Odgovor

Civilizacijski doseg Vuka Perišića ili jednoumljem protiv ustaštva

Autor

Direktno.hr

Hrvatsku suočiti samo s dijelom njene prošlosti, a drugi dio u tome suočenju kamuflirati, naš je nacionalni sport.
06.06.2015. u 14:52
Ispiši članak

Prednjače u tome tzv. društveni liberali. Korifej društveno liberalne komentatorske scene, ili jedan od najznačajnijih predstavnika jest Vuk Perišić. Barem ga tako percipira čitateljstvo, vidimo to po broju podjela njegovih tekstova na brojnim profilima i grupama liberalne provenijencije.  Piše tako na T portalu u petak gospodin Vuk Perišić kako ovo društvo ne može i ne smije raspravljati o odnosu rada i kapitala, o ekonomskim uređenjima kakve želi, ukoliko ne raskrsti s ustaštvom. Tekst je ilustriran fotografijom grafita, vidljivo narisanog u žurbi, u obliku slova U, koji bi valjda trebao ilustrirati ustašoidnost cijeloga društva.

Ugledni komentator korporativnog portala, također, piše kako bi razlaz s ustaškom obnovom, nastalom devedesetih godina prošloga stoljeća bio civilizacijski povratak na više vrijednosti jer, Josip Broz i njegova pravedna borba su istoznačnice sa borbom zapadnih saveznika. Ne želim ovdje ulaziti u teorije zbog čega pojedinim komentatorima smetaju devedesete, koje su upravo zbog Franje Tuđmana bile sve samo ne ustaške, niti u poučavanje kolege kako se na strani zapadnih saveznika borio jedna obični „pravedni“ četnički pokret Draže Mihajlovića (pune tri godine).  Želim se vratiti na temu. Možemo li, dakle, razgovarati o odnosu rada i kapitala ili o tržištu ukoliko se ne vratimo na „civilizacijski doseg“ prije devedesetih?

Vjerujem kako će se kolega Perišić usuglasiti sa mnom kako u vrijeme „civilizacijskog dosega“ jednopartijskog sustava KPJ/SKJ nije bilo slobodnoga tržita, pa niti kada bismo bili najdobrohotniji. Nije ga, dakako, bilo niti u vrijeme zločinačkog korporativizma zvanog ustaštvo. Društvenim liberalima vjerojatno će zazvučati mučno teza F. Hayeka ili L. Misesa kako svaki totalitet u društvu biva naposljetku pobjeđen nereguliranim tržišnim natjecanjem.

S druge, pak, strane sobno bih se iz iskustva povijesti doista mogao usuglasiti, pod određenim uvjetima, kako sadašnji nivo ljudske svijesti potrebuje Popperov poučak o netoleranciji netolerancije. Usuglasio bih se, također, kako bismo, pod određenim uvjetima, morali imati državu koja brine kako pojedinci ne bi postali žrtvama zločinačkih i totalitarnih ideologija i stremljenja.

Ipak, kamufliranje jednoga totalitarizma  (dopuštam, tijekom godina ublaženoga i promijenjenoga), a plašenje nacije baukom drugoga totalitarizma, frapantna je i opasna ideja. Zapanjujuća je zamisao, pak, kojom bi jedan, makar i društveni, liberal branio „civilizacijski doseg“ bilo kojega totalitarizma. Za dekonstrukciju te zamisli, dovoljno bi bilo prčitati Solženjicinov Arhipelag Gulag, ili možda svjedočanstva naših uznika, za shvatiti kako ne možemo govoriti niti o kakvom „civilizacijskom dosegu“. Ako je i zbog straha od ustaštva, previše je! Ili možda kolega Perišić misli kako je titoizam ostvarenje mračne želje nekih liberala, prosvijećenog apsolutizma?

Vjerujući kako sam zakomplicirao priču Hayekom, Misesom i Solženjicinom, evo jednoga, za mene, a vjerujem i za gospodina Perišića, neprijepornog autoriteta društvenog liberalizma. "Ako se prozivanje kontrolira, ako je ono samo sredstvo, ukoliko netko odlučuje gdje i kada će se opomena pojaviti, tada je u pitanju represivno izazivanje bolesnoga stanja moralne svijesti....U pitanju je zapravo Metoda Posrednog Genocida koja se služi jednom povijesnom epizodom kao sredstvom urušavanja cjeline. Umjesto učiteljice života time historia postaje njegov trovač preko genocidne moralne interpretacije....“, pisao je i govorio Vlado Gotovac suočavajući se s konstantnim optužbama za genocidnost ovoga društva u svrhu čuvanja stečenih pozicija. Bilo je to u vremenima Perišićeva „civilizacijskog dosega“.

Zaključimo, strah od obnove jednoga totaliteta ne može se liječiti obranom drugoga totaliteta, pogotovo to ne bi trebali činiti oni koji se zalažu za liberalnu demokraciju. A kad smo već kod odnosa rada, kapitala i tržišta. Već više od stotinu godina nismo pokušali s liberalnom tržišnom ekonomijom. S obzirom na njene povijesne rezultate, kako u ekonomiji, tako i u borbi protiv društvenog stresa, dojma sam i uvjerenja kako bismo trebali.

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.