Cvrtila za Direktno o Turskoj i SAD-u: Zakotrljala se lavina koja bi mogla imati dugoročne posljedice

"Prema tvrdnjama turskih vlasti, glavni kreator vojnog puča bio je islamski klerik Fetullah Gulen koji živi u Pennsylvaniji u SAD-u (s kojim je Brunson također navodno povezan) te su zatražili njegovo izručenje Turskoj u zamjenu za pastora Brunsona. SAD su to odbile, ali se ipak u posljednjih nekoliko mjeseci pokušavalo pronaći neko adekvatno rješenje pri čemu je američka strana 'nudila' druge osobe za zamjenu, što je bilo neprihvatljivo Turskoj koja je inzistirala na Fetullahu Gulenu. Uloga pastora Brunsona u cijeloj priči ipak je poprilično marginalna, ali u ovome trenutku predstavlja kamen spoticanja na kojem se prelamaju brojne geopolitičke igre na Bliskom istoku i koje bi mogle redefinirati ulogu Turske u regionalnim procesima'', nastavio je.

Naime, kako smo već izvijestili, Turska je pokrenula postupak pred Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO) protiv američkih carina na turski čelik i aluminij. Američki predsjednik Donald Trump najavio već je ranije da će udvostručiti carine Turskoj zbog suđenja američkom evangeličkom pastoru kojega Ankara optužuje za terorizam.

''U najvećoj mjeri sadašnji odnosi posljedica su različitih interesa vezanih uz sirijski rat i promjene koje se događaju na prostoru Bliskog istoka. U jednom manjem dijelu, Turska i SAD imale su slične stavove, posebno oko sudbine predsjednika Asada, ali u većini ostalih važnih događaja i procesa ostale su na suprotnim stranama. Od intervencije SAD-a u Iraku 2003. godine pa do danas, bili su rijetki trenuci u kojima su dvije države surađivale zbog sukladnosti interesa i zajedničko dogovorenih politika prema rješavanju regionalnih izazova. Pored toga, postoji nekoliko važnih pitanja u kojima je izostajao dogovor i, čini se, gdje ga je nemoguće uopće i postići'', podsjeća prof. Cvrtila.

Najprije, kaže, to je odnos prema kurdskom pitanju, pri čemu dio vojnih i političkih kurdskih snaga Turska smatra terorističkima i neprijateljima, dok se oni pojavljuju kao najvjerniji saveznici SAD-a u toj regiji. ''Turskoj ne odgovara jačanje kurdskih vojnih potencijala, kao ni bilo kakvo političko rješenje koje bi omogućilo stvaranje kurdske države, ili nekog drugog oblika državnosti u blizini turskih granica. Drugo, na pitanju Sirije i načina rješavanja sadašnje krize, Turska se značajno približila Rusiji pa kao članica NATO-a, izuzetno dobro surađuje s glavnim protivnikom tog saveza. SAD ne gledaju pozitivno na namjeru Turske da nabavi raketni protuzračni sustav S-400 od Rusije, smatrajući to znakom promjene u strateškoj orijentaciji Turske. Iz tog razloga došlo je do zastoja u isporuci modernih F-35 zrakoplova Turskoj, dok se ne razjasne njihove namjere'', govori prof. Cvrtila.

I navodi treći razlog sadašnjih teških odnosa. ''Turska i SAD razilaze se u stavovima oko uloge i podrške Muslimanskom bratstvu, pokretu koji ima veliki utjecaj u nekim državama Bliskog istoka''.

Nadalje, četvrti razlog. ''Ambicije Turske da se etablira kao regionalna sila ne odgovaraju interesima SAD-a, jer u tom prostoru imaju drugačije planove''.

Peto, kao članica NATO saveza Turska smatra da SAD nisu željele uzeti u obzir njihove sigurnosne izazove koji su prijetnja Turskoj, već su surađivale s onima (kurdskim političkim strukturama) koji su označeni od turskih vlasti kao terorističke skupine.

Moglo bi se i dalje nabrajati pitanja u kojima postoje velike razlike i zbog kojih su dvije države trenutno na vrlo niskoj razini diplomatskih i političkih odnosa. A sva su ta pitanja dio složene geopolitičke igre moći koja se trenutno odvija na prostoru Bliskog istoka i uvijek postoji, barem je to praksa do sada pokazala, prostor suradnje uz uvjet da se neka pitanja jednostavno u nekim trenucima ne stavljaju na stol. Međutim, u ovom slučaju zakotrljala se lavina koja bi mogla imati dugoročne posljedice na odnose dviju zemalja, naglašava prof. Cvrtila.

''Pritisak SAD-a na Tursku nije samo posljedica spomenutog konkretnog slučaja s pastorom Brunsonom, već dio politike kojom se nastoji utjecati na ponašanje Turske i njezinog predsjednika u ključnim regionalnim pitanjima. Paradoksalno je da se to događa između država koje su članice NATO saveza, a dodatno je zabrinjavajuća činjenica da su SAD po prvi put od njegova osnutka, primijenile konkretne ekonomske sankcije i političke mjere protiv jedne članice koje mogu imati značajne posljedice na sve procese u kojima se te dvije države dodiruju. Kako je bilo, očito da se odnosi pogoršavaju, a Turska je važan dio u kompleksu vanjske politike SAD-a na Bliskom istoku. Početkom ove godine bivši državni tajnik SAD-a Rex Tillerson posjetio je Tursku i dogovorio formiranje radnih skupina koje bi trebale rješavati otvorena pitanja. Slijedila je čestitka predsjednika Trumpa predsjedniku Erdoganu na izboru za predsjednika pa se činilo kako odnosi ipak ulaze u normalne diplomatske i političke okvire te da se može očekivati manje tenzija. Međutim, spletom okolnosti, što međunarodnih i geopolitičkih, što unutarnjopolitičkih u SAD-u (pri čemu treba dobro pratiti aktivnosti Kongresa koji se pokazao podosta radikalnim u nekim vanjskopolitičkim aktivnostima čime rade pritisak na predsjednika očekujući promjenu politike prema nekim državama i državnicima), došlo je to naglog zatezanja odnosa i ekonomskih mjera protiv Turske.

SAD su bile uvjerene kako će predsjednik Erdogan popustiti, jer dobro poznaju slabosti turskog ekonomskog modela, ali to se nije dogodilo. Upravo suprotno, predsjednik Erdogan je donio nekoliko odluka koje kratkoročno mogu štetiti turskoj ekonomiji, ali i dugoročno odrediti smjer vanjske politike Turske pa čak i dovesti do izlaska iz NATO-a, odnosno promijeniti njihovu stratešku orijentaciju. To svakako ne bi bilo u interesu SAD-a, ali bilo bi u interesu onih koji Tursku ne žele vidjeti okrenutu zapadu.

Zbog toga je važno da svaki sljedeći potez ne proširuje ponore između dviju država, jer bi moglo doći do posljedica koje ne bi odgovarale glavnim akterima ove priče, a dodatno bi zakomplicirale ionako vrlo složene geopolitičke odnose na Bliskom istoku, ali i izvan njega. Dosadašnja iskustva pokazala su da je iz svake takve situacije moguće izaći ukoliko se povuče pravi politički potez koji se neće interpretirati kao slabost ili povlačenje. Postavlja se pitanje tko će ga prvi povući i kada'', zaključuje prof. Vlatko Cvrtila.