ZLOČIN

SIBINJSKE ŽRTVE Na današnji dan 'srpska žandarmerija' likvidirala Hrvate u Slavoniji

Autor

mo

Slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja prolivala se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata - ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda. 

19.02.2018. u 09:01
Ispiši članak

Spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je  nakon toga organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušobrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Tako je Mihovil Prasić, župnik iz Podcrkavlja, potkraj prosinca 1934. na tajnom sastanku u Duboviku održao strastven govor, koji je odražavao političke težnje stanovništva Brodskoga kotara. Ubrzo potom po selima je počelo kružiti pismo u stihovima na čijem su kraju stajale riječi: "Ne treba nama tabla s dva slova". Te riječi odnosile su se na natpisne ploče na školskim zgradama ispisane latinicom i ćirilicom. 

U Sibinju je 17. veljače 1935. održana proslava Papina dana, na koju je sa župnikom Praksićem došlo i pedesetak osoba iz Glogovice i Podcrkavlja.

Nakon proslave, desetak zaprežnih kola krenulo je u Oriovac, selo smješteno zapadno od Sibinja, u kuću Antuna Zulića. Ondje se uz pjesmu i kolo klicalo dr. Mačeku te izvikivale parole protiv četnika i bučno izražavala želja za samostalnom Hrvatskom. Tu je Praskić održao govor pozivajući nazočne da na izborima 5. svibnja 1935. glasuju za dr. Mačeka.

Vrativši se u Sibinj, pred općinskom je zgradom došlo do prvoga većeg incidenta. Tada je, naime, općinski pisar Mato Matošević na povike "Živjela slobodna Hrvatska" i "Dolje četnici" uzvratio pucajući iz pištolja. Razljućeni sudionici kolone pokušali su uhvatiti Matoševića (koji je, izgleda, bio četnik), ali se on spasio bijegom kroz općinsku zgradu. Nakon toga župnik Praskić i ostali vratili su se u Podcrkavlje i Glogovicu.

Kroz sljedećih nekoliko dana došlo je u više navrata do nekoliko uhićenja pojedinaca u Sibinju i okolnim selima od strane jugoslavenskih žandara. To je uznemirilo stanovništvo Sibinja i okolnih sela. Dana 19. veljače na vijest kako su ponovno počela uhićenja, a s njima zlostavljanja i batinanja uhićenih u kojima se isticao žandar Vasilije Vukotić, zvan Crnogorac, uznemirenost naroda došla je do vrhunca. 

Skupina seljaka iz Sibinja i Andrijevaca te Slatnika krenula je na desetak kola u Brod. O tome je iz žandarmerijske postaje, po nekima i iz općine, u Sibinju, javljeno u Brod, pa je desetak brodskih žandara, koje je predvodio major Vladimir Cvijanović krenula na tri automobila put Sibinja presresti seljake.

Do prvoga sukoba došlo je u Bartolovcima, gdje su žandari zaustavili kolonu i nasrnuli na njih. U gužvi koja je nastala, Filip Juretić iz Sibinja udario je daskom s kola i na zemlju oborio narednika Nikolu Grubića, koji je na njega bio nasrnuo. Juretić je bio odmah uhićen, odveden u žandarmerijsku stanicu u Sibinj i tamo zvjerski premlaćen. Seljaci gonjeni žandarima vraćali su se u Sibinj. 

Oko 11 sati došlo je do novog sudara, i to na mostu kraj općine. Tom prigodom većina seljaka se razbježala jer su žandari ispalili nekoliko hitaca u zrak. Major Cvijanović udario je pištoljem po glavi Andrijevčanina Josipa Čeovića, na što se ovaj srušio na tlo.

Neki Sibinjci tom su prigodom uhićeni, odvedeni u općinu i tamo premlaćeni. Žandari s majorom Cvijanovićem na čelu, saznavši kako se u Sibinju kilometar zapadnije nalazi veća skupina pobunjenih seljaka, zaputili su se tamo. Bili su to ljudi, njih oko 150, iz odvoračkih sela kao i iz Andrijevaca, koji o netom opisanim zbivanjima nisu znali ništa.

 Neki iz skupine seljaka povikali su: "Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!" Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u mnoštvo. Pogođeni dum-dum metcima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao.

Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. 

Jugoslavenski žandari u Sibinju 1935. godine ubili su devetnaestoricu nenaoružanih hrvatskih seljaka, zbog izrazite nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. 

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.