MINUTA ZA DOMOVINU

DAN SJEĆANJA Ne smijemo zaboraviti žrtve koje su u Škabrnji dale život za slobodnu Hrvatsku

Autor

ri

U ponedjeljak se obilježava 28. godišnjica masakra u Škabrnji u kojemu je ubijeno 48 civila i 15 branitelja. Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana. Tijekom višegodišnje okupacije, sve do oslobođenja u Oluji 1995., broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86. 

18.11.2019. u 07:44
Ispiši članak

Početkom 1991. u sklopu priprema za samoobranu sela krizni štab i mjesna vlast rade na osnivanju dragovoljačkog odreda koji se formirao od dvije čete. U to vrijeme postavljaju se prve naoružane seoske straže na ulazima u selo. Dana 17. rujna 1991., bez ikakvog povoda, pobunjeni Srbi i JNA iz Lišana Tinjskih, Biljana i Zemunika Gornjeg izvršili su prvi topnički napad na Škabrnju. Krizni štab u selu organizira evakuaciju civilnog stanovništva (žena, djece i staraca) dvama autobusima, teretnim kamionima i osobnim vozilima u Zadar, koji se onda dalje upućuju (najveći broj) na otok Ugljan u turističko naselje u mjestu Kukljici, dok dio njih ostaje u Zadru kod svojih rođaka ili u hotelu Iž, koji je već tada bio predviđen za zbrinjavanje prognanika.

Povratak civila natrag u selo redovito bi uslijedio nakon potpisivanja primirja kad bi i civilne vlasti – krizni štab u Zadru, naivno vjerujući svaki put da će se neprijatelj strogo držati dogovora o prekidu vatre, svojim priopćenjima apelirali na povratak i normalizaciju života. 

U paklu svakodnevnog četničkog granatiranja Škabrnje pravo je čudo da do 18. studenoga 1991. nitko od civila koji su se gotovo svi vratili nije stradao. Samo u razdoblju od 4. do 10. listopada 1991. na Škabrnju je palo više od 2000 raznih projektila. Najžešći napad na Škabrnju bio je 5. listopada, kada je poginuo Stanko Bilaver, zapovjednik 1. voda 1. čete pričuvnog sastava ZNG-a, prva škabrnjska žrtva, i jako je oštećeno nekoliko stambenih i gospodarskih zgrada.

U jutro 18. studenoga 1991. srpski agresor, potpomognut zrakoplovstvom bivše JNA, tenkovima i pješaštvom tzv. Kninskoga korpusa, s Ratkom Mladićem na čelu, počeo je krvavi pohod na Škabrnju. Nakon sloma otpora slabo naoružanih branitelja, iz podruma i kuća na najbrutalniji način istjerane su žene, djeca i starci, a samo je tog dana u Škabrnji ubijeno 48 civila i 15 branitelja.

U više navrata zrakoplovi su raketirali selo. Tada je bačeno osam kazetnih bombi, a na dvije neeksplodirane bombe nađene su i poruke "poklon ministru obrane od JNA" i "za Franjine štakore". Do formiranja Samostalnog bataljuna Škabrnja (11. listopada. 1991. – koji su činile snage sela: Škabrnje, Galovca, Gorice, Nadina, Glavice, Zemunika Gornjeg i Zemunika Donjeg), svako selo, pa tako i Škabrnja, na ovom području organiziralo je svoju obranu bez međusobne hijerarhijske povezanosti, zajedničke strategije ili taktike obrane. 

Tada se jedino u Nadinu uz tamošnje mještane nalaze i malobrojni pripadnici 2. bojne 112. brigade Hrvatske vojske. Samostalni bataljun Škabrnje, pod zapovjedništvom Marka Miljanića, koji je u to vrijeme brojao najviše 950 ljudi, držao je liniju obrane dužu od 32 km. U samoj Škabrnji dvije čete (oko 240 ljudi) držale su crtu obrane od oko šest kilometra.

Dakle, Škabrnju su branili samo Škabrnjani, u to vrijeme gotovo svi vojno sposobni muškarci u selu i da je tog sudbonosnog dana, 18. studenog 1991., bilo oko 200 slabo naoružanih i opremljenih ljudi koji, mogli bismo reći, osim velikog srca, zanosa, prkosa i odlučnosti da brane svoj dom, nisu ništa drugo niti imali. Ozračje u selu od prvog dana četničkih izazova pa do pada bilo je takvo da je većina Škabrnjana, osobito boraca, mislila kako nema šanse da četnici i jugovojska uđu u Škabrnju, bez obzira na njihovu nadmoć u ljudstvu i tehnici.

Sablasni zločini

Tenkovsko-pješačke snage četnika i JNA za napad na Škabrnju tog sudbonosnog dana 18. studenog 1991. došle iz dva smjera. Civile, uglavnom žene, djecu i starije osobe, koji su se sklonili u podrume i druge zaklonjene prostore, četnici i pripadnici JNA nasilno izvlače i ubijaju nožem ilihitcima iz vatrenog oružja, najčešće s prigušivačima, a pritom neke od žrtava pred smrt muče i masakriraju. 

Četnici su ih ubijali na najokrutniji način, gazeći ih tenkovima na očigled žena i djece. Oni civili koji su pošteđeni smrti, dovedeni su do zapadnog ulaza u selo u Ambaru, predio tzv. Krčmetine, gdje su ih sve skupili i predvečer teretnim kamionima i autobusom odvezli u Smilčić, Biljane Donje i na kraju u Benkovac, smjestivši ih najprije u vojarnu, a kasnije premjestili u tamošnji Dječji vrtić, gdje su na razne načine cijelu noć mučeni i ispitivani, od čega nisu bila pošteđena ni djeca. Tu su prenoćili i sutradan predani u Pristegu hrvatskoj strani. 

Zarobljene odrasle muškarce (branitelje i civile) već su u Škabrnji odvojili od žena i djece i mučeći ih cijelim putem na očigled žena i djece odveli prema Benkovcu, gdje su trojicu ubili, a ostalih devet zarobljenih na taj dan završili su na koncu u kninskim kazamatima, prolazeći kroz najraznovrsnija mučenja, dok konačno nisu razmijenjeni. Oni u Ambaru i središtu sela koji su imali sreće da ih četnici ne otkriju i uhvate pod okriljem noći, doslovno su satima puzali kroz polja, vinograde i jaruge, izvlačeći se iz četničkog okruženja prema Vlačinama, Prkosu, Jošanima i Galovcu, gdje su stigli promrzli i potpuno iscrpljeni od žeđi i gladi.

Napad na preostali istočni dio Škabrnje (koji nije branjen jer su se branitelji u ranim jutarnjim satima po zapovijedi povukli prema Prkosu i Galovcu) i Nadin započeo je u osam sati i završio u 17.24 sata, kada su JNA i srpske snage zauzele Nadinsku gradinu. Toga 19. studenog agresor je nastavio u Škabrnji sa svojim zvjerstvima i ubijanjem nevinih civila (žena i staraca) koji nisu htjeli napustiti svoje kuće. 

U Škabrnji nema obitelji u kojoj netko od najmilijih nije stradao

Tijela prvih 35 škabrnjskih žrtava, jugoslavenska je vojska predala u crnim najlonskim vrećama na Musapstanu kod Zadra, dovezavši ih iz Škabrnje u ukradenim teretnim kamionima. U nakani da prikrije zločin u Škabrnji jugovojska je odugovlačila s predajom tijela ostalih ubijenih, tako da su pod pritiskom predstavnika Međunarodnoga crvenog križa i europskih promatrača predali još devet tijela, čime je ukupni broj žrtava dovezenih na Patologiju Zadarske bolnice do tada bio 44. 

Ostala tijela obitelji, njihovi ostatci kao i ostaci ostalih ubijenih koji su ostali u selu jer nisu htjeli napustiti Škabrnju, pronađeni su u masovnoj grobnici kod Osnovne škole. O kakvom se zvjerskom masakru nedužnih ljudi radi, najrječitije govore opisi ozljeda koje su zadobili (podatci s Patološkog odjela zadarskog Medicinskog centra), kao što su: eksplozivne i strijelne ozljede glave u potiljak i zatiljak, prsnog koša i trbuha zadane iz najveće blizine, zgnječenje glave i prsnog koša izazvane gaženjem tenkom, odsječene uši i druge ozljede.

Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana. Tijekom višegodišnje okupacije, sve do oslobođenja u Oluji 1995., broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86. Još šestero mještana poginulo je nakon rata od zaostalih minsko-eksplozivnih naprava. U Škabrnji nema obitelji u kojoj netko od najmilijih nije stradao.

*ČLANAK JE REALIZIRAN U SKLOPU PROJEKTA ''MINUTA ZA DOMOVINU''

‘’Minuta za domovinu’’ zamišljena je kao serija novinarskih članaka o herojima i bitnim obljetnicama Domovinskog rata. Cilj projekta je njegovanje uspomene na ljude koji su podnijeli žrtvu za domovinu i na događaje koji su bili presudni u bitci za neovisnu Hrvatsku. Ideja je građane potaknuti da, čitajući o važnim obljetnicama, odvoje minutu svoga vremena za prisjećanje na heroje i na dane ponosa.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.