presudni izbori

Dan upokojenja vampira: 8. studenog vaša je olovka glogov kolac

Autor

Direktno.hr

06.11.2015. u 16:05
Ispiši članak

Zoran Milanović sasvim je personalizirao kampanju u parlamentarnim izborima. Kampanje su naročito od pojave televizije ionako izričito personalizirane, što znači da programi i stranke postaju manje važni a u prvi plan dolaze lideri, njihov personality ili njihovi imagei, no Milanović je u ovoj kampanji imao dodatan razlog za personalizaciju: ističući ekshibicionistički svoju osobnost do razine lucidnosti reality-showa, zakrivao je niskim idiomom toga žanra stvarnu ispraznost SDP-ove pozicije: stranka i program nisu pali u drugi plan zato jer politika danas govori jezikom medija, nego stoga jer stranka nema program; Vujić ga naime nije napisao, a socijaldemokracija ionako na Iblerovom ne stanuje. SDP nije stranka zastupnica rada, njen lider se deklarira kao liberalni konzervativac, i budući da je SDP sasvim lišen bilo kakve ideološko-političke supstance, te postoji tek kao još jedno klijentelističko udruženje, Milanović je morao svu pažnju reflektora svrnuti na sebe, kako bi je odvratio od pustoši koja vlada na ljevici. Odatle sva klaunerija Zorana Milanovića, koji je medijima postao to zanimljiviji, što se iracionalnije vladao: zoranizmi su doskora publiku svikli na novogovor hrvatske ulične politike, i rasističke opaske na račun Cincara ili prostakluk vica Šaraj, malo, šaraj! postali su norma. Prosječan čovjek tabloidizirane svijesti isprane idiotizmom prime-timea nacionalnih televizija lako je prihvatio ovaj žargon kao samorazumljiv: Milanović je govorio kafanskim jezikom Balkana, prštale su opaske poput odurnog usklika: Majke ti ga!, i mesićevska škola vica i šeretske doskočice ovdje je eskalirala u paroksizmu kvartovske prostote. Milanović je sve uložio ne bi li farsom zabavio mnoštvo. Tzv. intelektualna elita ionako je utonula u tradicionalnu hrvatsku šutnju: vide oni što Milanović radi, ali šute o tome, jer tako nalaze logiku kruhoborstva svagdašnjeg.

Personalizacija kampanje imala je dakle taj pozitivni aspekt, ako je klaunerija Zorana Milanovića koji je Hrvatsku sebi svojstvenom bahatošću antagonizirao sa svima u okruženju i Njemačkom mit, ista pozitivnoga, ali je ta kampanja, po defaultu, neminovno napućena i na denigraciju suprotne strane, o čemu se u teoriji medija, PR-a itd. manje piše: koliko valja idealizirati svoga kandidata, još i više valja ocrniti protivnika. Ta negativna kampanja, usmjerena na Tomislava Karamarka, imala je svoje protagoniste i svoje teme. Oboje je vrijedno trenutaka pažnje.

Dva su prigovora, nevjerojatno banalna, dominirala kampanjom: Milanović koji je od kampanje želio napraviti show, inzistirao je na sučeljavanju, iako sučeljene, biografije Karamarka i Milanovića prima vista govore o nesumjerljivim takmacima: Karamarko je ozbiljan političar pripreman da preuzme vodeću ulogu u zemlji, a Milanović je efemerida koju je otac forsirao u politici, e da bi bez ikakvih relevantnih referenci u svome CV-u igrom sudbine osvanuo u Banskim dvorima. Karamarko je bio šef kabineta dva premijera, jednog predsjednika Sabora, ministar unutarnjih poslova, šef obavještajne zajednice, jedan od prvih suradnika Predsjednika Republike: in summa, riječ je o osobi impozantne političke biografije kakva je rijetka u hrvatskim prilikama. Nasuprot, Milanović nikada nije radio ništa: bio je epizodist u MVP-u, druga liga u Briselu, glasnogovornik u SDP-u, i jasno da je uprskao mandat, dovevši zemlju na rub propasti: stotine tisuća se iseljava, a Milanović, taj pajac, govori o rastu!

E da bi prikrio bijedu svoje biografije, ispraznost politike stranke i na koncu nepostojanje socijaldemokratskog programa, Milanović je pokušao sve ne bi li posredstvom za ovu prigodu pokrenutih medija, provjerenih obavještajnih kadrova, paleoudbaša i špiclovskog šljama svake vrste, Karamarka optužio za jedva dva nedostatka: da je policajac, da je špijun!

Idiotski, ali, čak i kad bismo na tren uzeli u ozbiljno ove opaske kao prigovore, pogledajmo što bi svatko mogao u rečenici odgovoriti:

„Prigovor“ Jednom policajac, uvijek policajac. Odgovor: Sarkozy je bio ministar unutarnjih poslova. Dakle, ta funkcija može biti samo preporuka a ne prepreka.

„Prigovor“ Špijun: Klaus Kinkel bio je šef BND-a, ali i ministar pravde, vanjskih poslova te vicekancelar u vladi Helmuta Kohla.

Dakle, Nijemci i Francuzi mogu imati Vicekancelara koji je bio šef BND-a, Predsjednika Republike koji je bio ministar unutarnjih poslova, ali Hrvatima je to prigovor, dočim je nepostojanje profesionalne biografije Zorana Milanovića preporuka?! Da, možda je to u nas tako, ali zato smo mi Hrvati, a Nijemci su Nijemci, i zato mi živimo u zemljici Hrvatskoj, a ne u zemlji poput Francuske. Nemamo mi pojma što je to Republika, za razliku od Francuza koje je eto, zamislite!, vodio jedan bivši ministar unutarnjih poslova, ergo policajac – što je budalaština, jer ministar unutarnjih poslova nije policajac, ali, pustimo sad to, idiotima je i ovo što navodim već dovoljno zamršeno – a još manje znamo što je to personalna priprema budućih lidera kakvu Njemačka demonstrira desetljećima – Merkel kao „Kohlova djevojčica“ samo da spomenem recentan primjer – e da bi shvatili svu važnost i vrijednost Karamarkove biografije.

Umjesto toga njegovi dojučerašnji šefovi, Gregurić i Mesić, ideološki su ostrašćeno prionuli poslu osujećenja šansi Tomislava Karamarka jer, eto, antitotalitarizam zazima ekvidistancu spram oba totalitarna zla, komunizma koliko i nacifašizma, što egzistencijalno dovodi, izgleda, u pitanje cijeli chorus-line hrvatske politike devedesetih.

Odjednom je dakle Karamarko postao opasan kao bivši špijun&policajac, ali nije bio opasan upravo tim ljudima kad je odgovorno i uspješno obavio sve poslove, ma koliko složeni bili, i poslovi i okolnosti, od dužnosti u ratnim vladama pa do pozicije prvog čovjeka SOA-e. Naravno da Karamarko niti je policajac, niti špijun – riječ je o čovjeku čije su kvalitete toliko očite, da je nakon najveće krize prošlog desetljeća, ubojstva Pukanića i Ivane Hodak, upravo Karamarko bio pozvan da zaustavi eskalaciju kriminalnog zla u Hrvatskoj, kakvo nije zapamćeno ni za dugih cijevi devedesetih! Takav čovjek zna zlo ove države, i očito da protagonisti državnoga kriminala od Karamarka s pravom strahuju. Ideološke su tu razmirice samo alibi: ionako su se usta otvarala i na ustaške budnice kad je trebalo, a trebalo je kad se uzimala lovica, koja se onda negdje u velikom movingu zagubila, je li tako.

Karamarko vrlo dobro zna zbog čega bi trebao godine i godine u zatvoru provoditi vlasnik jedne od novina koja ga iz broja u broj optužuje: ta, jasno da to čini kad je to bivšem tajkunu, koji očito ne smije propasti, biti ili ne biti. Karamarko očito zna sve ono što ne bi trebao znati netko tko sutra preuzima državnu egzekutivu, a da bi se održao status quo. A upravo je takva vrst djelatnosti, učiniti sve da se ništa ne promjeni, ono što je u Hrvatskoj must. Odatle strah od Karamarka.

Ne, ne prijeti Karamarko nikakvim retrogradnim vrijednostima: ako i zastupa pokoju konzervativnu, pa što, je li to ilegitimno? Ili je zaista tome tako da u nas građanska pozicija biva uzurpirana jugoslavenštinom, budući da se samo i jedino tako konzervativizam kakav zastupaju, konačno, i Bartulica i pokadšto liberal Ristić, može prokazati kao regresija, napuštanje već dosegnutog standarda. Kojeg standarda? Pa jedina liberalna bitka koju je Milanović trebao dobiti za svoga mandata, uglavnom njegovom zaslugom je izgubljena: jasno, riječ je o unošenju definicije braka u Ustav. O čemu bismo kao dosegnutom kulturnocivilizacijskom standardu inače mogli govoriti? O obrani Perkovića, o situaciji u kojoj u 48 sati Milanović mobilizira sve političke snage na raspolaganju ne bi li donio u parlamentu zakon u obranu jednog jedinog čovjeka?! To je standard?

Ne, to je udbaštvo. To je ta špiclovska, špijunsko-policijska Hrvatska kakvom ljevica plaši građanstvo projecirajući je na - Karamarka. Oni su paravan interesne strukture koja je preživjela tranziciju, ne današnji HDZ! SDP je ta Nojina arka gerontokracije koja vlada Hrvatskom, koja je uostalom postavila Milanovića kao svog eksponenta, i koja na spomen lustracije viče: Evo fašista koji bi revidirali povijest!, jer svaki od tih velikih nacionalnih heroja devedesetih ima po jednu obavještajnu biografiju iz vremena dok nisu otvarali usta i lupali rukom vičući: Hrvatska, Hrvatska!

To je i posljednja tajna Zorana Milanovića: njegova Vlada je, znamo to svi cijeli mandat, besmislen konglomerat šarlatana, vaganata, no-name improvizatora, u riječ: ljudi kojima se, kao i njemu, ni krivima ni dužnima taj mandat dogodio, i doista je irelevantna. Iza te Vlade, egzekutive istinskih underground overlordsa, ljudi su poput Stipe Mesića, neupitnog dona Oligarhije, Franje Gregurića i inih čije bi nabrajanje sada zauzelo cijeli jedan tekst, ljudi koji iz sasvim nepoznatog razloga, učinivši i pokoje dobro ovoj zemlji, sada čine neviđeno zlo: kao svi starci, oboljeli od faraonskog sindroma, misleći da su vječni, žele vladati i iz Onostranosti, premreživši Hrvatsku mrežom svog pogubnog utjecaja. Karamarko zna o čemu se radi i dovoljna je bila jedna jedina riječ – antitotalitarizam – pa da se njegova emancipacija shvati kao zvono na uzbunu.

Sve ostalo što se prigovara Tomislavu Karamarku bistra je voda gorskog potočića. Frljić? Dajte, molim vas, pa Frljić je koristan čovjek, ponajprije, jer dokazuje iz predstave u predstavu koliko je Hrvatska spremna suočiti se s istinom o sebi, a potom, zar mislite da bi Tomislav Karamarko, u trenutku rekonceptualizacije Europe i masivnih tektonskih promjena odnosa snaga u svijetu mario za ideologijske intervencije u kulturi?

Karamarko i Milanović ne mogu se susresti ni u jednom od svijetova: ni u tv-showu, ni u stvarnosti, jer, Karmarko je političar, Milanović diletant, Karamarko samosvojna osoba, Milanović lutak trbuhozborca, Karamarko državnik, Milanović provincijalac iz Zagreba koji se ruga Prnjavoru! Taj ljudski i profesionalni raspon dijeli i Hrvatsku na onu koja sutra može krenuti putem ozbiljne izgradnje države i njenih institucija, i Hrvatsku čije su institucije – imajte pred očima samo pravosuđe! – smišljeno uništene. Što mislite tko je uništavao te institucije? Što mislite tko je poljuljao povjerenje uhićenjima u Univerzitet i Akademiju? Što mislite tko je poljuljao povjerenje procesuiranjem eminentnih liječnika? Što mislite zašto se događaju formalnoproceduralne greške zbog kojih vise ni optuženi ne znaju jesu li u Remetincu ili na poslu?

Karamarko je ugroza preostacima udbaške Hrvatske, koja se, kao što vidite, toliko dobro razumije s ustaškom, i zato ga se pokušava na sve načine osujetiti.

Zato je 8.11. Dan upokojenja vampira. Zato je vaša olovka toga dana glogov kolac. Bez oslobađanja od te prošlosti koja je sadašnjosti oduzela budućnost nema ni nas ni Hrvatske. Imajte to prekosutra na umu.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.