ZAVJERENICI I REVOLUCIONARI

CRNA I BELA RUKA Tajne organizacije koje su stvarale Jugoslaviju i njom vladale

Autor

Rafael Jurčević

Prije nepunih 100 godina, 1. prosinca 1918. godine, dogodio se događaj koji će promijeniti sudbine ne samo Hrvata i Hrvatske, već i većine naroda u našem susjedstvu. Nakon stoljetnih raznih državnih zajednica s Austrijom i Ugarskom, Hrvatska zajedno s južnoslavenskim područjima A-U Monarhije ulazi u državnu zajednicu s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom.

03.11.2018. u 17:00
Ispiši članak

Ulazak u tadašnju Kraljevinu SHS, a poslije i Kraljevinu Jugoslaviju značajno će obilježiti povijest Hrvata, a posljedice tog čina postoje i dan danas.

Nastavak masovnog hrvatskog seljačkog pokreta, nastanak komunističkih i ustaških pokreta, pa i četničkih koji su djelovali na prostoru Hrvatske izravna je posljedica stvaranja Jugoslavije i neriješenih nacionalnih i socijalnih problema u novoj državi. Nerješavanje nacionalnih problema u drugoj Jugoslaviji posredno je dovelo i do agresije na Hrvatsku i do Domovinskog rata, a njegove posljedice će osjećati i generacije iza nas.

Kad se govori o ljudima "najzaslužnijima" za stvaranje Kraljevine SHS uglavnom se spominju sa srpske strane dinastija Karađorđević (Petar i Aleksandar), moćni političar Nikola Pašić i njegova Radikalna stranka, dok je s hrvatske strane najistaknutiji Ante Trumbić i njegov Jugoslavenski odbor. No izuzetno snažnu ulogu u širenju Srbije, stvaranju Jugoslavije, ali i upravljanjem Jugoslavijom imale su tajne organizacije koje su imale svoje uporište u srpskoj vojsci. 

Dragutin Dimitrijević Apis - glavni zavjerenik i revolucionar

Tajne organizacije sa svojim misterioznim i nejasnim, ali snažnim utjecajem na vojsku i kraljev dvor, utjecale su na kreiranje srpske politike još od presudnog događaja srpske povijesti - ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine. Zavjereničko i brutalno ubojstvo sabljama i bacanjem s balkona kraljevskog para, a koje je šokiralo tadašnju Europu, dovelo je do jačanja utjecaja mladih revolucionarnih časnika koji su zahvaljujući novom kralju Petru Karađorđeviću imali neograničenu moć u novoj državi. Glavni cilj im je bio proširenje Srbije, ne samo prema jugu, već i prema Austro-Ugarskoj.

Presudnu ulogu u prvoj fazi širenja srpske države imao je časnik koji je organizirao ubojstvo kralja Aleksandra Obrenovića Dragutin Dimitrijević Apis. Apis je bio i "spiritus movens" organizacije Crna ruka osnovane 1911. godine, a koja je pripremala razne četničke upade na prostor Kosova i Makedonije te koja je poslije kroz suradnju s organizacijom "Mlada Bosna" utjecala i na niz atentata na austrougarske službenike, a posebno na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, što je i bio okidač za početak Prvog svjetskog rata.

Apisov utjecaj, koji je često bio i neobjašnjiv, rastao je u Kraljevini Srbiji, a postao je takva opasnost za vladajući režim u Srbiji, tako da su ga Kralj Aleksandar i Nikola Pašić u Solunskom procesu 1917. godine odlučili ukloniti. Moćni srpski šef vojnoobavještajne službe i dugogodišnji zavjerenik je strijeljan kako ne bi ugrozio kraljevsku i radikalsku vlast. Usporedno s micanjem Apisa i jačanjem utjecaja mladog prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića, od dijela zavjerenika koji su sudjelovali u ubojstvu zadnjeg Obrenovića na tronu rasla je i nova organizacija koja će imati veliku ulogu u kreiranju politike Kraljevine Jugoslavije - Bela Ruka.

Kralj Aleksandar sebi je  stvorio protutežu 'crnorukašima'

Belu ruku vodio je još jedan vojni časnik Petar Živković. Živković je bio intiman prijatelj Aleksandra Karađorđevića, a kroz njegovu karijeru je vidljivo koliko je tajna organizacija snažno utjecala na jugoslavensku politiku. Živković je godinama bio komandant Kraljeve garde, a u vrijeme kad je Aleksandar preuzeo potpunu vlast u zemlji (Šestosiječanjska diktatura), Živković je preuzeo premijersku poziciju, a poslije je bio ministar unutarnjih poslova, vojske i mornarice. Kad je Kralj Aleksandar ubijen u Marseilleu, Živković postaje jedan od najsnažnijih oslonaca režima, organizira i vodi Dvoru bliske stranke, ponovno postaje ministar vojske i mornarice, a o njegovoj ulozi dovoljne govore i memoari još jednog moćnog srpskog političara Milana Stojadinovića koji Živkovića smatra najvećom konkurencijom u državi te kao čovjeka koji je prevarom osigurao vlast knezu Pavlu Karađorđeviću.

Suparništvo između Živkovića i Apisa navodno je potjecalo još od ubojstva Aleksandra Obrenovića. Živković je bio zadužen za otključavanje dvorske kapije, a navodno se uspaničio pa je Apis "potegao" pištolj na njega i naredio mu da obavi zadani posao. Bila ta priča običan mit ili ne, činjenica je kako su dvojica zavjerenika koja su sudjelovala u ubojstvu srpskog kralja imali ogroman utjecaj ne samo na sudbinu Srba i Srbije, već i svih susjednih naroda.

Iako se često kao glavna razlika između crnorukaša i belorukaša spominje da su pripadnici Crne ruke bili skloniji rješenju Velike Srbije, činjenica je da su i članovi Bele ruke bili glavni oslonac režimu Kralja Aleksandra koji je držao srpsku prevlast u novoj državi. Zanimljivo je i kako su vođe Bele ruke uglavnom bili protivnici komunista u Drugom svjetskom ratu pa su neki od njih bili pogubljeni od novog režima ili su pobjegli kao Živković ili general Josif Kostić, dok je Vrhovni sud Srbije 1953. ponovio suđenje pripadnicima Crne ruke, a Dimitrijević i drugi optuženi su posthumno oslobođeni, jer nije bilo dokaza za njihovo sudjelovanje u zavjeri. Zanimljivo je i kako se za rehabilitiranje "solunaša" često smatra zaslužnim jedan od najmoćnijih ljudi Titovog režima Moša Pijade. Pijade je bio suradnik lista Crne ruke "Pijemont" prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata, pa se smatra kako je upravo zbog Pijadea rehabilitirana organizacija za koju se općenito smatra kako je težila stvaranju Velike Srbije.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.