Dalija Orešković nema nikakve šanse, a Kolindi Grabar-Kitarović ovo će biti prepreke

U emisiji koja je bila svojevrsno iznošenje programa, Orešković se odredila kao lijevo liberalni političar, a brojni urbani ljevičari požurili su je odmah nakon emisije uzdignuti na pijedestal te proglasiti glavnim konkurentom sadašnjoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović.

Ne manje važno, Orešković nije javno izrazila ambiciju da zasjedne u bilo koju političku fotelju.  

No kako Dalija Orešković još uvijek nema stranku, nema volontere koji bi joj iznijeli kampanju, a svoju popularnost bazira po lajkovima na društvenim mrežama, teško je za očekivati kako bi ona s Bojanom Glavaševićem i drugim pobjeglim SDP-ovcima uspjela oduzeti prednost trenutnoj predsjednici.

No ono što bi Dalija Orešković mogla napraviti, jest ispuniti prazninu na ljevici koja je nastala odlaskom Zorana Milanovića iz politike.

Ujedno, bivši šef SDP-a je i njena zamka. Milanovićevim iznenadnim povratkom u politiku, kada bi se pojavio kao protukandidat Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima, Orešković bi izgubila moment. 

No nije samo Milanović opasnost za političke ambicije Dalije Orešković na lijevom spektru. Nalazi se tu i Tonino Picula koji nikada nije skrivao predsjedničke ambicije. Picula od Milanovića bolje kotira među SDP-ovim biračima, imao bi potporu i Davora Bernardića te vrha SDP-a, a ne bi loše prošao ni kod birača drugih stranaka.

Tako bi, u srazu sa Zoranom Milanovićem,  mogao računati i na potporu 56 posto HDZ-ovih birača, tu je i 55 posto birača MOST-a, 50 posto birača Živog zida, a na kraju tek dolazi i 32 posto birača koji su na zadnjim izborima glasali za SDP. 

Ipak, Kolinda Grabar-Kitarović i njen tim trebali bi se bojati mogućnosti da se s kampanjom za predsjednika republike poklope izvanredni parlamentarni izbori. Naime, Hrvatska od 2020. predsjedava Vijećem Europske Unije. Malo je vjerojatno kako će usred našeg šestomjesečnog predsjedavanja, HDZ i vladajuća većina izlaziti na izbore te ići na razgovore i pregovore o koaliciji.

Tako nešto ni stabilnije demokracije od naše nisu radile. 

Iako je HDZ dao podršku Kolindi Grabar-Kitarović kao svojem predsjedničkom kandidatu, poklapanjem kampanja za parlamentarne i predsjedničke izbore, mogli bi joj oteti mogućnost da na kritiziranju vlastite Vlade dobiva političke poene.

Takav scenarij mogao bi ići na ruku kandidatu SDP-a i ljevice bio on Picula ili Milanović, koji jedini imaju mogućnost trenutnoj predsjednici uistinu zaprijetiti na izborima.

Ako Predsjednica stane na stranu Vlade, njezina popularnost će pasti do te mjere da više apsolutno neće imati šanse za pobjedu, a ako stane na stranu javnosti - njezina pozicija će biti jako delikatna u odnosu na Vladu. Moguće je kako će stranka reći da njezinu vlastitu Vladu, koja mora raditi nepopularne poteze, gura prema dnu, a Predsjednica vjerojatno neće moći svoj rast popularnosti graditi na populističkim potezima koji će ići na štetu Vlade i stranke čiji je kandidat. 

Ako se prisjetimo prošlih predsjedničkih izbora, kao potpuno anonimna osoba, Vilibor Sinčić na izborima osvojio je 16 posto glasova. Zato nije teško zamisliti situaciju u kojoj će jedan ozbiljni kandidat u startu dobivati 25 posto.

U toj situaciji Kolinda Grabar-Kitarović ne može računati na glasove centra i lijevi dio biračkog tijela jer se koncentrirala samo na desno i HDZ-ovo biračko tijelo. Kandidat kojeg bi mogla predložiti ljevica u tom slučaju imao bi slobodnije ruke od trenutne predsjednice napadati Vladu, koja bi onda morala dobro odvagati hoće li podržavati Vladu i njene nepopularne mjere ili pokušati učiniti korak dalje i distancirati se od Vlade u onome što joj populistički odgovara. 

Naravno, postoji mogućnost i da bi sukob između Kolinde Grabar-Kitarović i HDZ-ove Vlade mogao biti i dogovoren u marketinške svrhe, no do njega će, ako se izbori budu održavali u blisko vrijeme, morati doći kakav god on bio. 

Iako je uvriježeno mišljenje da kohabitacija predsjednika i Vlade kao nositelja izvršne vlasti, bolje funkcionira kad su i predsjednik i vlada iz iste stranke, naša kratka povijest demokracije nam kaže drugačije.

Bolju kohabitaciju su recimo imali Ivo Sanader i Stjepan Mesić koji su bili na suprotstavljenim političkim stranama od Zorana Milanovića i Ive Josipovića koji su bili iz iste stranke.

Za Sanadera i Mesića nitko nije ni očekivao kako će se slagati te su sukobi njih dvojice uvijek završavali prijateljskim rukovanjem. S druge strane Milanović i Josipović uvijek su se sukobljavali što je Josipovića naposljetku i koštalo drugog mandata jer nije imamo nikakvu stranačku bazu u SDP-u, a i Milanović je bio politički sposobniji te je sukob s Josipovićem uvijek znao iskoristiti za vlastitu političku korist. 

No za sad ostaje sve u sferi mogućnosti. Ono što je sigurno je to da će 2019. biti duga politička i izborna godina.