Za današnju je oporbenu situaciju, Zoran Milanović kapitalistički gigant

Uslijedila je predizborna kampanja u kojoj smo uvidjeli kako građani žele nešto potpuno suprotno od političara s pejorativnim, u narodu rasprostranjenim, nadimkom Lignja. Vidjeli smo to prema stilu i politikama protukandidata.

Imali smo jednoga prilično desnog kandidata koji je koketirao s korporativizmom, jednoga iz antisistemske stranke Živi Zid, koji je koketirao, a i danas koketira s nacionalsocijalizmom (od unutarstranačkih metoda, preko metoda političke borbe i ekonomskih ideja, pa sve do politekonomskog antisemitizma), te prozapadnu kandidatkinju neposrednog stila.

Dobili smo Kolindu Grabar-Kitarović, netko će reći Franju Tuđmana 21. stoljeća, koja je pobijedila u drugome krugu, Ivu Josipovića koji se založio za veće predsjedničke ovlasti, ali kojega se odrekao premijer iz njegova političkog bazena.

Sada smo ponovno pred kandidacijskim postupkom te se čini kako mediji žele novu suprotnost, sada desnoj predsjednici, koja često kritizira izvršnu vlast, često seli svoj ured te je u kampanji za reizbor vjerojatno od drugog dana inauguracije.

Zamjeraju joj devalvaciju uloge predsjednice, populizam, ljude kojima se okružuje, suspektni su neki njezini savjetnici…..

Kažu neki, nakon što je zagrlila svakog nogometaša sa srebrnom medaljom i poradila na liniji, protiv nje ne bi imao šanse niti Franjo Tuđman da je živ.

No protukandidati se nude kao na pokretnoj traci. Izgledan je kandidat “gradonačelnik Hrvatske” Milan Bandić, doktor hrvatske politike, mačka s devet puta devet života, kolekcionar zastupnika, na kojega treba ozbiljno računati.

Kandidat je predsjednik filozof Marko Vučetić, bivši Mostovac, zagovornik Istanbulske konvencije, uvjetni kandidat, za kojega mnogi govore kako će svoje mjesto, kada za to dođe vrijeme, prepustiti Daliji Orešković.

Ona, pak, iz svake svoje izjave daje do znanja kako je njena meta Kolinda Grabar-Kitarović. Jedna je od izglednijih kandidata, s pozitivnom hipotekom pseudoarbitra koji je obnovio ideju o stvaranju neke nove kumrovečke škole…..

Svi ti kandidati neće imati puno šanse zato što imaju slabu nacionalnu infrastrukturu. Međutim, postoje još najmanje dvojica izglednih kandidata iza kojih bi mogla stati infrastruktura nekolicine stranaka.

Grupa lijevih intelektualaca nagovara jednog sveučilišnog profesora s diplomatskim iskustvom ne bi li se kandidirao kako bi zasjenio još jednog vrlo izglednog kandidata, kojega smatraju previše desnim za svoju političku opciju – zbog domovinskih izjava o suđenju u Njemačkoj ili pak zbog izjava prilikom krize na granici sa Srbijom.

Dakako, govorimo o Zoranu Milanoviću.

Bivši je premijer danas privatni poduzetnik, uz angažman na Visokoj školi za međunarodne odnose i diplomaciju, s dobrim vezama u nekim energetskim krugovima, ali također prijateljuje s najpoznatijim hrvatskim generalom (s velikim G) tunolovcem, koji bi mogli podržati ovu kandidaturu.

Iako za Milanovića možemo reći, prema njegovim javnim istupima, kako je čovjek koji zastupa svjetonazor zadnje pročitane knjige, pa je tako bio weberijanac, liberal, libertarijanac, naposljetku pikettijevac, teško bismo mogli vezati njegovo djelovanje uz hrvatsku desnicu.

Kako autor ovih redova ozbiljno dvoji postoji li uopće desnica u Hrvatskoj, barem u ekonomskom smislu, valja reći kako Zoran Milanović nije bio dobar premijer. Zadužio je Hrvatsku kao malo tko do tada, započeo je proces nacionalizacije nacionalne naftne kompanije, intervenirao u cijenu tržišnih produkata, a izgubio je sve izbore koje je mogao izgubiti.

No zbog svog političkog garda, elementarne domovinske svijesti, činjenice kako je prije i nakon politike nešto realno radio, ali i stilske i svjetonazorske suprotnosti Kolindi Grabar-Kitarović (što je postao uvjet nekoliko posljednjih kampanja), njegova kandidatura mogla bi biti blagotvorna za hrvatsku političku scenu.

U tom naumu, ako ga na cjedilu ostavi SDP, mogao bi računati na stranku, iako skromnu po popularnosti, koja jedna od rijetkih ima solidnu nacionalnu infrastrukturu (HSS). Odatle recentno druženje s njenim predsjednikom Krešom Beljakom, kažu upućeni, koji ga požuruje u odluci iskazivanja kandidature.

Iz krugova bliskih Zoranu Milanoviću može se čuti kako on još nije odlučio, što iz privatnih razloga, što zato što bi gubitak ovih izbora ili ne ulazak u drugi krug značio kraj njegove političke karijere.

Kojeg god od kapitalaca lijevi centar izbaci kao kandidata, osobno bih želio biti siguran kako će ući barem u drugi krug, čime bi započeo oporavak ovog društva od, za demokraciju, opasnih političkih opcija.

Jer, nakon vremena Zorana Milanovića, oporbena kritika vlasti se pretvorila u ono što se narodski kaže "od zla oca i još gore matere". Za današnju je oporbenu situaciju, Zoran Milanović, Bog neka mi oprosti, kapitalistički gigant.