INTERVJU S RATNIM ZAPOVJEDNIKOM HOS-A

Damir Radnić: Zašto se ni danas ne govori o 'Manolićevim kolačima' i 'Todorićevom žitu'? Skup u Vukovaru bitan zbog mira u nama

Autor

Andrea Latinović

Damir Radnić, dragovoljac je Domovinskog rata i ratni veteran, pukovnik HV-a, ratni zapovjednik HOS-a, pripadnik 204. vukovarske brigade, 5. gardijske brigade ''Sokolovi'' i Nastavnog središta HV-a Muzil Pula.

14.10.2018. u 08:21
Ispiši članak

Neki ga nazivaju ''ocem HOS-a“, posebice u satniji s kojom se je borio u Vukovaru, a i danas se brine o HOS-ovoj ostavštini, njezinim članovima, živim i poginulima, posebice o članovima obitelji poginulih, vodi evidenciju, organizira i sudjeluje u raznim događajima koji služe kao podsjetnik na strahote kroz koje su njegovi dečki i on prošli u ratu.

Pet je puta ranjen; tri puta u Bogdanovcima kod Vukovara, četvrti puta na Kupresu, a peti u Srednjoj Bosni.

Jednom je prigodom rezignirano rekao, opisavši tako turobnu hrvatsku stvarnost, sljedeće: ''Imam petero djece i ponosan sam na njih – nažalost, od njih pet dvoje je vani, jedna kćerka mi je u Irskoj, a druga u Njemačkoj. Za njih u Hrvatskoj nije bilo posla, baš kao ni za Ratimira, starijeg sina Tihomira Ivete Piđe, heroja iz HOS-ove štafete smrti… koja se kao dokumentarni film pod nazivom ''Štafeta smrti'' trenutno prikazuje širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine''.

Na Facebooku vodi stranicu "Udruge ratnih veterana 204. Vukovarske brigade" kao i stranicu "Heroji Vukovara" (uz osnivača te stranice Damira Markuša te vukovarskog Tigra Vladimira Balgača Alfa i dvojicu mladih ljudi iz Slavonije), brinući se i dalje za svoje suborce, ali i aktivno prateći sve što se događa u Hrvatskoj.

Nije zarobljenik prošlosti, no, ne dopušta da ona bude zaboravljena, niti da tu povijest pišu oni koji ju nisu stvarali, jer želi živjeti u boljoj i pravednijoj Hrvatskoj.

Prosvjed u Vukovaru. Zašto? Zašto baš sada? Zbog skorašnje tužne obljetnice, 18. studenog?

Prosvjeda u Vukovaru, baš kao i u svim gradovima Hrvatske, treba i mora biti! Ne posebno 13. listopada, nego svaki dan, svih ovih 27 godina… ili barem zadnje 23 godine (od završetka rata)… pa sve dok se doista ne osjeti da institucije čiji su djelatnici dobro plaćeni za svoj posao (progon svih mogućih zločinaca i kriminalaca), taj posao ne započnu odrađivati onako kako treba i s vidljivim rezultatima! Zbog mira u nama i zbog mira među nama! A mira neće biti dok god dostojanstveno ne pokopamo sve svoje poginule prijatelje, ili članove obitelji i dok svi krivci, ili barem najveći dio njih, ne budu odgovarali za zločine koje su počinili u vrijeme Domovinskog rata. A takvih je još uvijek previše i što je najgore mnogi od njih slobodno se šeću Hrvatskom pa tako i Vukovarom i čak se izruguju svojim žrtvama! Da bi situacija bila još gora, mnogi od njih primaju i plaću od Republike Hrvatske!?

Ja spadam među one malobrojne koji zadnjih 20-tak godina na razne načine upozoravaju sve moguće vlasti naše države kako se po pitanju otkrivanja lokacija grobnica naših poginulih prijatelja kao i počinitelja ratnih zločina ne čini dovoljno i da bi zbog toga netko morao odgovarati! U trenucima ljutnje, a bilo je takvih za 'vrijeme Bajića i Cvitana', znao sam javno napisati na internetu, kako bi glavni posao nekog budućeg državnog odvjetnika trebao biti istraživanje njegovih prethodnika zbog njihovog nerada, odnosno, 'zaštite ratnih zločinaca i najkrupnijih kriminalaca naše države, onih iz redova politike, od progona'! Također sam zadnjih 20-tak godina svim najvažnijim institucijama RH (Predsjednik države, Vlade, Sabora i Ustavnog suda) u više navrata slao dopise o tome kako je zadnji trenutak da se napokon pred Saborom ponovo nađe i preispita onaj zločinački izvještaj tzv. Manolićeve komisije te da se donese konačno rješenje jesmo li mi vukovarski branitelji doista izdajnici, ili su izdajnici oni koji su to rješenje pisali! Naime, hrvatska država nije se do danas odrekla tog sramotnog izvještaja Josipa Manolića iz 1991. godine, u kojem on blati vukovarske heroje i naziva ih rušiteljima ustavnog poretka i da bi stvar bila gora, to je još uvijek jedino službeno izvješće o bitci za Vukovar!? A s druge strane, sve te iste vlasti uredno se kunu u 'Vukovar'!?

Već gotovo 25 godina slušamo uvijek istu priču koja dolazi od vladajućih garnitura, bez obzira koje opcije bile - mi ćemo u Vukovaru ovo, mi ćemo ono, trebamo napraviti ovo, ono, a za to vrijeme, Vukovar je i u miru umro i postao gotovo grad duhova.

Nekoliko puta godišnje dođem u Vukovar obići svoje ratne prijatelje žive, ili one koji leže na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata i ne mogu reći da ne primjećujem promjene na bolje. Ako ćemo gledati izgled grada! No, od toga se ne živi. Sjećam se vremena kada je Čobanković 2003. postao ministar poljoprivrede, a kasnije i regionalnog razvoja, napisao sam mu pismo (e-mail) u kojem sam mu frendovski (ljudski) predlagao da on kao rođeni Iločanin (predratna općina Vukovar) svojim primjerom potvrdi da Vlada RH nije samo od riječi, nego i od djela za Vukovar te da on svoj ured-ministarstvo preseli u Vukovar. Makar simbolično i da na taj način pokaže kako mu je stalo. Naravno da mi čak nije ni odgovorio na mail! Eh, sad, jesam li ja naivac, ili je on debelokožac kojem nije stalo do 'njegove Slavonije', nego samo do sebe samog?

Mislim da je kasnije guljenjem krumpira jasno pokazao gdje 'leži zec'. U svakom slučaju, čini mi se da je odnos Vlada RH-Vukovar, ne mislim samo na ovu Vladu, još uvijek na razini simbolike. Čak mi se čini da se kod aktualne Vlade vide i neki pomaci na bolje u tome odnosu, no još uvijek to nije dovoljno brzo ni dovoljno učinkovito.

Iskreno i bez zadrške: znamo li mi danas cjelokupnu istinu o Vukovaru i o tome što se događalo s njime, je li bilo političkih igrica koje su dovele do masovnog ubijanja Vukovaraca, uništenja grada i zbjega? Godinama se tvrdi kako je Vukovar doslovce ''prodan'', da bi svijet konačno shvatio kakve se ratne strahote događaju u tom trenutku, te teške 1991. godine. Je li to pretjerana, dapače, čak opasna tvrdnja?

Naravno da ne znamo/ne znate, a veliko je pitanje hoćemo li je ikada i saznati. Ja svakako spadam u one bez dlake na jeziku, a '90.-tih godina po tome pitanju bio sam jako neugodan po tadašnje vlasti. Čak sam tada zbog toga jedno kraće vrijeme i zaglavio u hrvatskom zatvoru (na Kunišćaku), kao i mnogi moji vukovarski suborci. No i iz toga zatvora, kojeg sam tada zvao 'logorom za Hrvate koji misle drugačije', napisao sam otvoreno pismo drugu Manoliću u kojem sam ga već tada tražio da se napokon 'makne' iz debele kožne fotelje i da svoje mjesto prepusti nekome drugom, nekom tko voli državu Hrvatsku i hrvatski narod. Bilo je to početkom 1992. To moje otvoreno pismo drugu Manoliću tada se usudio objaviti samo tjednik 'Danas', iako sam ga, putem tajnih kanala i iz zatvora, proslijedio mnogim medijima. No, kako je vrijeme prolazilo i kako sam stjecao nova saznanja, polako sam mijenjao svoj stav i razmišljanja. O svemu osim o Manoliću. Svakako da je tada pogrešaka bilo jedno čitavo more, vrlo vjerojatno i namjernih za koje nitko i nikad nije odgovarao, no najveći dio njih, mislim na pogreške, nije učinjen s namjerom, osobito nije učinjen s namjerom kako bi se nama u Vukovaru stanje otežalo. Pa i danas kada bi sve trebalo biti idealno, događaju se nenamjerne pogreške, a kako se ne bi događale tada, kada nismo znali gdje smo šuplji. Zasigurno da je forsiranjem tvrdnji kako je sve loše počinjeno s namjerom bilo opasno, no mi koji smo tada, a i kasnije, sve do 1993. ili 1994. uglavnom bili po terenima, manje smo znali što se događa na tome političkom terenu.

No, kasnije, povratkom na mirnodopski način života, vođenjem mnogobrojnim razgovora s aktualnim sudionicima događaja na našoj političkoj sceni, čitanjem članaka po raznim medijima svih vrsta, od izrazito desnih do izrazito lijevih, čovjek polako stvara i jednu drugačiju sliku, koja najčešće nije u skladu s onim što mi/nam se činilo tada dok smo bili na terenu. Danas sigurno ne mislim da je Vukovar 'prodan' za priznanje Hrvatske, no kako rekoh, grešaka i to ne malih bilo je tada jako puno! Poratnih godina, a i danas, neformalno sam razgovarao s više najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i svaki od njih uvjeravao me je u to koliko mu je bilo stalo do nas. No, s druge strane, neki od njegovih najbližih suradnika, kao taj Manolić, bili su toliko moćni da su ga mogli uvjeriti kako je u Vukovar u listopadu 1991., kada smo ostali u potpunoj blokadi, 1. listopada, poslije pada Marinaca i Cerića te zatvaranja jedinog još slobodnog puta Nuštar - Marinci – Bogdanovci - kukuruzni put - Vukovar i kada su k nama mogle stići isključivo manje, ili veće granate, stigao pun kamion kolača koje su ispekle cure u Šestinama te da se kamion nakon što su nam isporučili kolače uspješno vratio u Zagreb! Ovo je svakako bio najcrnji humor na naš račun te 1991. godine.

Ima i jedan još teži crni humor od 'Manolićevih kolača', o kojem sam kroz proteklih 27 godina znao ponešto čuti pa čak i pročitati na portalima, a o kojem se danas uopće ne govori, iako je ne tako davno bio itekako aktualan. Sudbina države ovisila je o njemu. Riječ je o stjecanju 'prvih milijuna' obitelji Todorić. A ta je priča govorila o tome kako su osim 'Manolićevih kolača' u Vukovar pod potpunim okruženjem, dakle, u listopadu i studenom 1991., stigli i 'brodovi sa žitom' kupljenim u Njemačkoj za ratne pričuve države pa su ih onda 'zločesti četnici', onako pune žita potopili. Za nabavku i uvoz žita od tadašnje ratne Vlade RH navodno je bio određen upravo Ivica Todorić, tada mladi i perspektivni poslovni čovjek. Uglavnom, tada je nestalo sve i tih stotinjak, ili više milijuna ondašnjih DEM i žito! No, naši su političari i naši mediji još uvijek jako oprezni kada se piše i govori o ta dva 'velikana novije hrvatske povijesti i njihovom (ne)djelu' pa se isto baš i ne spominje prečesto. Ni 'Manolićevi kolači', ni 'Todorićevo žito'!

Kako biste opisali život u Vukovaru? Turoban, besperspektivan?

Ne bih to nazvao specijalnošću Vukovara, jer tako je u cijeloj državi pa čak i ovdje kod mene, u Istri! Barem tako tvrde naši novinari i mnogobrojne ankete koje se provode tko zna kako. No, je li to doista tako i je li svima tako? U područjima koja su teško pogođena ratom, a Vukovar je zasigurno najteže pogođen ratnim razaranjima i ljudskim žrtvama, sigurno je da život više nikad neće biti isti. On ne bi bio isti čak i da rata nije bilo. Ali, kako sam već rekao na početku razgovora s Vama, zbog mira u nama i zbog mira među nama potrebno je riješiti sudbine naših nestalih prijatelja i procesuirati sve ratne zločince. A da bi se to uopće moglo napraviti prije svega potrebna je politička volja, koje svih ovih poratnih godina kao da nije bilo. Ili je nije bilo dovoljno. A kada nema dovoljno političke volje, onda se tome najtežem problemu ne prilazi dovoljno ozbiljno pa se stoga i događa da na scenu, osobito medijsku, isplivaju neki čudni likovi koji nikad na toj sceni ne bi trebali biti. I da bi situacija bila luđa, tim se likovima plješće, jer oni su kao ispravni, a svi ostali nisu… Pa kada se tome dodaju loši poslovni uvjeti (koji bi se trebali riješiti zakonima, makar i posebnima) i nekažnjavanje korupcije, onda slika postaje doista loša. No, kako rekoh, nije svima jednako. Ja imam zadovoljstvo poznavati nekolicinu ljudi iz toga kraja koji su izuzetno uspješni i to ne samo po mjerilima Slavonije, nego i malo šire; pa i šire od granica naše države.

A do svoje uspješnosti nisu došli uz pomoć politike i pokvarenih političara, nego isključivo vlastitom sposobnošću i još više upornošću. Da bi čudo bilo veće, neki od njih vrlo uspješno bave se klasičnom poljoprivredom (obradom zemlje i uzgojem poljoprivrednih kultura), za koju imam blagi osjećaj, da su neke od Vlada RH radile sve kako bi je uništile. Opet je pitanje jesmo li samo svojom nesposobnošću i neznanjem ili možda namjerom!? Neki drugi moji vrlo uspješni prijatelji iz Slavonije, Vukovara i okolice, bave se hotelijerstvom, ugostiteljstvom, vinogradarstvom, trgovinom, drvoprerađivačkom industrijom, farmacijom, informatikom… Dakle, može se uspjeti u Slavoniji i u našim uvjetima. Nije lako, treba se puno toga posložiti. Kako u našim glavama, tako još i više u onima koji nam kroje politiku, a time i zakone koji prate poslovanje.

No, plašim se da nam je za to potrebno još puno vremena, a mnogi od nas neće biti te sreće dočekati vremena kada će broj zadovoljnih i sretnih ljudi u Hrvatskoj daleko nadmašivati broj nezadovoljnih i nesretnih ljudi, kakav je današnji odnos. Svjestan sam da je 27 godina malo, malo je čak i za jednog čovjeka, još manje je za jednu generaciju, a kamoli za izgradnju jedne države. A koliko li tek treba za izgradnju jedne uspješne države? No, mi koji smo suvremenici nastajanja naše države, a u jednom vremenskom razdoblju čak i njeni neposredni stvaratelji, jasno je da smo nezadovoljni i da želimo više, brže i bolje. I bit će tako, usprkos svemu! Usprkos lošim zakonima i još lošijem provođenju zakona, usprkos korupciji, usprkos teškoj političkoj trgovini (kriminalnoj) koja nas stoji više nego cijela socijala društva i obrazovanje zajedno. Stvari se moraju mijenjati i mijenjat će se jer ćemo inače uskoro sve opet morati ispočetka, a to neće odgovarati nikome.

Koliko su još jake nacionalne podjele u gradu? Ima li i dalje incidenata?

Ja sam još davno govorio da bi i danas prisutni problemi nacionalnih podjela bili daleko manji da je razina općeg zadovoljstva veća. A ona može biti veća samo ukoliko se riješe neriješeni slučajevi naših nestalih, ukoliko naše pravosuđe započne ozbiljno procesuiranje ratnih zločinaca, ukoliko se radni i poslovni uvjeti u Vukovaru toliko pojednostave (zakonima) da će poslovni ljudi željeti doći i ulagati u svoj posao u gradu Vukovaru. Tada će mnogi sadašnji problemi izgledati daleko manji pa bi se tada i nacionalne podjele svele na pojedinačne primjere, na ekscese. Postoji još jedan problem, a to je taj da mnogi koji uopće nisu iz Vukovara, ili su davno odselili iz Vukovara, a sačuvali su svoje vukovarske osobne iskaznice (zbog određenih beneficija koje one nose) žele krojiti sudbinu Grada i Vukovaraca koji su ostali/vratili se živjeti u svoj grad. A to ne može proći.

I danas, 27 godina nakon krvave opsade i pokolja u Gradu-heroju, svjedočimo činjenici da mnogi ratni zločinci nisu procesuirani, a da se Vukovarke na ulici susreću sa svojim silovateljima. Kako je to moguće, imena i prezimena onih koji su činili zločine dobro se znaju…

Na neki način na ovo pitanje sam već odgovorio, no kako je 'ponavljanje majka mudrosti', ja ću vam jako rado ponoviti ono što sam već rekao. Riba smrdi od glave, a ne od repa! Kako glavni državni odvjetnik Bajić može biti na svojoj funkciji od 2002. -2014., dakle, čak tri mandata kada po pitanju ratnih zločina nije učinio ništa stvarnog i opipljivog. Oni njegovi suhoparni izvještaji Saboru po kojima naš DORH ispada jedna od najboljih takvih institucija u Europi, samo su za 'mačku o rep objesiti'! Ali, svi su ti izvještaji uredno prolazili pored 'naših saborskih zastupnika' i naših medija. Zašto? Zbog političke trgovine koja uništava ovu našu državu, a koja još niti na vlastite noge nije čvrsto stala. Da ne kažem da je država samo u njegovim mandatima pokradena za dodatne desetine i desetine milijardi kuna. Je li za njegova mandata, ili mandata njegovog posilnog, Cvitana, itko u našoj državi za svoj kriminal pravomoćno odgovarao? Je li ikojem 'jačem negativcu' oduzeta nezakonito stečena imovina i prodana na javnoj dražbi, a novac uplaćen u državni proračun?

Mislim ovdje na 'stvarne krupne ribe', a ne na bakice s placa, ili prodavače jednog jointa. Naravno da nije! I čemu se mi danas čudimo?
I prosvjedujemo 13. listopada? Hoće li se poslije 13. listopada nešto promijeniti po tome pitanju? Hoće li barem nekoliko ratnih zločinaca biti procesuirano u sljedećih nekoliko mjeseci? Hoćemo li napokon otkriti jame (ili jezera) u koje su bačeni onih 60-tak naših prijatelja s Ovčare koje još uvijek tražimo? A zapravo ih tražimo samo mi, rodbina i suborci, dok službe rade tako kako rade! Ne dobro! Hoće li netko odgovarati zato što je uništio Uljanik i bez kruha ostavio najmanje 10-15.000 ljudi? Što će naše institucije s Todorićem, ako nam ga Englezi vrate? Ja mislim da vrhovi politike, DORH-a i pravosuđa debelo mole dragog Boga da nam ga Englezi nikad ne vrate. To je naša stvarnost. I plašim se da 13. listopada, bez pritisaka javnosti svih ostalih dana u godini, neće promijeniti baš ništa.

Je li Vukovar za svaku vlast samo prigodan govor svakoga 18. studenog? Zašto je grad zaboravljen?

Da, moglo bi se to i tako reći. U više navrata i ja sam tako pisao po mnogim internetskim forumima, ili po Facebook grupama (spomenuo sam ranije i gulitelja krumpira Čobankovića). Čini mi se, a i to sam već ranije rekao, da se za vrijeme ove Vlade ipak događaju neke promjene na bolje, no ni to nije dovoljno da bi se moglo reći, eto vi ste uistinu odradili dobar posao. No, da je taj posao napokon započet, jest. Koliko će trajati, e, to je već pitanje!? Valja se podsjetiti da nije oduvijek bilo ni odavanja počasti najvišeg državnog vrha žrtvi Vukovara, Vukovaraca i branitelja Vukovara. Tek nakon tri-četiri godine od tzv. mirne reintegracije prvi put je u Vukovar stigao kompletan državni vrh. Mislim da je to bilo negdje 2001. Od tada je godinama u Vukovar 'ulagano' isključivo na taj datum, 18. studenoga, a ostala 364 dana u godini vladali su gromki 'mir i tišina'!

Sada se stanje lagano mijenja na bolje. Dogovaraju se neki projekti, ponešto se ostvaruje, ponegdje zapinje, ali ima naznaka da će biti bolje.
Barem se nadam. No, kako stvari danas stoje, ako i dođe do promjena na bolje, moglo bi doći do novog velikog problema, odnosno do ozbiljnog nedostatka radne snage. Već je danas kriza za dobrim radnicima. Više na zapadu“ i na jugu države, ali pomalo ona već kuca na vrata čak i u Slavoniji.

Mladi masovno odlaze iz Vukovara, ali i iz cijele države. I Vi ste to doživjeli u svojoj obitelji, mislite li da je na djelu neka vrsta masovnog egzodusa iz države koju smo krvavo stvorili?

Imao sam priliku malo biti 'po svijetu' pa mogu reći da nije u pitanju samo unutarnji grijeh loših politika i loših političara, jer mladi ljudi su danas puno mobilniji nego što smo to bili mi, a osobito su mobilniji od generacija prije nas. Što je i normalno u današnje vrijeme sveopće globalizacije. Ulaskom u EU postali smo dio te velike zajednice i sasvim je normalno da uz otvorene granice (i mogućnosti) mladi ljudi odlaze raditi tamo gdje im je bolje i gdje imaju veći izbor, tamo gdje se mogu bolje školovati nego kod nas i gdje će, prije svega, imati daleko bolja primanja.

Ja znam i uvjeren sam da će jednog dana sve te mogućnosti naši ljudi imati i kod nas, no koliko još vremena mora proći to ne znam. Volio bih da je to kratko vrijeme, no mislim da baš i nije.

Je li ljudima koji odlaze, posebice mladima, pun kufer naših međusobnih podjela i vječnih priča o UDBA-i, ustašama i partizanima?

Dakako da je, no i to spada u grijehe naših prethodnika koji to nisu mogli ili nisu smjeli odraditi do kraja i onako kako treba. Što reći o tome kad 'zločinačko izviješće Manolićeve komisije iz studenog 1991.' još uvijek funkcionira kao jedini službeni izvještaj o 'Bitci za Vukovar'!? Pored još uvijek živih ratnih zapovjednika obrane grada Merčepa, Dedakovića i Borkovića, kao i civilne vlasti Vidića–Bilog!? Dakle, kod ljudi na odgovornim dužnostima još uvijek vlada strah od 'Manolića i Manolićevih'!? Njega još uvijek nisu riješili ni povjesničari, a kamoli da bi ga rješavao DORH, ili politika. I dok je god to tako, jasno je da će neriješena UDBA, partizani i ustaše biti važni faktor mnogih političkih stranaka i bitaka, a stvarni život bit će 'onako usput', u pauzama prethodnih bitaka…

Što Vam najčešće govore branitelji, posebice Vaši HOS-ovci, koji su i sami prošli kalvariju?

Jednako kao i u drugim društvenim grupacijama ima nas i 'ovakvih i onakvih'. I nesretnih i nezadovoljnih i šutećih i galamećih i više bolesnih, a manje zdravih i uspješnih i neuspješnih. I onih koji su u dobrim poslovima i onih koji kući čekaju svaki prvi u mjesecu i svoju mirovinu.
Ima i onih bez ičega. Dakle, jednako kao i u cijelom društvu, tako je i u našoj populaciji. Jer i mi smo dio našeg društva.

Je li status svih HOS-ovaca do kraja pravno i zakonski reguliran?

Odavno je trebao biti. No, kako u drugim kategorijama branitelja, tako i kod HOS-ovaca uvijek ima pojedinaca koji iz ovih, ili onih razloga nisu riješili svoj status. Koliko znam, to više nisu neke velike brojke i vjerujem da će kroz kraće vrijeme svi biti riješeni.

Sami ste izjavili da je strašno to što imamo toliko braniteljskih udruga, koje su pritom međusobno posvađane. Kako je do toga došlo?

Samo i isključivo 'šporka politika' krivac je tome. Koja je već 1992. počela odrađivati svoj prljavi posao podjele branitelja. Kako politički, još i više na način da se forsiralo stvaranje enormnog broja udruga, koje pojedinačno ne predstavljaju ništa, a za udružiti ih danas nema ni želje ni snage. Svojevremeno je na tome puno radio naš vukovarski suborac i prijatelj Marinko Antunović Bosanac, no kada je shvatio da je to danas nemoguća misija, pored 'velikih' šefova udruga, razočaran je digao ruku na sebe. Nikako razlog velikog broja udruga nisu rješavanje problematike za branitelje članove udruga. Najčešće probitak članova udruga i rješavanje njihove problematike nikada i nisu bili razlog osnivanja tolikog broja udruga, već su oni uglavnom ležali u osobnom probitku rukovodeće grupice osnivača. Imate i danas udruga koje sasvim fino funkcioniraju s tri člana (ponekad i rodbinski vezana) iako je zakonski minimum, čini mi se, sedam, ili više. Pa za koga one postoje? A opet za njih se makar zna da su tu zbog ta svoja tri člana. Za one koje prikazuju 20, 50, 100 ili 300 članova, vjerujem da mnogi njihovi članovi i ne znaju da su učlanjeni u te udruge, ili su iz kolegijalnosti i prijateljstva s osnivačima dali svoje osobne podatke za članstvo, a u stvarnosti nisu članovi. Činjenica je da postoji i manji broj udruga koje časno i pošteno odrađuju svoj posao na korist svoga članstva, kao i društva u kojem žive.

No, da ne bi opet bilo samo po braniteljima, svi oni su ipak 'male bebe' za tzv. civilno društvo RH, gdje već generacijama postoje ogromni usisavači državnog novca koji svoje profesionalno zanimanje 'udrugaš' prenose s koljena na koljeno, manje-više unutar istih obitelji. Mislim, zapravo znam, da je taj dio kod nas izuzetno loše riješen, možda zakonski čak i ne, no oni koji trebaju obavljati nadzor rada tih udruga (svih mogućih vrsta), to ne rade profesionalno. Pa niti oni, kao ni DORH u mojim prethodnim odgovorima, za svoj loš rad nikome ne odgovaraju. Osim kada iz tko zna kojih razloga poneki novinar 'otkrije' neku od afera pa su onda na taj način prisiljeni nešto i odraditi.

Koliko ima ratnog profiterstva u braniteljskoj populaciji, a posebice baš u udrugama, o kojima razgovaramo?

Ni manje ni više nego u ostalom društvu i drugim udrugama. Znači, puno i previše! No, dok god se to ne bude sankcioniralo, toga će biti i takvi primjeri kvarit će odnos građana prema većini branitelja koji uopće i nisu u nekim udrugama, već žive svoj život u skladu sa svojim mogućnostima kao većina građana RH.

Jeste li zadovoljni radom resornog ministra Tomislava Medveda?

Moji su resori sva ministarstva, baš kao i Vaša, draga Andrea, nije to samo Ministarstvo branitelja, ni ministar Medved. Trenutno su moja dva najvažnija ministarstva, a time i resori, Ministarstvo zdravstva i Ministarstvo financija. Naime, zdravlje mi je svake godine sve lošije, kako to i sljeduje s godinama koje dolaze i prolaze, a o financijama ovisi moje/naše svakodnevno funkcioniranje. Ministar Medved častan je čovjek, branitelj i dragovoljac od nultih dana pa već samim time zaslužuje moje poštovanje. Za razliku od nekih njegovih prethodnika koji su bili jaki na riječima, osobito kada su spominjali sebe, a slabi na djelima, ministar Medved više je čovjek od posla, a manje od riječi. Oko sebe je uključio jedan lijepi broj ljudi sa sličnim kvalitetama i mislim da u danim uvjetima radi odličan posao.

A novi Zakon o braniteljima, koji bi u konačnici mogao dovesti do toga da se taj broj još više drastično uveća?

Čitam o tome različite podatke, a još nitko nije dao neki konkretan primjer da je to uistinu neko drastično povećanje. Zato što još nema tih podataka. Kada ih bude onda možemo i o tome razgovarati. U svakom slučaju, dok god je i jedan od branitelja 'neodrađen', zakone treba mijenjati kako bi se odradio i taj zadnji branitelj. S druge strane, dok god među nama ima onih koji tu ne pripadaju, službe koje se bave tim poslom trebaju raditi na tome da iz naših redova odstrane i zadnjeg takvog.

Jesu li branitelji od naših heroja tijekom svih ovih godina postali za dio javnosti i građana ''otpadnici'' i ''gutači proračunskog novca''?

Naravno da jesu, iako je to sve samo nije istina. Vi, koja ste kao mlada djevojka i novinarka s nama prošli mnoge ratne terene vjerojatno nikad nešto takvog niste ni pomislili, a kamoli napisali, dok s druge strane takve članke pišu i serviraju javnosti uglavnom ljudi koji su '90.-tih godina bili tihi i manji od miševa, a najčešće nisu ni bili tu u Hrvatskoj gdje je bjesnio rat. Danas su oni glavni kritičari hrvatskog društva, a kategorije koje najviše napadaju upravo su branitelji, jer mi smo godinama bili jedna od rijetkih pozitivno ocjenjivanih grupacija u raznim anketama pa stoga nama treba srozati popularnost na što je moguće niže grane. I to oni već godinama s dosta uspjeha čine. Kada se tome dodaju razne persone koje vode neke od udruga, a koje svojim ponašanjem rade sve kako bi ljudi o nama mislili loše, onda je iz toga brašna vrlo lako zamijesiti tijesto koje će mnogi gutati, a bez da uopće provjeravaju je li to istina, ili laž i na koga se to uopće odnosi.

I na kraju, kako Vi, koji ste prošli golgotu, bili ranjavani pet puta, gledate na današnju Hrvatsku?

Kao na mlado biće koje raste i razvija se. Doduše to naše biće ima i poteškoća u svome razvoju, neke od tih poteškoća subjektivne su prirode, a neke su sasvim objektivne, no s vremenom će i te teškoće biti prevladane, a naše biće svojim će odrastanjem postati puno uspješnije nego što je to danas. I naši klinci koji su danas 20-30-godišnjaci, svojim će odrastanjem i zrelošću pridonijeti da se riješimo većine subjektivnih teškoća, dok je objektivne teškoće i inače puno lakše prevladati s obzirom da one imaju i puno kraći rok trajanja.


 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.