Portret srama

Cijela je Mesićeva karijera izgrađena na kafanskim vicevima i lažima

Autor

Direktno.hr

Bivši hrvatski predsjednik u dva mandata, Stjepan Mesić, podnio je u utorak ostavku na dužnost počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA) u želji, kako je naveo, da Savez poštedi negativnih posljedica nastalih objavljivanjem snimki s njegovim izjavama iz 1990. i 1992. godine.
31.01.2017. u 16:03
Ispiši članak

Pritom je izjavio sljedeće: ''Razmotrivši stanje nastalo nakon objavljivanja snimke s mojim, ponavljam i ovom prilikom, apsolutno neprihvatljivim izjavama iz godine 1992., kao i one kasnije objavljene iz godine 1990., te uzimajući u obzir činjenicu da vjerojatno postoje još i druge moje snimke iz toga vremena s jednako neprihvatljivim izjavama, a u želji da poštedim Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske bilo kakvih negativnih posljedica, podnosim ostavku na funkciju počasnog Predsjednika SABA-e'', piše u Mesićevoj ostavci podnesenoj predsjedniku SABA-e Franji Habulinu.

I još dodaje: ''Neću se pozivati na to da sam tako govorio u razdoblju od neke tri godine, iznoseći ono što je tada bila politika HDZ-a, a što je – to je danas više nego očito – i ostalo politika te stranke. Jednako kao što se neću pozivati ni na činjenicu da sam u razdoblju od dvadesetak godina, a osobito u vremenu kada sam obnašao dužnost predsjednika Republike Hrvatske, zastupao dijametralno oprečna stanovišta'', dodajući da, ne opravdavajući se, preuzima punu odgovornost za ono što je izrekao.

Istaknuo je, uz ostalo, da će i dalje ''davati svoj angažirani doprinos borbi usmjerenoj na to da antifašizam bude i ostane jedan od temelja današnje Republike Hrvatske – onako kako je i zapisano u njezinom Ustavu''. Također, Mesić u ostavci poručuje da njegova privrženost antifašizmu kao sklopu vrijednosti i njegova "privrženost borbi protiv galopirajuće fašizacije Hrvatske ni na koji način, a najmanje objavljivanjem snimki starih četvrt stoljeća, neće biti poljuljana".

Zanimljiva je, međutim, dio jedne rečenice koju Mesić, očito nevoljko, kaže: ''... uzimajući u obzir činjenicu da vjerojatno postoje još i druge moje snimke iz toga vremena s jednako neprihvatljivim izjavama''. A to, dakle, znači da je Mesić svjestan da bi se uskoro pred hrvatskom javnošću mogla naći nova ''serija'' njegovih problematičnih izjava, u vrijeme kada mu ''ustašovanje'' nije bilo strano. A što to znači za tog samozvanog velikog antifašista?

Jedno i jedino - da je svjesno cijelo vrijeme obmanjivao javnost, nazovimo stvari pravim imenom - lagao. Dok se prije 25 godina ismijavao na priče o logoru Jasenovac, lakonski govoreći o njegovim žrtvama, koristeći klasičnu nacističku tezu o tzv. ''radnim logorima'', kupovao je time naklonost onog dijela građana koji su ustaštvo podržavali. Ili su ga relativizirali. Podsjetimo: u vrijeme dok se uz boce alkohola na stolu, vidljivo na autentičnoj snimci, iz vica izrugivao žrtvama, te, 1992. godine, Mesić je imao 58 godina- nije baš bio balavac, zar ne? Nezreo? Ne, nikako.

Nazovimo stvari ponovno pravim imenom - proračunat do kraja. Mesić je jednostavno slijedio trendove vremena. Ako je trebalo hvaliti SFRJ, eto ga, nije mu bilo mrsko. Kada je krenula srbijanska agresija na Hrvatsku, strasti i tenzije bile podignute na najviše, goloruki momci u vlastitim tenisicama puzali po ratištima od Banije do Dubrovnika, Mesić je, lukav kakav jest, otkrio dobru, unosnu nišu: Hrvati iseljenici. Daleko od domovine, nemoćni pomoći, osim financijski, obilato, kako bi Hrvatska stala na noge i oduprijela se opako naoružanom neprijatelju, još uvijek čeličnoj JNA i četničkim hordama koje su već haračile Hrvatskom, a potom i BiH, ubijale, klale, palile.

Pa je onda krenuo na pohod u Australiju, u funkciji predsjednika Hrvatskog sabora u tim teškim ratnim vremenima. I tamo se ponosno fotografirao ispod slike poglavnika Ante Pavelića, držeći vatrene ustaške govore, koje bi danas najvjerojatnije rado zaboravio i izbrisao iz svoje biografije. A kada je prije deset godina iscurila prva takva snimka, iz Sydneyja, u kojoj Mesić kaže, uz ostalo: '' U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata - ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje... Mi nemamo pred kim šta klečati! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile osovine priznale Hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom".

Dalje nije ni potrebno.

Samo koju godinu poslije, 1994., demonstrativnim odlaskom iz HDZ-a, zajedno s Josipom Manolićem, razišavši se s pokojnim Franjom Tuđmanom oko hrvatske politike prema BiH, postaje jedan od najvatrenijih antifašista. Možda nije zgorega podsjetiti na njegov politički put, za one mlađe naraštaje kojima je sve to velika nepoznanica.

Političku je karijeru ponajprije gradio na vicevima, kojih se nije libio ni u najtežim političkim trenucima, a nije birao ni mjesto. Pravi zabavni vic-maher, znao je on imati i dobrih viceva. Ali primjereno za kafanu i kockaste stolnjake, a ne čovjeka koji predstavlja jednu suverenu državu u svijetu. Sjećate li se, možda, još kojega predsjednika koji je na bezobrazno dobacivanje iz publike ''Cigane'', izišao iz špalira i odvratio: ''Mama ti je Ciganka!''. Vjerojatno se ne sjećate. A Mesić je upravo to učinio - na neprimjereno, ali u demokraciji dopušteno izražavanje nezadovoljstva, on je, kao državnik posegnuo za uličarskim govorom.

I nije mu bilo prvi puta. Vicevi su postali njegova konstanta, kao i česti posjeti velikom prijatelju, pokojnom libijskom pukovniku i jednom od najvećih svjetskih diktatora, Gadafiju. Svi njegovi obožavatelji uživali su kada je seksistički i ironično svoju protukandidatkinju na izborima za predsjednika, 2005. godine, HDZ-ovu Jadranku Kosor prozvao ''Suzanom'', koja ''iskače iz paštete''. Nema toga kome Mesić nije nadjenuo ''kodno'' ime, aludirajući time ili na nečiji izgled, ili ponašanje.

Znali smo se dobro nasmijati s njim, a on je znao odlično uzvratiti argumentima kada su ga napadali iz svih oružja. Duga je to priča, trebalo bi još puno tekstova.

No, ovakav strahoviti salto mortale u političkim stavovima kakav je učinio Mesić, nije baš zabilježen kod ostalih hrvatskih predsjednika, zadržimo se na njima. No, možda je još bolje pitanje - je li Mesić uopće počinio taj salto-mortale, ili se samo dva desetljeća prikrivao? Hoćemo li to vidjeti u sljedećim kompromitirajućim video snimkama, a koje će pokazati njegovo pravo lice? Ono koje govori da je Jasenovac zapravo bio pristojan radni logor, ali ne i stratište NDH.

Kako će nakon ovoga pogledati u oči tim istim antifašistima u koje se toliko zaklinje? Ili pripadnicima Židovske općine, s kojima se voli fotografirati? Svima onima koje je uvrijedio banaliziranjem užasnih zločina?

Poznavajući njegov osebujni, na granici s prostačkim, stil, lako. Ispričat će novi vic, reciklirajući one stare i objasniti kako on ''zapravo nije tako mislio''.

Prilično sramotan završetak jedne dugotrajne političke karijere, u kojoj je promjena kape bila češća nego promjena kravate.  

Politička biografija Stjepana Mesića

Rođen je u slavonskom mjestu Orahovici. Gimnaziju je pohađao u Osijeku i Požegi, a diplomirao je pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon studija, Mesić je radio u Orahovici i Našicama. Odslužio je vojsku, položio pravosudni ispit i radio kao općinski sudac. Oženio se Milkom rođ. Dudunić, i dobili su dvije kćeri.

Mesić je bio zastupnik u Hrvatskom saboru u 1960-ima, a nakon toga van politike do 1990.-e kada je postao član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a potom i hrvatski premijer. Sabor Republike Hrvatske izabrao ga je za hrvatskog člana predsjedništva SFRJ, napušta premijersku dužnost, odlazi u Beograd gdje je prvo postao potpredsjednik, a zatim 1991. i posljednji predsjednik predsjedništva SFR Jugoslavije. Godine 1992. postao je predsjednik Sabora Republike Hrvatske.

Godine 1994. izašao je iz HDZ-a s istomišljenicima i osnovao stranku Hrvatski nezavisni demokrati (HND). Kasnije je većina članova HND-a, uključujući Mesića, prešla u Hrvatsku narodnu stranku (HNS).

S cijelom je obitelji preselio u Zagreb i godine 1964. postao direktor sektora općih poslova u poduzeću Univerzal Corporation, te je svojom voljom postao član Saveza komunista Jugoslavije (partijska podružnica: Savez komunista Hrvatske).

Godine 1966. izabran je kao neovisan građanin u Općinsko vijeće Orahovice, pobijedivši kandidate iz Saveza komunista te iz Socijalističkog saveza radnog naroda. Godine 1967. postao je gradonačelnik Orahovice, i član ondašnjega Sabora SR Hrvatske.

Pokrenuo je građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji, pa ga je Tito optužio da potiho uvodi kapitalizam (nezakonit po Ustavnom poretku). Poslije donošenja "Deklaracije o položaju i imenu hrvatskoga jezika" 1967. godine, Mesić ju je javno osudio u govoru pred Saborom, gdje je njene sastavljače prozvao kao: "političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije", i pozvao da ih se kazneno progoni na sudu. Ipak, u 1970-ima Mesić je podržao Hrvatsko proljeće, pa je optužen zbog "neprijateljske propagande" i osuđen na godinu dana zatvora. Suđenje je trajalo 3 dana, a od 55 svjedoka samo je 5 svjedočilo protiv njega. Nakon priziva, proces se odužio do 1975., kada je odslužio godinu dana u zatvoru u Staroj Gradiški.

Izabran je 1990. kao kandidat HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj nakon 2. svj. rata. Postao je premijer Hrvatske, i na toj funkciji bio od svibnja do kolovoza 1990.-e. Ipak, ubrzo je dao ostavku kako bi bio izabran u federativno predsjedništvo, gdje je prvo bio potpredsjednik.

Predsjednici su se godišnje automatski izmjenjivali po ključu republika/pokrajina. Kad je bio red da Mesić bude predsjednik, srpski član predsjedništva Borisav Jović tražio je glasovanje. 4 člana (Srbija, Crna Gora, Vojvodina, Kosovo) bili su protiv njega, a 4 člana (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Makedonija) bili su za. Posredovanjem Europske zajednice Mesić je ipak postao predsjednik.

Mnogi neovisni promatrači smatraju da je u to doba Mesić osigurao mjesto u povijesti vještim manevriranjem i blokadom velikosrpski nastrojene vrhuške da izvede državni udar, te da je, unatoč mnogim svojim kasnijim problematičnim potezima, u to vrijeme bio pravi čovjek na pravom mjestu.

Kad je Hrvatska proglasila neovisnost, Mesić se vratio u domovinu i dao ostavku na mjesto predsjednika jer SFRJ očigledno više nije postojala. Godine 1992. izabran je u Sabor i postao njegov predsjednik.

Godine 1994. istupio je iz HDZ-a i osnovao novu stranku, Hrvatske nezavisne demokrate. Kao razlog za istup navodio je protivljenje vladinoj politici prema Bosni i Hercegovini, optužujući Tuđmana da želi podijeliti BiH s Miloševićem. Međutim on je iz HDZ-a istupio tek godinu i pol nakon bošnjačko-hrvatskoga sukoba. Njegov izlazak iz HDZ-a se poklapa s njegovim (i Manolićevim) sukobom sa Šuškovom strujom unutar HDZ-a. Kritizirao je i privatizaciju zbog pljačke i profiterstva. Godine 1995. je sudjelovao na 2. saboru HSP-a, tj. frakcije HSP-a odane Dobroslavu Paragi, na Zagrebačkom velesajmu. Nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak Mesić odlazi kod američkog veleposlanika Petera Galbraitha i uspoređuje ju s "etničkim čišćenjem".

Mesić je 1997. zajedno s većim dijelom svoje stranke prešao u Hrvatsku narodnu stranku (HNS) gdje je postao izvršni potpredsjednik stranke.

Prvi predsjednički mandat
 
Izabran je za predsjednika Hrvatske 2000. godine nakon što je pobijedio u prvom krugu izbora, te u drugom krugu porazio kandidata HSLS-a i SDP-a Dražena Budišu. Mesić je nastupio kao kandidat stranaka HNS, HSS, LS te IDS. Nakon što je postao predsjednik, istupio je iz članstva u HNS-u.

Kritizirao je politiku pokojnog predsjednika Tuđmana kao nacionalističku, bez slobode medija i s lošim gospodarstvom. Na početku svoga prvog mandata odmah se zalagao se za liberalniji pristup kako bi se Hrvatska otvorila stranim investitorima, s manje više uspjeha.

Kao predsjednik tijekom svog prvog mandata, umirovio je sedam hrvatskih generala koji su dva puta pisali otvorena pisma javnosti u kojima su tvrdili da vlast želi kriminalizirati Domovinski rat i da zanemaruje Hrvatsku vojsku. Mesić je tvrdio da časnici na dužnosti ne smiju pisati javna politička pisma bez odobrenja vrhovnog zapovjednika, tj. predsjednika države jer oni njemu izravno odgovaranju po zakonu i ustavu. Oporbene stranke su brzo osudile ovu Mesićevu odluku kao opasan potez za nacionalnu sigurnost Hrvatske, no on je tvrdio da je to bila jedina ispravna odluka koju je mogao donijeti jer se u vojsci neposlušnost ne može tolerirati. Mesić je kasnije umirovio još četiri generala sa sličnim objašnjenjem.

Tijekom svoga prvog mandata u vanjskoj politici, predsjednik Mesić se zalaže da Hrvatska postane članica Europske unije i NATO-a. Također je pokrenuo obostrane isprike za moguće ratne zločine s predsjednikom Srbije i Crne Gore, što je dio hrvatske javnosti loše primio. Posebno pozitivno je bio primitak u izraelskom parlamentu (Knesset), koji je bio prvijenac za Hrvatsku. Ondje se ispričao za istrebljenje Židova u NDH tijekom 2. svjetskog rata, te se nakon njegovog govora počinju otvarati izravni diplomatski kanali s Izraelom.

Drugi predsjednički mandat
 
U predsjedničkim izborima 2005-e je kao kandidat osam političkih stranaka osvojio skoro polovicu glasova (48,92%). U drugom krugu se suočio s protukandidatkinjom Jadrankom Kosor i pobijedio s gotovo 66% glasova. Njegov drugi petogodišnji mandat istekao je u veljači 2010.

Angažman nakon prestanka predsjedničkog mandata

Nakon prestanka mandata predsjednika RH, Stjepan Mesić predano promovira hrvatske gospodarske veze, prvenstveno u izvaneuropskim zemljama. Godine 2010. godine bio je angažiran u Kirgistanu, na misiji smanjivanja etničkih napetosti u toj zemlji.

Nakon kraja svojeg mandata Stjepan Mesić se politički profilira nešto ljevije, nego je to pokazivao dok je bio u službi. U govoru na okupljanju antifašističkih boraca i njihovih mlađih antifašističkih sljedbenika u Kućibregu (na slovensko - hrvatskoj granici) 2014. godine prigovara tako aktualnim vlastima u Hrvatskoj kojima je na čelu SDP na nedovoljno odlučnoj politici "koja kao da ne zna što bi s antifašizmom, kao da ga se srami, jer joj je desnica nametnula svoje mišljenje da je komunizam zločin ... Komunizam i socijalizam nisu fizički likvidirali ljude na osnovu rasne i nacionalne pripadnosti, a fašizam jest, i to ću uporno ponavljati dokle god sam živ, i nikakva diploma nikome ne daje za pravo da mladima govori kako su fašizam i komunizam isto

Neki analitičari tvrde da predsjednik Mesić premalo djeluje u unutrašnjoj politici, koju je posve prepustio vladi i premijeru. Drugi analitičari pak smatraju da se radi o marioneti stranih režima koji su financirali njegovu kampanju (Mesić nije nikada otkrio financijske izvore svoje kampanje, kao što to nije otkrio niti jedan drugi predsjednički kandidat), kao i o čovjeku koji je na svjedočenju generalu Tihomiru Blaškiću u Haagu iznio niz tvrdnji kojima je implicirao krivnju Hrvatske za rat u Bosni i Hercegovini.
Mesić je to prihvatio. Desno orijentirani dio hrvatske političke javnosti je zamjerio predsjedniku Mesiću iznošenje mnogih tvrdnji, koje su označene neistinitima, a njegovi motivi dvojbenima, tim odnosom u očima mnogih je nerijetko je proglašavan "izdajnikom". S druge strane, liberalniji dijelovi građanstva (a i šire), pozdravili su njegova nastojanja da preoblikuje Hrvatsku u modernu europsku državu, u kojoj ideja vladavine prava ima središnju ulogu, pri čemu je nužno poći od vlastitih grijeha i promašaja (uključujući tu i zbivanja tijekom Domovinskog rata).

Hrvatsko nacionalno etičko sudište sudište optužilo je i 18. travnja 2015. jednoglasno etički osudilo Stjepana Mesića zbog veleizdaje Hrvatskih nacionlnih interesa jer je primjerice kao zastupnik u Saboru SR Hrvatske, iznimno žestoko progonio hrvatske znanstvenike i kulturne djelatnike koji su potpisali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, što je u prvoj polovici 1990-ih kao visoki državni dužnosnik Republike Hrvatske međunarodno kompromitirao Hrvatsku kad je tijekom javnih okupljanja u hrvatskom iseljeništvu držao proustaške govore i pjevao ustaške pjesme, u proljeće 1994. kao Predsjednik Zastupničkog doma Hrvatskog sabora sudjelovao u pokušaju izvođenja državnog udara te je od tada sudjelovao u pokretanju i daljnjim konstruiranju lažne optužnice protiv države Hrvatske za počinjenje navodnog udruženog zločinačkog pothvata te što je 1998. bio svjedok protiv Republike Hrvatske pred ICTY u Den Haagu, a u razdoblju od kad je bio predsjednik Republike Hrvatske (2000.-2010.) bio je jedan od glavnih promicatelja optužbe protiv Hrvatske....i dr.

U Hagu je izrekao nekoliko neistinitih činjenica,među kojima je ključna polazna neistina da su se Slobodan Milošević i dr. Franjo Tuđman na sastanku u Karađorđevu navodno dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine, te potom napravili agresiju i najteže ratne zločine... Nakon svjedočenja kao zaštićeni svjedok u Haagu koje mu je priskrbilo naziv veleizdajice i učestalih djelomičnih objava njegova svjedočenja, u sklopu drugih promjena Kaznenoga zakona pojavila se 2004. godine jednokratna odredba "Otkrivanje identiteta zaštićenog svjedoka". Manje od dvije godine kasnije, u siječnju 2006., taj je status ukinut te je Mesićevo svjedočenje postalo javna, svima dostupna informacija.

Upitna je i predaja Brijunskih prijepisa od strane Stjepana Mesića dok je bio predsjednik.


Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.