Za 'dan žrtava Katoličke crkve' zalažu se marksisti i nevjernici skloni okultnom

Giordano Bruno bio je dominikanac koji je već u ranoj fazi svog svećeničkog života ulazio u konflikte s braćom jer je zastupao Arijevu herezu. U Ženevi je pristupio kalvinistima, iako je kasnije tvrdio kako je to učinio da bi slobodno djelovao u gradu, a zatim je proveo vrijeme na dvoru protestantima naklonjenog francuskog kralja Henrika III.

Godine 1583. otišao je u Englesku, gdje je prijateljevao s ljudima sklonim okultizmu iz kruga poznatog alkemičara Johna Dee, te pod nazivom Henry Fagot špijunirao katolike koji su tada u Engleskoj bili proganjani.

Potom je otišao u Njemačku, gdje su ga luterani ekskomunicirali, a 1591. se vratio u Italiju uvjeren da će ga Inkvizicija ostaviti na miru.  S takvim životopisom i djelovanjem u Veneciji i Padovi, nastavio je otvoreno djelovati i dolaziti u sukob sa svojim domaćinima.

Pretpostavka kršćanofoba da je ovaj protestantski agent i višestruki apostat (jer je bježao i iz kalvinizma i luteranizma) nekakav mučenik za znanost se svodi na njegov tobožnji heliocentrizam. 

Dakle, što je točno Giordano Bruno zastupao da je na kraju završio na lomači? 

Bruno je bio sklon Kopernikovom heliocentričnom modelu, međutim u to je ubacivao ezoterijsku filozofiju o duhovnom eteru koji ispunjava svemir i ono što je kulminiralo je ideja pluralnosti svjetova, tj. da su sve zvijezde sunca i da su oko tih zvijezda svjetovi kao i naš, sa živim bićima i stanovnicima, ništa manje vrijedniji od Zemlje.  

Njegova teološka učenja mogla bi se povezati i s panteizmom i pandeizmom, odnosno da je Bog postao svemir i prestao biti jedan odvojeni i svjesni entitet.  Pandeizmu je bio sklon i Friedrich Engels, mecena Karla Marxa. 

Na suđenju je morao dokazati da vjeruje u katolički nauk te odbaciti ideje o pluralnosti svjetova, njihovoj beskonačnosti i pretvorbi duše u novom tijelu te da ne sudjeluje u okultnoj praksi.  Bruno je sve optužbe vezane uz katoličke dogme odbacio, tvrdeći da vjeruje u nauk o Kristu, ali inzistira na svojim filozofskim promišljanjima, ali na kraju suđenja, kada ga je sv. Robet Bellarmin zatražio da odbaci svoje ideje, Bruno je to odbio. 

Službeno je osuđen ne zbog ideje o pluralnosti svjetova ili reinkarnaciji, nego teoloških zabluda da je Krist bio vješti čarobnjak, Duh Sveti duša svjetova  i zbog teze da se i Sotona mogao spasiti. 

Povjesničar Mordechai Feingold navodi da je i kritičarima i podržavateljima Giordana Bruna jasno kako se radilo o vrlo arogantnom čovjeku koji je imao malo strpljenja za ljude s kojima se ne slaže, koji je zbog svojeg oštrog jezika, a ne ideja, lako ulazio u konflikte, kao što je primjerice bio i njegov konflikt na Sveučilištu u Oxfordu. 

Znanstvenicima Bruno nije bio zanimljiv kao liberalnim revolucionarima iz 19. stoljeća, koji su od njega željeli napraviti heroja. Stanfordska enciklopedija filozofije navodi: "1600-ih nije postojao službeni katolički stav o kopernikanskom sustavu i zasigurno nije smatran herezom. A kada je Bruno spaljen na lomači kao heretik, to nije imalo veze s njegovim pisanjima u korist Kopernikanske kozmologije."

"Bruno je kopernikanski znanstveni rad vratio u predznanstveno doba, nazad u hermeticizam, tumačeći kopernikanski dijagram kao hijeroglif božanskih tajni", navodi Frances Yates.

Bruno je heroj kršćanofobima iz okultnih i marksističkih krugova

Jesu li se okultist John Dee i Giordano Bruno ikada upoznali - to nije sasvim jasno, ali on je danas heroj kršćanofobima iz okultnih i marksističkih krugova. Za manipuliranje informacijama je dovoljno malo prostora, ubaciti nekoliko istinitih činjenica i zatim ih izvrtati, od toga stvoriti dobru priču koja ne mora nužno slijediti logiku. 

Kao primjer valja dodati izostanak logike kod širenja antikatoličke histerije vezane za križarske ratove. Veliki dio građana ne razumije kako je prije Prvog križarskog rata više od pola kršćanskog svijeta bilo već četiri stoljeća pod okupacijom islamskih osvajača, kako su se sve bitke vodile na europskom kontinentu i kako je tri četvrtine Španjolske bilo okupirano.

Onda su Seldžuci nakon bitke kod Manzikerta 1071. osvojili čitavu Malu Aziju, prebacili sjedište u Niceju i spremali se opsjedati Carigrad, a blaženi je papa Urban II primio bizantsku delegaciju koja je tražila pomoć, da katolici pomognu pravoslavcima u Anatoliji. Kršćani su u 11. stoljeću još uvijek bili većina na Bliskom Istoku. Vidimo na što su danas svedeni. 

Kod marksista i ljudi koji inspiraciju pronalaze u Svjetlonoši, izražena je prije svega mržnja prema samom Kristu i Njegovoj Crkvi, stoga ne trebaju čuditi njihovi nasrtaji i zašto u njima logici nema mjesta.