radi samo o ekonomskim razlozima napuštanja Hrvatske. Po mom dubokom uvjerenju radi se o osjećaju nepravde, beznađa, razočaranosti u sustav, što je samo dodatni okidač odlasku. Povratak u politiku, prije svega osjećaja solidarnosti i odgovornosti prema vlastitom narodu i to vrlo snažno i autentično, preduvjet je zaustavljanja iseljavanja, naravno, uz sve prateće mjere koje će pomagati prije svega mladima za donošenje odluke o ostanku u Hrvatskoj.     

Slažete li se s onom čuvenom konstatacijom o ''hrvatskom jalu''?

S ''hrvatskim jalom'' osobno sam se sretao u svom cjelokupnom radu. Na ovo pitanje mogao bih odgovoriti na dva primjera o pojavi tipičnog ''hrvatskog jala'' koji se svom žestinom pokazao na dvije vrlo istaknute osobe u hrvatskoj javnosti, koje nemaju dodirnih točaka, ali dobro pokazuju što je ''hrvatski jal''. To su Zdravko Mamić i Janica Kostelić. Ne ulazeći u pravosudne aspekte vezane za gospodina Mamića, kao čovjek s iskustvom koji sam pratio i događaje oko njegovog djelovanja i borbe koju je vodio, mogu odgovorno ustvrditi, bez obzira na reakcije, kako je Mamić klasičan primjer ''hrvatskog jala''. Tolika količina ujedinjene mržnje i tobože najljućih neprijatelja prema Mamiću i korištenje svih mogućih političkih, medijskih, pravosudnih i ostalih resursa u obračunu s čovjekom koji je jedan od tvoraca najuspješnijih hrvatskih institucija, GNK Dinama i Hrvatskog nogometnog saveza, može biti samo izraz jala  ljubomornih, nekompetentnih, koji nikada nisu mogli shvatiti Mamićevo domoljublje s jedne strane i kozmopolitsku širinu s druge. Vrijeme će pokazati da sam i ovdje bio u pravu. Što tek kazati o ''hrvatskom jalu'' kada se radi o Janici Kostelić? Istinska nacionalna heroina, jedinstvena u svijetu, koja je svoj ogromni trud i borbu svoje obitelji širokog srca stavila u srce svoje domovine plačući kod primanja Olimpijskih medalja uz hrvatsku himnu doživjela je uvrede kojih bi se svaki normalan čovjek morao sramiti. Što to ima u Hrvatima tužno da vrijeđaju i uništavaju svoje veličine za koje bi svaki narod dao sve da ih može imati?

Kako biste opisali utjecaj Crkve na hrvatsko društvo?

Naravno da Crkva ima jaki utjecaj na hrvatsko društvo, ali mislim kako ona upravo zbog tog svog utjecaja ima obvezu i zauzimati snažnije, brže i čvršće stavove oko pitanja koja zadiru u temelje naših vrijednosti i svetosti. Pa ću i ovdje samo na jednom primjeru pokazati što to znači u praksi. Kod primjera blaženog kardinala Alojzija Stepinca smatram kako Crkva u Hrvata nije adekvatno reagirala prilikom utemeljenja Komisije sastavljene od pravoslavnih i katoličkih eksperata koji su trebali valorizirati povijesnu i crkvenu ulogu kardinala Stepinca, a vezano uz njegovo proglašenje svetim, iako je već crkvena causa zaključena. Taj slučaj bez presedana, koji je prvi puta u povijesti Katoličke crkve omogućio da neka druga vjerska konfesija odlučuje o svetosti nekog sveca Katoličke crkve, najveća je moguća uvreda za Hrvate katolike. Podsjećam vodstvo Katoličke crkve u Hrvata kako je kardinal Stepinac klasičan primjer mučenika Svete Stolice. Njegov progon i mučeništvo bili su rezultat nepristajanja odricanja od Vatikana i Svete Stolice, a ne zbog toga što je bio prvi hrvatski svećenik u razdoblju NDH. Doživio sam ovaj odnos prema kardinalu Stepincu kao licitiranje s njime, kako bi se eventualno realizirala neka etapa u nekim ekumenističkim pokušajima prema pravoslavlju. Hrvatskom narodu dosta je raznih izama preko svojih leđa pa i ekumenizma ako se preko leđa hrvatskog naroda, u ovom slučaju kardinala Stepinca koji je naša svetinja, ponižava svekoliki katolički puk u Hrvatskoj. Nikada ne mogu Srbi u Hrvatskoj odlučivati o svetosti hrvatskih svetaca! Dakle, Crkva mora biti odlučna i čvrsta, a ovo je bio taj primjer.

Što kažete o ovim referendumskim inicijativama? Imaju li manjine preveliki utjecaj na hrvatsku politiku?

Što se tiče referendumskih inicijativa oko izbornog zakonodavstva, nisam želio nanositi polemikama štetu inicijativi, jer smatram kako je svaka inicijativa, kada se narod aktivira za razvoj demokracije dobrodošla. Ali danas, kada su prikupljeni potpisi, riskirajući opet napade na sebe, moram istaknuti kako ova inicijativa o izbornom zakonodavstvu ne rješava praktički ništa. Naime, izborno zakonodavstvo je politički krvotok svakog demokratskog procesa, koje ima funkciju stvaranja uvjeta za nesmetani razvoj društva u cjelini. Kod izbornog procesa prije svega se mora raditi o ostvarivanju ustavne i zakonske jednakosti u praktičnom ostvarivanju političkih prava svih hrvatskih državljana. Ovom inicijativom to se ne postiže. Jednakost državljana pred zakonom i Ustavom može se postići isključivo i jedino izbornim ustrojavanjem Hrvatske kao jedne izborne jedinice, čime bi se onemogućilo privilegiranje bilo koje kategorije hrvatskih državljana u povlaštenu. Referirat ću se na gospodina Miklenića, koji je u jednoj svojoj kolumni u ''Glasu koncila'' istaknuo kako je nevjerojatna situacija prema kojoj se većinski hrvatski narod koji je po Ustavu RH nositelj suvereniteta u RH promatra kroz paradigmu građanstva, a nacionalne manjine u Hrvatskoj kroz izrazito nacionalnu paradigmu. Kozmetički pokušaj ove inicijative o ograničavanju glasovanja predstavnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru da ne mogu glasovati o Proračunu i formiranju Vlade ne znači ništa. Jer i po riječima više puta ponovljenih od mladog gospodina Troskota, ne zadire u Ustavni zakon o pravima manjina i ne dira se njihovo pravo na izbor u Hrvatski sabor. A bit svega jest da se sruši taj ustavni zakon! Postavljam pitanje glasovanja o predsjedniku Hrvatskog sabora. Parlamentarna većina formira se izborom predsjednika Hrvatskog sabora, što predlagatelji inicijative u inicijativi nisu predvidjeli pa taj argument o manjinskom limitiranju ne stoji. Inicijatori nisu zagrizli u položaj hrvatskog iseljeništva koje prema skandaloznoj odredbi u hrvatskom Ustavu imaju pravo na tri zastupnika i tako po njihovoj inicijativi i ostaje. Dakle, bez intervencije u hrvatski Ustav istinskih promjena u izborno zakonodavstvo RH neće biti moguće. A što tek kazati o prijedlogu da se smanji broj izbornih jedinica na pet, ili šest, što bi vodilo ka daljnjoj regionalizaciji Hrvatske, što je protivno svakoj nacionalnoj desnoj političkoj platformi? Slične inicijative i prijedloge o broju jedinica imao je i GONG prije nekoliko godina. Jedini što bi se moglo podržati u ovoj inicijativi je uvođenje dopisnog glasovanja za sve hrvatske državljane, o čemu sam govorio prije 20 godina i imao svoje zakonske prijedloge.

Ovih se dana obilježavaju pokolj u Jazovki, ali i Dan antifašističke borbe. Vaši stavovi o tome?

Moji su stavovi o tome prilično poznati, ali dobro ih je ukratko ponoviti. Bez demontiranja titoističke ''istine'' i ''historiografije'' Hrvatska će trajno biti talac povijesnih odnosa, jer neutvrđivanje istine o zločinima i okolnostima u kojima su počinjeni u ime Tita, revolucije i Jugoslavije ne možemo krenuti naprijed. Možda čak nije prekasno i za neke oblike lustracije, iako je moj zakonski prijedlog o lustraciji iz 1998. bio brutalno skinut s dnevnog reda, zajedničkim snagama HDZ-a i SDP-a u Hrvatskom saboru. Puno se toga može napraviti, ali desnica mora ojačati.

Idemo malo na odnose sa susjedima: Srbija?

O odnosima Hrvatske i Srbije može se govoriti godinama, ali je puno važnije definirati vrlo jasnu politiku prema Srbiji u danima i godinama koji su pred nama. Više je nego jasno kako Srbija ne mijenja svoju politiku prema Hrvatskoj, kao ni svoje političke ciljeve. Samo su ponešto promijenjene taktike i alati provođenja te politike. Uz stalne napore Srbije kako bi Hrvatsku u svijetu prikazala tobožnjom genocidnom, ustaškom tvorevinom, teško je uspostaviti i minimalne korektne odnose. Zbog toga je pravo pitanje hrvatskoj službenoj politici: zašto ima potrebu upornog dodvoravanja i vabljenja bizantinske politike prema Hrvatskoj? Što nas više Srbi vrijeđaju, službeni Zagreb više trči prema Beogradu. A vrijeđaju nas, ljudi moji, kako u Beogradu Vučić i njegova četnička  čaršija, tako i u Zagrebu preko Pupovca kao produljene ruke te politike, uz obilato financiranje hrvatskim proračunskim novcem kojim se plaćaju tri srpske ruke koje bi vjerojatno voljele dignuti tri prsta, a što možda i rade prilikom glasovanja. A što reći nakon opetovanog vrijeđanja u srpskim ''Novostima'' te u najnovijem biltenu Srpskog narodnog vijeća? Ali, oni rade samo ono što im hrvatska politika dopušta. Gospodine premijeru Plenkoviću, nema vlasti koja može toliko vrijediti da se dopušta ovakvo ponašanje političkih Srba u Hrvatskoj, koji doživljavaju Vučića kao svog predsjednika, a ne predsjednicu Hrvatske. Ista je poruka i predsjednici Grabar-Kitarović koja je omogućila Vučiću neviđenu reklamu i promidžbu pozivanjem u Zagreb, a Jandroković je dobro prošao da ratni zločinac Šešelj njega i hrvatsku delegaciju nije ispljuskao usred Beograda. Jedini pravi odgovor srpskoj politici zbog odnosa prema Hrvatskoj jest onemogućavanje pristupanja Srbije Europskoj uniji. Za to nama treba referendum hrvatskog naroda. Jer, ako ćemo biti s njima u istoj zajednici, zašto smo ratovali i izgubili najbolje hrvatske sinove? Ni jedna hrvatska vlada i Sabor bez pitanja hrvatskog naroda ne smiju niti pomisliti u perspektivi ratificirati ugovor o možebitnom pristupanju Srbije EU bez pitanja hrvatskog naroda. To bi bio akt nacionalne veleizdaje.

A Hrvatska i BiH?

Hrvatski narod u BiH očito će i na ovim parlamentarnim izborima biti za međunarodnu zajednicu ''moneta za potkusurivanje'', jer nisu osigurali ravnopravnost u izbornom ciklusu, što je i obveza i Daytonskog sporazuma i brojnih presuda koje govore u prilog opravdanim zahtjevima hrvatskog naroda za ravnopravnošću. Veliki je problem nekompetentnost i slabost HDZ-a BiH, koji ne može odgovornost za probleme hrvatskog naroda u BiH uvijek prebacivati na druge. Što se tiče hrvatske politike prema BiH, kao i na primjeru Srbije, Hrvatska mora zauzeti posve jasne, rezolutne stavove, bez tepanja o tome kako se Hrvatska zalaže za ulazak BiH u EU. Priča o ulasku BiH u EU, s ovakvim položajem hrvatskog naroda, tragikomična je, a prijetnjama Bakira Izetbegovića vezanim za treći entitet i zveckanjem oružjem, treba samo podsjetiti što je sve Hrvatska učinila za Bošnjake tijekom rata, zbrinjavajući više od pola milijuna izbjeglica u Hrvatskoj. Ipak te njegove provokacije, ma koliko ga podupirao turski predsjednik Erdogan, više spadaju u onu uzrečicu kako ''Bakir golom stražnjicom ježa plaši''.

Naši sjeverni susjedi Slovenci?

Ovdje moram kazati da je u moru naših problema ovo problem s kojim se predsjednik Vlade nosi odlično. Staloženo klima glavom i mirnim glasom govori kako ćemo se dogovoriti i kako razgovor nema alternative. Veliku su nam uslugu učinili Slovenci kompromitirajući arbitražu do koje ionako nije smjelo doći. Dobro nam došli na hrvatsko more i budite dobri turisti! A može i Zmago Jelinčić doći; čestitam mu na ulasku u slovenski Parlament.

Plašite li se migranata i toga da bi oni mogli ''pokoriti'' Europu?

Ne, ne plašim se migranata, već se plašim kako će se naša politika postaviti prema tom pitanju. Čini mi se kako je MUP samozatajno, bez puno pompe, potpuno pripremljen za eventualni nalet migrantske seobe, ali je iznimno važno da hrvatska politika bude na razini zadatka po tom pitanju, kao što je mađarska. Na tom tragu nacionalne snage moraju vrlo snažno, kako se to voli kazati, ohrabrivati državnu politiku da Hrvatska ne postane veliki prihvatni sabirni centar za migrante, jer Schengenska Europa zatvorit će granice. Ako ih gospođa Merkel toliko želi, neka iznađe druge pravce kojima će ih dovoditi u Njemačku. Hrvatskoj nisu potrebni, usprkos velikog iseljavanja Hrvata, snaći ćemo se i bez migranata.

Kako ocjenjujete Vladu Andreja Plenkovića?

Plenković je jasno na Saboru HDZ-a poručio da je HDZ stranka desnog centra, naravno, puno više centra, nego desnog. Određeni gospodarski rezultati ne mogu se potcjenjivati, ali u političkom smislu, kako bi se reklo, pred njim je vrlo izazovno vrijeme zbog ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije i veliki teret koji ima, prije svega koaliranjem s Miloradom Pupovcem. Međutim, te poteze vodstva HDZ-a hrvatska desnica mora znati iskoristiti i to jasnim odmakom od HDZ-a.

Jeste li zadovoljni djelovanjem predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

Gospođa predsjednica vodi vrlo snažnu pretkampanju koristeći probleme koje trenutačno ima Andrej Plenković, kako bi ublažila negativne učinke dovođenja Vučića u Zagreb. Taj potez bit će joj težak teret u izbornoj kampanji ukoliko se pojavi ozbiljan kandidat s desnice. Za pozdraviti je inicijativa njezinih demografskih mjera, iako one ne zadiru u suštinu problema. Općenito mislim da treba razmisliti kako o načinu izbora predsjednika države, tako i o ovlastima. Ovakvo stanje je pomalo glupavo i treba ga mijenjati. Treba razmišljati o povratku na polupredsjednički sustav, ili birati predsjednika s protokolarnim ovlastima u Hrvatskom saboru.

Je li točno da su Vam praktički zatvorena vrata u elektronskim medijima i ako je to tako, zašto?

Pa vrata HRT-a širom su otvorena za pljuvanje po meni, kao na primjeru emisije ''Nedjeljom u 2'', voditelja Aleksandra Stankovića, prigodom gostovanja nekog njegovog gosta koji me je stavio u kontekst ratnog zločinca Šešelja. Gospodin Stanković se ispričao i osobno i javno, ali to nije dostatno. Prava vjerodostojna isprika bila bi da sam imao mogućnost u istom terminu u njegovoj sljedećoj emisiji odgovoriti na monstruozne uvrede upućene ne samo meni, nego i hrvatskom narodu, izrečene u toj emisiji. Što se tiče mog gostovanja na HRT-u, proteći će još dosta vode Savom, ali to nije prepreka za moje jasno iznošenje političkih stavova koje smatram ispravnim.

I na koncu, prije nekoliko ste godina najavljivali izlazak svoje knjige, a ta vijest nije baš bila sjajno dočekana u političkim krugovima. U kojoj je to fazi?

E, na to Vam ne mogu potpuno decidirano odgovoriti, jer, gledajte, više sam od 25 godina u politici i nema s kime nisam surađivao, ili ne surađivao. Dakle, imam jako dobro pamćenje, znam što sam sve prošao, tko me sve izdao, a tko je bio uz mene u najtežim životnim i političkim trenucima i kanim to sve javno objelodaniti. A tada, vjerujte, mnogima neće biti ugodno, oni koji imaju još imalo srama pokrit će se po ušima, ali svakako, neću zaboraviti i mnoge časne ljude. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.