Damir Škaro: U boksačkom ringu znaju se pravila, a u politici ti najbliži najčešće “zabiju nož u leđa”

Nakon završetka sportske karijere, bio je sudionik Domovinskog rata, a kao nositelj Spomenice Domovinskog rata 1991.-1992., uključio se u politički život kao zastupnik HDZ-a u Hrvatskom saboru u mandatu od 1995.-1999. godine.

Škaro je godinama predsjednik nekoliko boksačkih i nogometnih klubova, a dužnost glavnog tajnika Hrvatskog kluba olimpijaca obnaša od 2002. godine. Također, autor je i četiri knjige iz područja sportskog marketinga.

Član je Skupštine Hrvatskog autokluba od 2008., a za člana Upravnog odbora Hrvatskog autokluba izabran je 2016. Predsjednik je Autokluba Siget od 2004.

Damir je, inače, beskrajno drag sugovornik i odan prijatelj. A iako se time nikada ne razmeće, iznimno je veliki humanitarac, koji onima najpotrebnijima pomaže već godinama, ali izvan svjetla reflektora.

Mnogima ste bili ''trn'' u oku nakon što ste se po završetku fantastične sportske karijere posvetili edukaciji- valjda su se držali one netočne fame koja prati sportaše, a to je da ne mogu biti i obrazovani. Kako ste se nosili s tim pokušajima omalovažavanja?

Obično za sve sportaše pričaju da nisu za znanost. Međutim, to govore oni koji nisu uspjeli u životu niti u jednoj djelatnosti postići neke velike rezultate pa time liječe svoje komplekse i bolesnu taštinu. Činjenica je da svaki veliki sportaš uz fizičke predispozicije mora imati i razvijene intelektualne i kreativne sposobnosti, kako u kolektivnim, tako i u pojedinačnim sportovima. Takvim neargumentiranim ogovaranjima, najlakše je odgovoriti djelima i uspjesima kako u obrazovanju, tako i u znanosti. Zato sam nakon osvajanja olimpijske medalje i završetka sportske karijere krenuo u novo područje dokazivanja baš iz tih razloga, jer mnogi su govorili za sve vrhunske sportaše, da nisu obrazovani. Iz tih razloga završio sam započetu Višu ekonomsku školu u Puli pa sam prešao u Zagreb i položio 15 ispita razlike kako bih se upisao na Ekonomski fakultet koji sam tada uspješno završio. Budući da sam fanatik u svim stvarima koje radim u životu, tako sam i u svojem obrazovanju upisao poslijediplomski znanstveni studij na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gdje sam obranio magistarski rad na temu “Politički marketing u 21. stoljeću”, a nakon toga sam kod svog mentora, pokojnog akademika Vladimira Stipetića, obranio doktorsku disertaciju na temu: “Management olimpijskih igara”.

Pa sve i da niste radili na svojem obrazovanju, nositelj ste olimpijske medalje, bili ste višestruki prvak države, Mediterana i Balkana, osvojili ste medalje na Svjetskom prvenstvu i Svjetskom kupu, … teško je nabrojati sve Vaše uspjehe. Nisam baš sigurna da su oni koji su Vas ismijavali ikada podigli nešto teže od žlice u svom životu, a kamoli donijeli medalju s Olimpijskih igara. Pogađa li Vas ljudsko zlo, s obzirom na to da ste veliki emotivac?

Rođen sam u Trnju, zagrebačkom radničkom naselju, a poslije poplave preselio sam u Dubravu. I sve što sam stekao, zaradio sam samo uz roditeljsku podršku i Božju pomoć, bez ičije pomoći. Pa mi je žao što me ti neki “luzeri“ omalovažavaju, a sve što imaju sredili su preko svojih rodbinskih, materijalnih ili političkih veza. Međutim, sve se to danas lako može provjeriti, a ljubomore i zavisti uvijek će biti, pogotovo kod neuspješnih ljudi.

Je li Mate Parlov bio ne samo najuspješniji i najveći boksač, već i Vaš životni i sportski uzor? Kakva Vas sjećanja vežu za tu legendu?

Mate Parlov moj je najveći sportski uzor iz dječačkih dana kada sam mu se divio. On je dvostruki osvajač europske titule, pa Svjetski prvak i Olimpijski pobjednik u amaterskom boksu, a nakon toga postao je europski i svjetski prvak u profesionalnom boksu. I time je postao najuspješniji sportaš  20. stoljeća u svih šest samostalnih država bivše nam države. Matu Parlova upoznao sam kad sam došao boksati za BK Pula, gdje smo superiorno tada osvojili državno klupsko prvenstvo 1983. godine. Nakon toga, na mojim drugim Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu, imao sam sreću da nam Mate bude izbornik. Ali, imao sam i nesreću kada su me pred svima pokrali suci i izgubio sam borbu za medalju protiv Virgill Hilla, kojega sam nekoliko mjeseci ranije nokautirao u Americi, a koji je nakon Olimpijskih igara držao titulu svjetskog profesionalnog prvaka više od 15 godina.

Nekoć veliki boksač, a u duši pjesnik, također Vaš prijatelj, Marijan Beneš, koji je živio u Banja Luci, umro je bolestan i u siromaštvu. Znam da ste mu pokušavali pomoći, ali, zašto je i ta legenda tako tužno otišla?

Na žalost, mnogi veliki sportaši bivše države nisu se snašli u ratnom vrtlogu u kojem nije bilo milosti ni za koga, niti pravila fair playa koje smo mi kao sportaši naučili. Marijan je bio zakleti Jugoslaven i sve je nacije jednako idealistički poštivao. Samo zbog svog hrvatskog imena Marijan, prvo su ga protjerali iz Banja Luke, a onda je sa suprugom otišao u Niš, kod njezinih roditelja, ali niti tamo nije bio prihvaćen. Nakon toga doveden je u Zagreb gdje sam ga ja prijavio na svoju adresu i izvadio mu domovnicu. Iza toga je otišao u Pulu, a nakon toga, zbog nostalgije i cijele svoje imovine, vratio se u Banja Luku. Na žalost, tamo su mu sve oduzeli, a on, koji je bio previše ponosan i izgubljen u tim okrutnim ratnim okolnostima, nije se mogao pomiriti sa svim tim glupim i nerazumljivim ratnim događanjima u društvu, koje ga je nekada obožavalo i dizalo u nebesa, a nakon toga, zbog svoje nacije, postao je nepoželjan i ponižavali su ga toliko da se od tih svih stresova teško razbolio.

Koga preferirate od današnjih boksača, traže li Vas savjete?

Poznato je da je Hrvatska zemlja u kojoj se rađaju mnogi poznati borci u ringu. Počevši od Ivana Prebega, bivšeg profesionalnog prvaka Europe, zatim do najvećeg sportaša bivše države, legendarnog Mate Parlova, a tu je bio i Željko Mavrović, a sad je činjenično najveća hrvatska boksačka nada Filip Hrgović.

Možda je ovo pomalo smiješno pitanje, ali ne mogu ga ne postaviti, moguće iz percepcije toga što sam žena: zašto se boks naziva ''plemenitom vještinom'', a u ringu krv, modrice, udarci, nokauti…

I Vi kao žena ipak znate kako je često bolje da Vam netko stane “oči u oči“ te Vam kaže u lice ono što misli, ili čak da Vam udari šamar, a ne da Vam se smije u lice, a čim ode od Vas, govori protiv Vas. Uz to, svima je poznato kako je metafora i uzrečica za politiku: „Politika je k….“! Prema tome, bolje korektan protivnik s pravilima od kojih znate kako se braniti i koje dijelove trebate čuvati, nego neko licemjerstvo od kojeg se ne možete braniti. Komparativno s političarima, ili pokvarenim poznanicima i prijateljima, na jednoj strani, prema njima uvijek ispada da je boks ipak “plemenita vještina“. Volite li Vi više izravne i verbalne i fizičke napade i kritike, ili da Vas netko s osmijehom ogovara i podcjenjuje?!?

Smatrate li da su ultimate fight i sve te novovjekovne gladijatorske igre zaista sport, ili samo tvornica za ''štancanje'' novca, nauštrb sporta i ljudi koji se njime bave? Nisu li to preokrutne ''igre''?

Slažem se s Vama.

Bili ste i privatni poduzetnik. Kako pamtite to vrijeme?

Još kao sportaš kupio sam, stjecajem okolnosti, jedan veliki kamion od 13 tona zbog kojeg sam otvorio obrt čak u Sloveniji. Na žalost, ta mi se investicija nije baš isplatila, jer sam imao nekorektnog kompanjona. Nakon Olimpijske medalje dobio sam ugostiteljski poslovni prostor na SRC Šalata, gdje sam uložio svoju ušteđevinu i napravio od malog sezonskog lokala veliki disco klub s dvadeset konobara. Trudio sam se iz više razloga pokazati da vrhunski sportaši mogu biti i uspješni poslovni ljudi i to sam i dokazao, posebno ovdje u Autoklubu Siget gdje imamo gotovo 150 zaposlenih i zadovoljnih radnika, jer smo zajedno uspjeli postati najveći i najuspješniji autoklub u povijesti RH.

A politika? Biste li se vratili u nju, ili se i Vama, poput mnogih s kojima sam razgovarala, strašno zgadila? Drugi pak kažu da je politika poput ovisništva i da se čovjek od nje ne može odmaknuti. Ali, Vi ipak jeste- nedostaje li Vam?

U Sabor RH predložio me je prvi predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman, kao predstavnika hrvatskih olimpijaca. A on, kad me je na jednom domjenku prigodom Dana državnosti pitao: “Kolega, kakvi su Vama kao sportašu dojmovi rada u Parlamentu?“, ja sam se nasmijao i pitao: „Hoćete iskreno?“. Predsjednik je rekao: “Da, nego kako?“. Ja sam mu odgovorio: “Pa borio sam se na trima Olimpijskim igrama, s najjačim ljudima na svijetu, ali puno mi je bilo lakše tada boriti se u ringu s njima nego ovdje u Parlamentu.“ On se začudio i pitao: “Kako to obrazlažete?“. Ja sam mu objasnio: “Pa u ringu imate jednog protivnika i jednog suca i znate gdje možete napadati i gdje se trebate braniti. Nema udaraca ispod pojasa i nema udaraca s leđa. Uz to imate stručnu pomoć i sugestije svog trenera. A u politici??? Udaraju vas najviše ispod pojasa i vrlo često dobijete udarac s leđa i to od onog od kojega to najmanje očekujete, tj. najčešći i najprljaviji udarci su od stranačkih kolega”. Nasmijao se on i ministri u njegovoj pratnji i rekao je: “To je jako dobra komparativna analiza i definicija politike.“

Godinama uspješno vodite Autoklub Siget, najveći autoklub u Hrvatskoj, a ''uzeli'' ste ga u ruke kao posrnulog gubitaša i pretvorili ga u profitabilno poduzeće. U čemu je tajna?

Godine 2004. djelatnici Kluba pozvali su me da im pomognem jer je bivša Uprava Autoklub dovela do duga od 12 milijuna kuna i prijetio mu je stečaj. Grčevitom borbom i ogromnom količinom energije uspio sam reorganizirati ljude i njihov pristup poslu, jer su skoro svi voditelji na razne načine rasipali i uzimali klupske prihode, a troškove su ostavljali Klubu. Sada smo sve konsolidirali, njihove dugove, koje su napravili, svima smo vratili i Klub stavili na čvrste noge s najvećim tehničkim pregledom u RH s više od 40.000 pregleda godišnje, Autoškolom s 27 instruktora i više od 1000 kandidata godišnje, s kojima smo postali lideri i u toj branši. Naša Agencija za prodaju polica osiguranja također je najveća u RH, kao i Služba pomoći na cesti, u kojoj imamo osam kamiona za prijevoz vozila, 10 pokretnih auto radiona za pomoć na cesti i dva luksuzna kombija za prijevoz putnika te više od 35.000 članova i više od 100.000 zadovoljnih korisnika naših usluga godišnje.

Znam da ne volite javno o svojem humanitarnom radu, ali, kao empatičnog čovjeka, moram Vas pitati: kako Vi proživljavate tuđe nesreće, siromaštvo i bijedu oko nas? Čini se kao da smo postali tužna zemlja tužnih ljudi…

Odrastao sam u siromašnoj radničkoj obitelji i znam cijeniti tuđu pomoć, koja je najvažnija na početku kad čovjek nema nikakve pomoći sa strane. Ali, imam i urođenu empatiju prema ljudima kojima vidim da treba pomoć. Svoju financijsku olimpijsku nagradu za osvojenu medalju poklonio sam Savezu slijepih osoba. I čitav život pomažem ljudima u potrebi sukladno mojim mogućnostima. Skoro pola svog dnevnog radnog vremena potrošim na pomoć drugim ljudima. Sada mjesečno financijski pomažemo deset obitelji koje imaju bolesnu djecu i teško imovinsko stanje.

Je li ovo, po Vašem mišljenju, najbolja sportska godina u hrvatskoj povijesti? Ako ne, koja bi bila?

Da, ova godina definitivno je bila najuspješnija, zato jer je nogomet najpopularniji sport na svijetu, a mi smo bili u finalu. Činjenica da je marketinški sekunda prijenosa na TV-u sa Svjetskog prvenstva u nogometu skuplja od sekunde prijenosa i s Olimpijskih igara, dovoljno govori o važnosti ovog Svjetskog prvenstva, osvajanja srebrnog odličja i samim time nemjerljivoj promociji RH u svijetu.

Ulaže li hrvatsko društvo, odnosno, relevantne institucije, dovoljno novca u naše mlade sportaše? Posebice nakon što smo dokazali da smo među najsportskijim svjetskim državama, s izvanserijskim talentima?

Kao Glavni tajnik Hrvatskog kluba olimpijaca u već petom mandatu, godinama se zajedno sa svojim članovima redom osvajačima olimpijskih, europskih i svjetskih odličja borim za bolji status sportaša u našoj državi, jer oni to, kao najbolji promotori Hrvatske definitivno i zaslužuju. Nekorektno je od države da za kulturu odvaja sedam puta više sredstava nego za sport, ali moram naglasiti da nisam protiv kulture, nego smatram da nemamo toliko svjetski poznatih umjetnika koliko imamo svjetski poznatih sportaša, pa prema tome sportaše treba u najmanju ruku izjednačiti s kulturom.  Svojim akcijama i angažmanom svih članova Hrvatskog kluba olimpijaca trudimo se to promijeniti i na dobrom smo putu da u tome i uspijemo.

Možda je malo škakljivo pitanje, ali: kiti li se politička elita uspjesima naših fantastičnih sportaša?

Rekao sam u prethodnom odgovoru da političari nedovoljno dobro valoriziraju sport i političari se uvijek slikaju u prvom redu sa sportskim legendama i svašta obećaju, a nakon toga “sve po starom“.

Kako gledate na optužbe da naši sportaši poput tenisača porez ne plaćaju u Hrvatskoj?

Neukusno pitanje, jer sportaši porez plaćaju u onoj državi u kojoj su prijavljeni. Pa recite mi Vi, gdje poreze plaćaju svi drugi koji su odselili iz Hrvatske?!?

U kojoj je fazi knjiga koju pišete zajedno sa svojim velikim prijateljem i jedinstvenim Ćirom Blaževićem, pod nazivom ''Svjetske sportske legende i vjera u 21. stoljeću''?

Knjiga je na kraju i mislim da će to poslije zadnje moje knjige s uglednim akademikom Vladimirom Stipetićem, sigurno polučiti još veći uspjeh. Već do sada imamo recenzije i predgovore uglednih profesora i znanstvenika kao što su akademik Igor Rudan, biskup prof.dr.sc. Ivan Šaško, prof.dr.sc. Ivica Šola, prof.dr.sc. Slaven Letica, prof.dr.sc. Nino Raspudić,  doc.dr.sc. Tomislav Madžar, prof.dr.sc. Dinko Čutura, prof.dr.sc. Mladen Čutura, admiral Domazet Lošo, prof.dr.sc. Josip Jurčević, prof.dr.sc. Ivan Markešić, izraelski general Yossi Peled te ugledni glavni rabin Tel Aviva Yitzchak David Grossman. A predgovor za knjigu napisala nam je Predsjednica RH, doktorica političkih znanosti, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović. Za kraj, zbog specifične teme promocije vjera i religija u društvu, zamolili smo i papu Franju, kao najutjecajnije svjetskog lidera (tu je titulu dobio u istraživanjima koja su provedena od strane Instituta Gallup International u 55 zemalja svijeta), da nam napiše i svoj predgovor za knjigu.