Prof. zdravko tomac

Crvena Hrvatska sve agresivnija, Kolinda treba pričekati s pomirbom

Autor

Direktno.hr

21.02.2015. u 09:46
Ispiši članak

Nema nikakve dvojbe da je svečana prisega nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović bila taj ključni povijesni dan koji je mnoge stvari u hrvatskoj politici i hrvatskom društvu bitno promijenio. Kolinda Grabar Kitarović pobijedila je na izborima inzistirajući iskreno i s puno emocija na svom programu rehabilitacije hrvatskog domoljublja a protiv moćnih političkih, medijskih i drugih snaga koje su sotonizirale izražavanje domoljublja kao nečega konzervativnog, nacionalističkog, primitivnog, ognjištarskog pa čak i ustaškog i fašističkog.

Ona je i pobijedila jer je čvrsto obranila istinu o Domovinskom ratu, jer je stala na stranu opravdanih prosvjeda hrvatskih branitelja i pod šatorom i u Vukovaru. Ona je pobijedila jer je uspjela u većini hrvatskog naroda probuditi emocije i nacionalni ponos i jer je jasno definirala svoj predsjednički program upravo na uvažavanju onog najsvetijeg iz naše prošlosti, na domoljublju i na obrani onih vrednota koji čine bit identiteta hrvatskog naroda.

Upravo zbog takvog programa ona je doživjela spontane ovacije na prepunom Markovom trgu, a protivnici njenog programa Josipović i Mesić opravdane zvižduke. Reakcije toga dana i ovih nekoliko dana poslije pokazuju da poražena crvena Hrvatska, anacionalna Hrvatska se nije pomirila s porazom, da ne odustaje od svoje strategije koju je izrazio Milanović: "mi ili oni". Suprotno takvoj negativističkoj strategiji, suprotno pokušajima da se i nakon pobjede Kolinda Grabar Kitarović podvalama pokušava osporiti njena pobjeda, da ju se deložira iz Predsjedničkih dvora, da je se prikaže u početku kao osobu koja ne drži svoja obećanja, da se cijela fantastična svečana prisega ospori izmišljanjem prisutnošću nekih osoba kojima po mišljenju kritičara nije bilo mjesta među tisućama ljudi. Predsjednik Vlade nije joj čestitao pobjedu. Predsjednik Vlade ju pokušava kompromitirati pozivajući je javno da dođe na sjednicu Vlade gdje bi ju dalje ponižavao, možda joj ne bi dao ni riječ. Dakle, želi predsjednicu države, iza koje stoji većina hrvatskog naroda, na sve moguće načine kompromitirati. Pokušali su diskreditirati i veliku svečanost tako da čak u prijenosu HRT nisu prikazali najsvečaniji čin kada nova hrvatska predsjednica ljubi hrvatsku zastavu. Od predsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića pravili su najveću zvijezdu, čak veću od Kolinde Grabar Kitarović. Idu tako daleko da sad vrše pritisak na nju da treba što prije ići u posjet Srbiji. Dakle, sve u svemu, ponuđenu ruku Kolinde Grabar Kitarović za pomirbom, za suradnjom, grubo su odbacili. Oni ne žele pomirbu, oni ne žele završiti stare ideološke sukobe i ratove. To je nažalost, gruba realnost.

Zbog te grube realnosti i Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko kao ključne osobe novog preporoda hrvatskog naroda moraju pronaći novu strategiju jer nam slijede parlamentarni izbori. Kolinda Grabar Kitarović ne traži apstraktnu pomirbu, ona je ponudila program na kojem treba zajedništvo. Ustvari, to je jedino moguće, na konkretnim rješenjima je moguće izgrađivati zajedništvo i konsenzus, jer Hrvatska je pluralistička konfliktna demokratska država, kao i sve države svijeta, u kojoj će uvijek biti žestokih sukoba i svjetonazorskih i nacionalnih i političkih i svih drugih vrsta. Kolinda Grabar Kitarović je postigla veliki stupanj suglasnosti jednog dijela, rekao bih većinskog dijela, hrvatskog naroda na svom domoljubnom programu. Ona ne smije odustati od svog domoljubnog programa. Ona formalno mora biti predsjednica svih građana Hrvatske. Ona s pravom kaže da neće dijeliti građane na one koji su glasovali za nju i one koji su glasovali protiv nje, ali nova hrvatska predsjednica mora se suočiti s realnošću, da je crveni predsjednik otišao, ali da crvena Hrvatska opstaje i da ta crvena Hrvatska ideološki i politički ne prihvaća taj program i da će nastaviti svoju političku borbu.

Hrvatskoj treba i desnica i ljevica. U Hrvatskoj se ne smiju potiskivati brojne razlike i konflikti. Ne bi bilo dobro živjeti u iluziji kako je hrvatski narod homogen i kako može postati potpuno homogen. Glasači Sinčića iz Živog zida neće glasovati ni za SDP ni za HDZ. U Hrvatskoj postoje i ne riješeno nacionalno pitanje i mnogo toga drugoga. Ne treba zaboraviti ni na klasno pitanje. Kada su mi mnogi govorili kako je Sinčić veliko iznenađenje jer je dobio 16% glasova ja sam obrazlagao da to nije iznenađenje, da je to Krleža davno obrazložio kada je rekao slijedeću rečenicu: "Nema jednog jedinstvenog hrvatstva, nikada ga nije bilo i nikada ga neće biti", to je ilustrirano s slijedeća dva primjera: Hrvatstvo kmeta Matije Gupca nikada ne može biti identično s hrvatstvom grofa Draškovića koji potpisuje smrtnu presudu Matiji Gupcu. Isto tako, tvrdio je Krleža, hrvatstvo rezača drva na trešnjevačkom placu nikada nije bilo niti će biti niti može biti identično s hrvatstvom buržuja u bijeloj vili na Tuškancu sa sedmero glava posuda. To bi se za današnje vrijeme moglo reći hrvatstvo blokiranih, hrvatstvo nezaposlenih, hrvatstvo gladnih i obespravljenih nikada ne može biti identično s hrvatstvom hrvatskih tajkuna koji su se obogatili na njihovoj bijedi. To znači da pored starih podjela, svjetonazorskih, političkih ideoloških, nacionalnih u Hrvatskoj su sve važnije socijalne i klasne podjele. Zato nije slučajno što se javljaju i Živi zid i Radnička fronta.

Međutim, u nas je najveći problem što je hrvatska socijaldemokracija skrahirala. Što sadašnja ljevica nije ni nacionalna ni socijalna. Što Hrvatska ustvari nema lijevu nogu, što ta ljevica stalno obnavlja ideološke sukobe, što sebe lažno ističe kao nebo a desnicu kao podzemlje i zlo. U Hrvatskoj nije moguća pomirba i normalna smjena vlasti sve dok ljevica ne postane hrvatska u punom smislu riječi.

Do 2000. godine SDP kao vodeća stranka ljevice dosta je napravio, čak je uvjerio i znatan broj građana, da su pravi hrvatski socijaldemokrati a ne prikriveni ili reformirani komunisti. Nakon 2000. godine kada dolaze na vlast nastaje retrogradan proces i SDP prestaje funkcionirati kao hrvatska socijaldemokracija, vraćaju se nazad na titoizam i političko jugoslavenstvo, te tretiraju sve što je hrvatsko i domoljubno kao konzervativno, nacionalističko pa i ustaško. Tuđmanova pomirba bila je moguća za vrijeme rata kada je ratna opasnost i ugroženost nacije stvorila veliku nacionalnu homogenost. Tada je SDP dosta pridonio što je kroz Vladu demokratskog jedinstva, i na druge načine, prihvatio i podržao nacionalni program Franje Tuđmana. Međutim, nakon smrti Franje Tuđmana i dolaska na vlast SDP-a  počinje se Domovinski rat i veliko herojsko stvaranje i obrane hrvatske države tretirati kao tamnu noć, kao izgubljeno vrijeme, kao nešto što kao sramotnu treba prebrisati iz hrvatske povijesti. Smrću Račana i dolaskom na vlast Zorana Milanovića ti procesi se ubrzavaju, tako da danas ne postoji hrvatska ljevica. Postoje razne vrste ljevice, anarhističke, globalističke, anacionalne, ali nema organizirane hrvatske ljevice. Kukuriku koalicija na čelu s Milanovićem i Vesnom Pusić ne odustaje od svoje strategije prekrajanja povijesti i propagiranje političkog jugoslavenstva i nekog novog zajedništva kao novog cilja.

Dragi čitatelji, pogledajte slike gospođe Vesne Pusić kako je bila razdragana, srdačna, vesela, oduševljena, prateći srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Pogledajte s kojoj strašću se veličao i veliča Aleksandar Vučić. Zaboravlja se da je on bio dio agresije na Hrvatsku i osobno. Zaboravlja se da je bio zamjenik Šešelja, da njegova stranka i danas na važne položaje stavlja osuđene srpske ratne zločince u Hrvatskoj. Zaboravlja se da i on Nikolić nisu odustali od velike Srbije i svojatanja Vukovara.

Kolinda Grabar Kitarović ujedinila je veliki dio hrvatskog naroda na konkretnom programu rehabilitacije domoljublja i izgradnje moderne demokratske Hrvatske. Međutim, živi u iluziji da će moći s takvom ljevicom, kakvu danas ima Hrvatska, postići pomirbu. Da će moći uspostaviti normalne odnose kakve vladaju u demokratskim državama. Da bi se takvi odnosi uspostavili potreban je poraz sadašnje ne hrvatske ljevice. Tek njenim porazom omogućit će se pomirba. Kako su pred nama parlamentarni izbori,  ne treba gubiti vrijeme nudeći pomirbu Zoranu Milanoviću ili Ivi Josipoviću ili Vesni Pusić, jer oni ne žele pomirbu, oni ne prihvaćaju program Kolinde Grabar Kitarović, oni su protiv njega. Oni žele nju onemogućiti a HDZ pobijediti na parlamentarnim izborima. Kada bi ta i takva lažna ljevica pobijedila sigurno je da Kolinda Grabar Kitarović ne bi mogla ništa napraviti, potpuno bi ju blokirali, iako ima podršku naroda. Nova predsjednica se mora obraćati hrvatskom narodu a ne gubiti vrijeme tražeći savjete od Mesića ili Josipovića ili očekujući da će Milanović prihvatiti ravnopravnu suradnju s njom. Kolinda Grabar Kitarović neće moći ništa napraviti od svoga programa i svoje platforme, koji su Hrvatice i Hrvati dočekali s ovacijama i oduševljenjem, ako bi kojim slučajem sadašnja vlast dobila još jedan mandat. Dakle, problem jer u Kukuriku koaliciji, problem je u vođama crvene Hrvatske, Milanoviću, Vesni Pusić, Pupovcu, Josipoviću. Potrebno je novo vodstvo i konstituiranje hrvatske ljevice kao najvažniji zadatak. To će biti moguće ostvariti tek porazom Kukuriku koalicije na slijedećim parlamentarnim izborima. Tada će se postepeno stvarati uvjeti za istinsku pomirbu na programu izgradnje demokratske, pluralističke Hrvatske u čijim temeljima neće biti ništa što simbolizira ni slovo "U" ni crvena zvijezda petokraka.

90- tih godina ostao sam u Savezu komunista upravo želeći i osobno pridonijeti u burnim vremenima koja su dolazila, kada se otvarala mogućnost za stvaranje samostalne hrvatske države, izgradnji hrvatske ljevice. Mislim da sam u tome dosta doprinjeo, iako su borbe bile teške, iako sam stalno bio u manjini. 2000. godine, smrću Tuđmana i pobjedom koalicije na čelu s SDP-om i Ivicom Račanom situacija se bitno mijenja. Kada su došli na vlast odbacili su i odbacivali su postepeno ideje hrvatske socijaldemokracije i vraćali se na političko jugoslavenstvo i komunistički mentalitet. Počeli su ponovno pjevati pjesme "Od Vradara do Triglava" i Jugoslavijo, Jugoslavijo". Počeli su sa žestokom detuđmanizacijom, napadima na Domovinski rat i nametanjem ateističkog svjetonazora katoličkom hrvatskom narodu. Prihvatili su krivotvorine o Domovinskom ratu i faktično izvršili nacionalnu izdaju. Ta politika se nije promijenila do današnjih dana i tu je glavni problem Hrvatske. Kada sam vidio da ne mogu više iznutra ništa napraviti onda sam odlučio napustiti SDP, napisao sam otvoreno pismo Ivici Račanu koje je danas 12 godina kasnije možda još aktualnije nego onda. I danas se radi o istim problemima i sukobima. Zato da bi mogli bolje razumjeti, da nema pomirbe dok se ne promijeni stanje na uvjetno rečeno hrvatskoj ljevici, citirat ću jedan dio svoga pisma koje sam uputio Ivici Račanu jer situacija je ista. Evo nekoliko izvoda iz tog pisma koje je u cjelini objavljeno u mojim Memoarima (Tkanica, Zagreb 2012.)

Pismo je objavljeno 22. rujna 2003. godine:

"Razlozi mojih ostavki na dužnosti u SDP-u kao i na članstvo u SDP-u poznati su ne samo tebi i vodstvu stranke nego i hrvatskoj ja­vnosti jer neslaganje s politikom vladajuće koalicije i vodstva SDP-a nisam iznosio samo na zatvorenim sjednicama u stranci nego i javno u brojnim javnim istupima. Ja sam i tada kao i danas uvjeren da ja svoja stajališta nisam promijenio odnosno da sam se legalnim i demokratskim sredstvima i unutar stranke i koalicije i u javnosti zalagao za ista načela i istu političku strategiju za koju sam se zalagao cijelo vrijeme od 1990. godine kada sam izabran u najuže vodstvo SDP-a Hrvatske. Svi sukobi, polemike i razilaženja koja sam imao u SDP-u i koaliciji na ovaj ili onaj način bili su povezani s hrvatskim nacionalnim pitanjem, i kada je riječ o sadašnjosti i u koncepcijama za budućnost. Cijeli život kao javni djelatnik i političar u različitim uvjetima i na različite načine borio sam se za ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa, za demokraciju, slo­bodu, nacionalnu ravnopravnost, pravo Hrvata da budu svoji na svome. Uvijek sam smatrao i smatram da samopoštovanje, nacionalni ponos, domoljublje, očuvanje tradicije, običaja, jezika, kulture i svoje nacio­nalne države i nacionalnog identiteta ne samo da nisu šovinizam i na­cionalizam, nego da su preduvjeti uspješne budućnosti pa i opstojnosti hrvatskog naroda.

Upravo zato što je ova generacija hrvatskog naroda i uz veliko angažiranje SDP-a, odnosno, hrvatskih socijaldemokrata, ostvarila po­vijesne težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom tražio sam da se energično suprotstavimo onim snagama koje jačaju iz dana u dan, a koje hrvatski patriotizam, izražavanje hrvatstva i nacionalnog ponosa te ljubavi prema vlastitom narodu i domovini nastoje prikazati kao konzer­vativizam, nacionalizam pa i šovinizam. Cijelo vrijeme moga sukoblja­vanja u stranci i koaliciji ukazivao sam na važnost nacionalnog pitanja, odnosno tvrdio sam da povijesni procesi na Balkanu nisu završeni, te da se Hrvatska kao i 1991. godine ponovno nalazi na povijesnom raskrižju kada su nam potrebni dijalog, tolerancija i zajedništvo, odnosno nacio­nalni konsenzus.

Sustavno se u nas velika moralna baština Vukovara i moralna baština Domovinskog rata obezvređuje te se Domovinski rat prikazu­je sve više samo s tamne strane a branitelji se kriminaliziraju, banaliziraju ili pretvaraju u psihijatrijske slučajeve. Javno se u našoj politici i javnosti na razne načine propagiraju teze kako je Hrvatska izvršila dvostruku agresiju. Prvo, agresiju na Srbe, odnosno na tzv. Krajinu, te da je navodno cilj oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske bilo etničko čišćenje i protjerivanje Srba.

Drugo, tvrdi se da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, odnosno da je uzrok rata bio dogovor velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma o komadanju Bosne i Hercegovine. Takve tvrdnje sustavno iz­nose i neki vodeći ljudi vladajuće koalicije kojima se vodstvo SDP-a nije suprotstavilo. Tako da je i SDP kao vodeća stranka koalicije sve više optuživan da kriminalizira Domovinski rat i da mijenja istinu o njemu i pristaje da se velikosrpska agresija naknadno pretvori u su­kob u kojem nema dobrih i loših nego su svi loši.

Više puta javno sam upozoravao, a osobito u stranci, da nakon što smo došli na vlast nismo dovoljno efikasno reagirali na pojave i po­jedince koji su postupno počeli rušiti image hrvatskih socijaldemokrata i davati argumente našim kritičarima koji tvrde da u SDP-u i oko njega sve više do izražaja dolaze ljudi stare svijesti koji smatraju da je došlo vrijeme da se mogu vratiti sa socijaldemokratske na komunističku poli­tiku. Zbog takvih mojih upozorenja žestoko sam optuživan i kritiziran u stranci kao desničar i konzervativac pa čak i ljubitelj ustaša."

Dragi čitatelji, nadam se da ste se uvjerili da izvodi iz moga pisma koji su pisani prije dvanaest godina mogu poslužiti bez ikakvih promjena nekom članu SDP-a koji je istinski hrvatski socijaldemokrat da obrazloži zašto napušta SDP Zorana Milanovića. Prošlo je dvanaest godina a stanje se nije promijenilo, dapače, gore je nego prije dvanaest godina. Zato je važno da svi zajedno radimo na porazu sadašnje ljevice, kao bi se otvorio prostor za promjenama i izgradnje nove hrvatske ljevice koja će prihvatiti sjajan program Kolinde Grabar Kitarović i s kojom će biti moguće provesti Tuđmanovu politiku pomirbe.

Dakle, prihvaćam Milanovićev izazov "mi ili oni". Moramo ih pobijediti još jedanput da bi Kolinda Grabar Kitarović mogla ostvariti svoj sjajan program. Ako se to ne bi dogodilo ništa ona ne bi mogla napraviti, bila bi potpuno izolirana a Hrvatska bi jurila u propast. Dakle, treba s pomirbom malo sačekati. Važno je sada pobijediti jer iz dana u dan vidimo kako su sve agresivniji i kako se sve više vraćaju u prošlost.

Da zaključim. Program pomirbe bit će moguć u praksi tek nakon pobjede HDZ-a i koalicije na parlamentarnim izborima.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.