NISU ZABORAVLJENI

DAMIR KUTROVAC Nema o Kutri nigdje u pjesmama, knjigama, filmovima, a opet, toga trena kada je izdahnuo, sigurno je zasjala neka zvijezda...

Autor

Tanja Belobrajdić

…Nema o Kutri nigdje u pjesmama, knjigama, medijima, zbornicima, povjesnicama, dokumentarcima, filmovima, a opet, tog trena kada je izdahnuo, sigurno je zasjala neka zvijezda... Ja mislim da je bila sjajna i posve nasmijana. I ne samo kad je Kutro izdahnuo, nego svi oni koji su predali svoj duh u jednoj hladnoj studenoj noći…

17.11.2021. u 12:02
Ispiši članak

Damir Kutrovac rođen je 17. prosinca 1959. godine u Zagrebu. Kao dvogodišnjaka, posvojit će ga obitelj iz Vukovara, Ana rođ. Mandić i Ivica Kutrovac. Osnovnu školu pohađat će u nekadašnjoj OŠ ''Vladimir Nazor'', koja se nalazila na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a potom će završiti zanat za električara.

Snježana Kostović, frizerka koja je radila u frizerskom salonu nedaleko od obiteljske kuće Kutrovaca, prisjetit će se:

''Damira sam, kao i njegovu majku, godinama šišala. Neizmjerno su se voljeli. On bi došao u salon, uvijek čist, uredan, poljubio bi je, nježnost i povezanost između njih je bila očigledna''.

Nakon odsluženja vojnog roka u ondašnjoj državi, u gardi JNA poznatoj i kao Titova garda, na Dedinju u Beogradu, Srbija, zapošljava se u vukovarskom poduzeću ''Elip'' koje se bavilo elektroinstalacijskim radovima i na tom poslu ostaje do početka ratnih sukoba.

Vladimir Bergman, Damirov prijatelj iz mladosti, prisjetit će ga se s posebno emotivnim riječima:

''Bio je divan čovjek, uvijek nasmijan i vrijedan. Radio je kao radnik, ali mi koji smo završili fakultete, ili studirali, uvijek smo tražili njegovo društvo jer je odisao inteligencijom, duhovitošću, poštenjem i čestitošću. Bio je visok, kršan, jak i plemenit. Ono što ga je posebice krasilo bio je njegov vječni osmijeh. Doista nije zato što ga nema, ali bio je  poseban čovjek, zaista poseban. Bio je jak, faca, ali nimalo agresivan, a djevojke su ga obožavale.

Nije ih  zezao, nije zamjerao nikome ništa, nikoga nije vrijeđao, pošteno je živio. Nije imao u sebi ni zrno zloće, pa sam se nekad pitao, kako to, kako može biti tako dobar. Uglavnom nas je sve s Kutrom vezao humor, svakodnevni, vječni, kao da smo kroz sve te mlade dane lebdjeli, sve mi je to nekako sjajno kao nekakvi dijamanti u staklenom kamenju, sjećanja lijepa, plava i topla kao ljeto rano… I onda sve to stane. I to naglo…''.

U travnju 1991. godine, Damir Kutrovac oženit će Jasnu Ivančević, a ona će ispričati:

''Damir i ja smo se oženili iz velike ljubavi. Poznavala sam ga od moje četrnaeste godine, ali par smo postali puno kasnije, 1986. godine. Bio je svestran, gimnastičar, veslao je, vozio čamac, pecao… Divno je pjevao, bio je veseljak, naši dočeci Nove godine trajali su po tri dana… Osobito je volio životinje. Te je godine popravljajući instalacije u potkrovlju jedne starije kuće propao kroz tavan i teško ozlijedio koljeno lijeve noge tako da je na nju šepao.

Mnogi se Damira sjećaju po njegovom, našem, bijelom psu, ženki mađarskog kuvasa, Almi. Kada ju je doveo bila je zapuštena, imala je oštećenu nogu i šepala je. Obožavao ju je, s nama je boravila u skloništu do posljednjeg dana. Kada su nas protjerali, morali smo je, kao i svi ostali koji su imali pse, ostaviti tamo i zbog toga mu je bilo jako teško…''. 


Već pri prvim naznakama ratnih sukoba Damir Kutrovac pridružit će se svojim prijateljima na stražama i pri organizaciji obrane.

Zlatko Menges, zapovjednik logistike u 1. bojni 204. brigade, za Damira će imati samo riječi hvale:

''Taj je momak bio sjajan. Kada smo zadužili prve puške i on ju je dobio. Sve zadaće pred njega postavljene izvršio bi bez pogovora. Krenuo je s nama u proboj, nažalost, do danas se o njemu ne zna ništa…''. 

Jasna Kutrovac:

''Damir i ja smo, oboje, dana 6. listopada, tijekom raketiranja grada, ranjeni. Ja u nogu, predio lijevog koljena, a Damir u lijevo oko. U bolnici je isti dan operiran, na bolničkom je liječenju ostao nekoliko dana, a onda se vratio u sklonište gdje smo bili njegovi roditelji i ja. Nosio je povez preko oka i s obzirom na to da nije više mogao izvršavati zadaće kao do tada, stavio se na raspolaganje logistici, dostavljao je hranu i municiju na položaje gdje je trebalo, obavljao kurirske poslove.

Kada je bio jasno da branitelji više ne mogu braniti grad, rekao je da se planira proboj i kako sumnja da će preživjeti ako s ostalima ne ode i on. Bio je u civilnoj odjeći, nije ponio dokumente. Tada sam ga posljednji put vidjela''. 

U noći 17. studenoga 1991. Damir je u grupi od ukupno 222 branitelja i civila krenuo u posljednji, očajnički proboj iz grada. Nakon što se polazna grupa u skrivanju i mučnom hodanju izbjegavajući minska polja u mraku prethodno već razdvojila na nekoliko manjih, sljedeće noći, skupina od petnaestak branitelja među kojima je bio i Damir Kutrovac, između sela Marinaca i farme Henrikovci, otkrivena je i opkoljena. 

Neprijateljski transporteri koji su se nalazili na farmi Henrikovci okružili su, a potom bez upozorenja, otvorili vatru na branitelje koji su se skrivali u kukuruzištu. Od njih, sedmorica koja su preživjela i odvedena u srpske koncentracijske logore, nakon izlaska na slobodu nisu mogla dati pouzdane informacije što se tada u mrkloj noći dogodilo s braniteljima kojih više nema. 

Nakon ulaska JNA, četnika i srpskih paravojnih jedinica u Vukovar, Damirovi roditelji i trudna supruga bit će zarobljeni, a ona će od posljedica ranjavanja, stresova i neljudskih uvjeta tijekom zarobljavanja, nakon mjesec dana izgubiti trudnoću.

Nakon dolaska u Zagreb, ne znajući za Damirovu sudbinu, tražit će ga preko Crvenog križa, odlaziti u Srbiju tražiti ga u Sremskoj Mitrovici, sve u nadi kako će ga, budući da nije izašao u proboju, pronaći živog u nekom od logora. Nažalost, Damiru se izgubio svaki trag, a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.

Jasna Kutrovac kroz suze će reći:

''Kada imate sve, a mi jesmo imali sve, jer voljeli smo se jako, čekali smo dijete, sve je išlo dobro… A onda vam netko nasilno otme to vaše sve… To je ogromna bol i s tom boli ću umrijeti… Naše nerođeno dijete bilo je moja posljednja spona s Damirom, posljednja stvarna veza koju smo imali…''. 

Vladimir Bergman s tugom će zaključiti:

''Kutro je dio nas koji smo se družili s njim. I zasigurno smo u jednom dijelu svog bića takvi kakvi jesmo i zbog njega. Nema o Kutri nigdje u pjesmama, knjigama, medijima, zbornicima, povjesnicama, dokumentarcima, filmovima, a opet, tog trena kada je izdahnuo, sigurno je zasjala neka zvijezda… Mislim da je bila sjajna i posve nasmijana. I ne samo kad je Kutro izdahnuo, nego svi oni koji su predali svoj duh u jednoj hladnoj studenoj noći…''. 

Kada je nakon sloma obrane Vukovara  nestao u pokušaju proboja iz grada u okruženju, Damir Kutrovac, sin i suprug, imao je trideset i jednu godinu.

Njegovi roditelji, Ana i Ivica Kutrovac, nisu doživjeli da ga dostojanstveno pokopaju.

Damire, nismo te zaboravili.

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.