POLITIČKI PALAC

Dajmo svakom građaninu njegovog službenog vozača i neće biti nesreća

Autor

Direktno.hr

21.12.2014. u 15:00
Ispiši članak

Trguje li se čak i potpisima građana?

Počelo je time što je Kujundžić tijekom tv sučeljavanja optužio Sinčića da su mu potpise skupili Ivo Josipović i Stipe Mesić. Sinčić je to opovrgao, ali je i sam dan-dva kasnije optužio Grubišića da je tražio njegove potpise. Potom se oglasio i Grubišić koji je ustvrdio da je on bio taj koji je svoje potpise dao Sinčiću, odnosno da je svojih 1300 potpisa dao kandidatu Ivanu Rudi, koji ih je potom proslijedio Sinčiću. Ovu pak verziju priče oštro je opovrgao Rude tvrdeći da su to "izmišljotine".

Ukratko, radi se o pravom rashomonu, koji bi se mogao promatrati i kao silno zabavan igrokaz, kad cijela ta priča o trgovanja potpisima koji su pokrenuli Sinčić i Grubišić, ne bi otvarala pitanje koliko su vjerodostojna ova dvojica kandidata, odnosno koliko se može vjerovati njihovim riječima. Jer netko tu ne govori istinu, možda i obojica - i to bi bilo važno razjasniti kako građani koji su dali svoje potpise ne bi ispali teški naivci i politički 'lajbeki'. Ružno i tužno. No, ova je epizodi i dobrano poučna: ma koliko narod vapio za 'mesijama', notorna kriza morala u hrvatskoj politici neće se riješiti time što će građani svoje povjerenje apriori poklanjati svakom novom licu koje demagoški govori "ono što narod želi čuti".

 

Neke teme ne bi trebalo otvarati samo u izborne svrhe

"Podržavam sadašnje zakonsko rješenje koje ženama omogućuje pravo na izbor po pitanju pobačaja" - izjavio je predsjednički kandidat Ivo Josipović u Slavonskom Brodu, te pozvao druge protukandidate da se očituju o tom pitanju. "Sasvim sigurno abortus kao fenomen nije nešto što je poželjno, ali u prvom redu cijeli taj fenomen moramo razmatrati s aspekta prava žene da odlučuje o rađanju. I tu je moja pozicija potpuno jasna - sadašnje uređenje, gdje žena po određenim uvjetima ima pravo izbora, mora ostati." - obrazložio je Josipović.

Dakle, ponovno imamo nepodnošljivu simplifikaciju u funkciji politike: jer niti se, kako to kaže Josipović, abortus mora "u prvom redu" razmatrati s aspekta 'prava' žene da odlučuje o rađanju – obzirom da postoji cijeli niz drugih stajališta koja su preča i važnija te koja zadiru i u medicinska, i teološka, i etičko-filozofska pitanja - a niti problematiziranje i preispitivanje postojeće prakse i zakonskih rješenja, istodobno podrazumijeva zagovor apsolutnog dokidanje pobačaja. Stoga Hrvatska zaslužuje da se rasprave o pitanjima koja zahtjeva odmjeren i etički odgovoran pristup ne zloupotrebljavaju u izborne svrhe ili barem 'očiste' od političkog govora. Neovisno, što je dobro znati kojem svjetonazorskom polu pripada pojedini politički kandidat.

 

Vlast pokušava 'pacificirati' branitelje čak i preko vukovarskog Memorijalnog centra

Koordinacija braniteljskih udruga grada Vukovara izrazila je nezadovoljstvo imenovanjem Zorana Šanguta ravnateljem vukovarskog Memorijalnog centra Domovinskog rata. Koordinacija naglašava kako branitelji ne nalaze niti jedan razlog za njegovo imenovanje, obzirom da je riječ o umirovljenom branitelju, koji uz to živi u Zagrebu, kao niti za to što je posao u Centru dobio i predsjednik vukovarskog HNS-a, koji je također imao radno mjesto u tvornici Borovo.

I nema dvojbe, branitelji s pravom negoduju što se u Vukovaru, u kojem je nezaposlenost daleko viša od hrvatskog prosjeka, na čelo javne ustanove postavljaju kadrovi bliski ministru Predragu Matiću i politici aktualne vlasti, a koji k tome već imaju riješenu egzistenciju. Tim prije, jer je 'javna tajna' da je ovakvo kadroviranje motivirano željom da se politički 'pacificiraju' braniteljske udruge okupljene oko Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Naime, prema nekim planovima, od iduće se godine organizacijom Dana sjećanja na stradanje Vukovara više ne bi trebao baviti grad Vukovar u suradnji s braniteljskim udrugama nego upravo Memorijalni centar. Kojem bi onda glavni zadatak bio da prije parlamentarnih izbora slijedeće godine riješi ovu za Vladu 'neuralgičnu točku' s Kolonom sjećanja.

 

Gdje bi kandidati za Predsjednika trebali stjecati državničku praksu?

Neosporno je da svaki građanin može na svom Facebooku uputiti pitanja bilo kojem predsjedničkom kandidatu. Ali, teško je vjerovati kako bi to izazvalo takav interes medija na kakav je naišlo pismom Danice Ramljak, kad ono ne bi impliciralo kako Kolinda Grabar Kitarović, dok je bila veleposlanica u Washingtonu ili zamjenica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, nije dovoljno učinila za privlačenje investicija, unapređenje gospodarskih odnosa, popularizaciju hrvatskog turizma, isl.

Jasno, radi se o iskrivljenoj političkoj logici ili podvali - jer dobar dio onog što Ramljak sugerira nisu ni glavni, ni ključni poslova i zadaci kojima bi se trebao baviti veleposlanik, a kamoli pomoćnica glavnog tajnika NATO-a. Pa se HDZ-ovoj kandidatkinji takva pitanja mogu postaviti samo za vrijeme dok je bila ministrica vanjskih polova. To pak što ovu činjenice mnogi mediji 'ne uočavaju' najbolje svjedoči o utjecaju Josipovićevog stožera na novinare i redakcije te 'navijačkom raspoloženju' koje je tamo zavladalo. Još deplasiranije jest, na temelju takvih premisa, dovoditi u pitanje bi li Grabar Kitarović bila uspješna predsjednica države, kako to čini Davor Butković u komentaru u Jutarnjem listu. Naime, Butković i sam konstatira da je "dužnost predsjednika eminentno politički i državnički posao", pa se onda ista dvojba može postaviti ama baš za svakog kandidata koji iza sebe već nema odrađen jedan predsjednički mandat. Dakle, što bi ovakav spin trebao značiti, osim agitiranje za Josipovića?!

 

Dajmo svakom građaninu službenog vozača!

Nakon što je ministra zdravlja Sinišu Vargu na skijanje u inozemstvo odvezao vozač u službenoj vladinoj limuzini – doista je nevjerojatno kolika je količina elementarne građanske nepristojnosti i političke gluposti iskazana u reakcijama Vlade. Pa je nakon ministra Bauka koji je ustvrdio kako je bolje da je Vargu vozio službeni vozač, jer bi sam ministar zdravlja možda izazvao prometnu nesreću, isti alibi potegao i sam predsjednik Vlade Milanović koji je rekao "Vidjeli ste što se dogodilo Čačiću. Na kraju je završio godinu dana u zatvoru. Uvijek se vraćam na to jer ta grozna nesreća mogla je biti izbjegnuta da je Čačić tada koristio usluge vozača".

Ovakvo nerazumijevanje socijalnog stanja u državi i potpuni nedostatak empatije prema osjećajima i raspoloženju većine građana – teško je naći igdje osim u Hrvatskoj. Naime, iako se objektivno ne radi o nekom velikom trošku za državu, ovakav politički autizam premijera i članova Vlade više nije stvar osobnog nedostatka političkog takta, nego postaje pitanje političke kulture. To što smo već navikli na slične Milanovićeve eskapade o "puknutoj cijevi" ili tome da "u Hrvatskoj nema gladnih; nije problem u praznim želucima, već u lošim navikama i nekvalitetnoj hrani", više i nije greška same te ekipe iz Banskih dvora. Problem je što se ljudi takvog psihološkog profila uopće mogu popeti do najviših političkih pozicija.

 

Koliko je za karijeru Zorana Milanovića zaslužan njegov otac?

Iz razloga koji su jasni samo urednicima Večernjeg lista i Nedjeljne Dalmacije, medijski prostor u njihovim novinama dobio je i premijerov otac Stipe Milanović, kako bi odgovorio predsjedniku HNS-a Davoru Šukeru koji je pak ustvrdio da je razočaran predsjednikom Vlade zbog njegovih pogleda na nogomet. Pa je tako otac Stipe, braneći svoga sina, ustvrdio da je upravo on omogućio mladom Davoru Šukeru odlazak u Sevillu, i to u jeku najžešćeg rata 1991.

Krajnje je neprimjereno, zapravo besmisleno, uplitati ovakve osobne relacije u raspravu o stanju u nogometu, Savezu i klubovima. No, ono što je posebno perverzno i besramno jest to da se Šukerov odlazak stavlja u kontekst rata i tragedije Vukovara, jer te 1991. pušku nisu nosili ne samo mnogi sportaši nego – kao što je opće poznato - niti Milanović junior. Koji je, nakon što je diplomirao, ratne godine proveo najprije kao pripravnika u Trgovačkom sudu u Zagrebu, potom u MVP-u, onda kao pripadnik OSS-a u Nagornom Karabahu, da bi na kraju završio u Bruxellesu, a u Zagreb se vratio tek 1999. godine. Ukratko, i Šuker i dvije godine stariji Milanović tih su godina gradili svoje karijere - jedan nogometnu, a drugi političku. Pa bi, ukoliko se spominje rat, to imalo smisla jedino u kontekstu rasprave tko je svojom karijerom dao veći doprinos promidžbi Hrvatske u svijetu.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.