Komentar

Čudnovati kljunaši na hrvatskoj političkoj sceni

Autor

Direktno.hr

Čudnovati kljunaš je sisavac koji se liježe iz jaja. Rekli bi, priroda se poigrala sa sisavcem, u koju kategoriju spada i čovjek. Ali čovjek nije čudnovat zbog kljuna, nego zbog drugih svojstava, pa Hrvati zbog tih svojstava, u znatnom broju podsjećaju na čudnovatog kljunaša. I s Hrvatima se Bog našalio. Puno im je dao, uključivo i spoznaju o samom Bogu, a oni se ponašaju kao da ga nisu upoznali, mnogi ne prihvaćaju Njegovo postojanje, jer je konkurencija njihovom božanstvu.
07.07.2016. u 20:52
Ispiši članak

Na čudnovatog kljunaša podsjetila me naša politička scena. Primijetili ste kako su neke političke stranke uzurpirale nazive časnih stranka iz povijesti. No, stranku ne čini samo ime, nego ljudi u njoj, programi i postignuća. Tako je nekada slavno i časno pravaštvo, gotovo izgubljeno jer programi nisu bili ispred osobnih taština i drugih sasvim zemaljskih želja. Moglo bi se i raspravljati je li moguće, s obzirom na aktualne uvjete, djelovati na način na koji je djelovao Otac domovine, Dr. Ante Starčević, ali to ne umanjuje činjenicu da su pravaši više po imenu nego djelovanju.

No, više od svih, na čudnovatog kljunaša asocira HSS, Hrvatska seljačka stranka, časnog imena časnih i slavnih ljudi u hrvatskoj povijesti. Ostalo je u povijesti, jer današnji su, zbilja, zabrazdili. Kakove veze njihovo aktualno djelovanje ima sa slavnim HSS-om i Stjepanom Radićem, čijim se imenima diče? Je li, ili bi li, aktualni predsjednik HSS-a spalio komunističku jugoslavensku zastavu, kao što je to Stjepan Radić učinio s mađarskom, protestirajući protiv Kuhena Hedervaryja. Je li čelnik HSS-a objavio koju knjigu ili članak političke, gospodarske, da ne budemo prezahtijevni sa književnom i povijesnom problematikom? No, ruku na srce, to danas nemaju niti drugi čelnici stranaka. Oni, umjesto životnih postignuća, imaju medije i PR.

U koga bi danas pucali u Beogradu? Četnički vođa Puniša Račić, koji je 20. lipnja 1928.g. u Skupštini u Beogradu pucao u zastupnike HSS-a i usmrtio Đuru Basarička i Pavla Radića, ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića, koji je umro od posljedica ranjavanja za nešto manje od dva mjeseca nakon ranjavanja, danas ne bi imao metu. Iako se četnici nisu promijenili ni za dlaku, što su 1991.g. pokazali i dokazali, a Srbi i dan-danas imaju četničko vodstvo, u Hrvatskoj, nažalost, nakon Tuđmana, među političkim prvacima, nemaju meta. (Figurativno jasno, da me ne optuže na poticanje nasilja). I dok su Srbi četnike proglasili antifašistima, naši komunisti, antifašisti kao i četnici, optužuju hrvatski narod za fašizam, kojega u Hrvata nikada nije bilo, pa ni u vrijeme kada je fašizam žario i palio Europom. Danas je toliko hrvatstva (i seljaštva) u čelnika HSS-a, da novovjeki puniše račići ne bi imali u koga pucati.

Na današnji HSS računa SDP, što je, gotovo, svetogrđe. Jer, SDP bi, po logici stvari, danas „trebao pucati“ u čelnike HSS-a, a ne računati na njega kao koalicijskog partnera. Kakav zajednički program mogu imati seljaci s komunistima? Ne mogu ni da esdepeovci jesu socijaldemokrati, iako tomu nema niti traga. Oni su nastavak saveza komunista Hrvatske, koji se još uvijek ne mogu pomiriti da im nema juge i komunizma. I zato se ponašaju kao da to dvoje još uvijek postoji. Nije to etiketa, to su činjenice. Od odlaska iz Sabora, kada je bilo izglasavanje neovisnosti Hrvatske, do lex Perković, pri ulasku u EU.


I kako bi prava seljačka stranka mogla s komunistima, anacionalnim internacionalistima? Hrvatski seljak je pedeset godina bio klasni neprijatelj komunistima. Pređi današnjih esdepeovaca bili su borci za „elektrifikaciju, industrijalizaciju i crnu metalurgiju“, a seljake su držali nazadnim elementom i „narodnim neprijateljem“, kojega treba razvlastiti i proletarijalizirati. Seljak je jedini koji je doslovno i preneseno, uvijek, u svakom sustavu u svakoj državi, vezan za zemlju. On ne može reći spakirat ću kofere i krenuti u svijet. On ne može krenuti tamo gdje su bolji uvjeti. On nikada, ama baš nikada neće, reći da se, pomalo, osjeća i Briseljaninom, kako je rekao Milanović. Ako se i makne od doma, o njegovom blagu (stoki), netko brine, jer se blago i zemlja ne napuštaju jednostavnom odlukom. Seljaku je uvijek stalo do zemlje. Seljak je statusno određen kao domoljub i rodoljub. Koji to nije, tada nije seljak. Kako to onda liberalni HSS, kojemu je blizak komunistički program, može zastupati interese seljaka? Nikako. Seljački pozdrav Bog i Hrvati, nikako nije pozdrav današnjih čelnika HSS-a, a drugovi u SDP-u od njega samo još više pocrvene. Krasan savez, čudniji od čudnovatog kljunaša.

I dok su seljaci po definiciji domoljubi i rodoljubi, prošla edspeova vlada je u svom mandatu činila sve samo ne domoljubne i državotvorne poteze. Počam od jezičnih intervencija u nazive ministarstava i institucija, da ne bi zvučali hrvatski. Iz imena Sabora, odmah su izbacili „državni“, na brzinu su izdali i pravopis protivan hrvatskoj jezičnoj tradiciji, i tako redom. S jezikom i kulturom počinje zatiranje naroda. Kulturni protagonisti su im Frljić, koji i ne zna i ne govori hrvatski, i „poštena“ ministrica kulture Andrea Zlatar. Sjećate se, uzela je novac iz državne blagajne, i ispričala se za propust, te rekla da prihvaća odgovornost. Tako se to radi! Učite! Ona je prihvatila odgovornost jer je bila neodgovorna?! Koji je to komunistički novogovor? Inače, nezakonito uzimanje tuđeg novca je krađa, osim kada to učini esdepeovka ili haenesovka, svejedno. Šatrovački bi se reklo, drpila, ali se osjetila odgovornom. I nema kaznene prijave niti razvlačenja po novinama. Kažu, nije se snašla. Eto lopovima nove obrane. Nisam se snašao, a trebalo mi je. I neću više. Mogao bi se ukinuti i kazneni zakon kad lopovi postanu odgovorni za svoju neodgovornost. To kršćani zovu pokajanjem. Eto, ima nade i za bezbožnike, baš kao što je rečeno.

U protuhrvatske postupke esdepeove vlade spada i ukidanje pokroviteljstva nad Bleiburgom, namjera i pokušaj da prava branitelja izjednače s pravima aboliranih četnika. Rugali su se braniteljima i dopustili da na ulici prosvjeduju više od godine dana. Autoceste su bile stalno „na izvol'te“ za davanje u koncesiju. Bili su protiv referenduma o obitelji, što je očito i program „novih seljaka“. Što će seljaku obitelj? Seljak je za gay brakove, a selo propada jer seljak, umjesto da ore, hoda po gay paradama s esdepeovcima. Dalje, stalno su podgrijavali pitanja u svezi izmjene vatikanskih ugovora i vjeronauka u školama, a reformu školstva sveli na trajanje škole i seksualni odgoj, što očito i seljake muči.

Nemojmo se zavaravati da mi imamo ljevicu, odnosno socijaldemokratsku stranku. Ne, mi ljevicu nemamo, jer da je imamo, veliki broj kršćana bio bi uz nju, jer socijaldemokracija podrazumijeva i brigu za bližnje, za radnike i sve potlačene koji se ne mogu izboriti za svoja prava na rad, plaću od koje mogu živjeti i prehraniti obitelj. Ništa od istinskog socijalnog predznaka, nikakovih pravih socijalnih programa, niti socijalnih učinaka nema kod njih. Zaštitu radnika, čiji bi trebali biti tribuni, sveli su na najnižu razinu, a u svom mandatu, najjače su udarili po socijali.
Denunciranje su uveli u sve pore društva, kao afirmativnu kategoriju; od javne liste barnitelja, što nije zabilježeno u povijesti niti jedne države, liste poreznih dužnika, liste poslodavaca koji ne isplaćuju plaće, sve nezamislivo u normalnom svijetu, i sve bez ikakovih pozitivnih učinaka i ikakovog smisla, osim blaćenja i prokazivanja, pa do objektivnog ugrožavanja svakoga tko je na bilo kojoj listi. Sve lista do liste, jer što dika navikla, tog se ne odvikla. Komunisti su uvijek imali liste nepodobnih, liste za odstrel i javno sramoćenje. Iz svih postupaka razvidno je da je SDP ideološki i akcijski komunistički ostatak koji se nazvao socijaldemokratskom partijom. Štite svoje pređe na sve moguće načine, ctraju svastike po nogometnim igralištima, ne dopuštaju uvid i arhive koje drže iz vremena komunizma, a sve hrvatsko za njih je ustaško i fašističko. Možeš ti mačku nazvati i zlatnom ribicom, ali ona će uvijek miše' lovit.

Seljacima još preostaje, a i svima nama, i u vlastitoj državi, evo već treće desetljeće, samo molitva: Bože čuvaj Hrvatsku i njene seljake od HSS-a i njegova vodstva, i oslobodi nas komunista.

Niz je čudnovatih kljunaša na hrvatskoj političkoj sceni, a tu su i sasvim nove stranke: živi zid i most! Jedna je za zidnu zapreku, a druga za premošćenje. Nove stranke imaju i mlađahni vrh: jedna doktora za bolesnu glavu, a druga studenta, iako si je napisao da mu je zanimanje političar. Ne zna se koji od njih o životu i funkcioniranju države manje zna, ali oni su postali značajni politički faktor.

Narod lijepo kaže da se ne gradi kuća na mostu, a hadezeovci su to iskusili. Umjesto da su odmah išli na nove izbore, dočekali su realizaciju narodne poslovice, tj. urušavanje kuće sagrađene na mostu.

Nekada su očevi govorili sinovima: „sine, ako ti ne ide škola, upisat u te u partiju“. A danas, ako ti ne ide škola, odi u politiku. Tako i „nevini sinčić svih majki“, uredivši vanjski izgled a´ la Isus na svetima slikama, zalegne nekoliko puta pred prostorom za deložaciju, i evo ga u Saboru! Rekla sam svome „sinčiću“ da mu se pridruži. Ne moraš završiti fakultet niti imati bilo kakovo radno iskustvo, legneš pred zgradu, policija te unese u „maricu“ (možda dobiješ i koju „maru“), ali Bože moj, sve za Sabor. Je li on i njegovo društvo ikada uspjelo stvarno, ne zaustaviti, nego obustaviti ovrhu, nije mi poznato, ali da je zelen i mlad, bez znanja i iskustva uzeo pravo za odlučivanje o sudbini države, nema zbora. Koji on to program može imati, a još više provesti? Ono što je njegov „program“, svodi se na izmjenu ovršnog zakona, da ga policajci više ne prenašaju. Kaže da ima u programu i monetarni suverenitet. Kao, on je upućen u monetarni sustav, pa Svjetska banka, Europska banka i MMF već pregovaraju s njim, a ući će i u tim Angele Merkel za Grčku. Jeste da ekonomisti već odbrojavaju do uvođenja eura umjesto kune, ali on priča narodu o monetarnom suverenitetu.
Viče kao Kalimero, to je nepravda, to je nepravda, a budimo realni, što može mladom čovjeku biti pravedno na ovome svijetu! Kako je rekao Winston Churchill, tko nije socijalist s dvadeset godina, nije normalan, ali još manje je normalan onaj koji je socijalist sa pedeset.
No, eto njega u Saboru, on je politički faktor, s njim se pregovara, novinari ga stalno nešto pitaju, kao on ima što za reći, a da se ne odnosi na gubitak studentskih prava.

No, mora se priznati, skinuo se roditeljima s grbače, a nama natovario.

Da smo mi Hrvati Eskimi, bili bismo najveći potrošači hladnjaka na svijetu!

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.