komentar antuna babića

Četiri stvari koje Tomislav Karamarko mora obećati želi li spasiti Hrvatsku

Autor

Direktno.hr

Već duže vremena nisam ništa pisao ili objavljivao na hrvatskim domoljubnim portalima. Mnogi znaju razlog zašto u zadnja dva mjeseca dvadeset i četiri sata posvećujem posebno teškoj obiteljskoj situaciji i obilazim bolnice u Hrvatskoj i inozemstvu.
26.05.2015. u 20:19
Ispiši članak

O iskustvu koje sam stekao o stanju u kojem se danas pod Milanovićem nalazi hrvatski zdravstveni sustav napisat ću poseban komentar kad za to dođe vrijeme. U ovom ću komentaru navesti samo jedan jednostavan ali i zastrašujući zaključak tj. moje osobno iskustvo – užas prve kategorije. Dok sam u Irskoj radio kao zamjenik veleposlanika, strani su diplomati irski zadravstveni sustav nazivali – «bijela Afrika». I osobno sam prošao kroz žrvanj tada lošeg irskog zdravstvenog sustava, ali danas bih bio sretan da u Hrvatskoj imamo i zdravstveni sustav kojeg su stranci u Irskoj nazivali «bijela Afrika». Za razliku od Iraca, koji su posebno ponosan narod i kojima strani diplomati ne mogu ništa diktirati, kod nas, zbog sluganskog mentalnog sklopa, vjerojatno strani diplomati imaj daleko bolji tretman u zdravstvenom sustavu nego «obični» građani.

U Hrvatskoj sve je urušeno i ništa ne funkcionira

Neki će se čitatelji, s razlogom, upitati što naslov ovog komentara ima zajedničkog s uvodnim riječima. Na to je pitanje jednostavno odgovoriti – pod Milanovićem i SDP-om nije urušen samo posebno važan  sustav koji se treba skrbiti za zdravlje i dobrobit građana, nego je na koljena doveden kompletan sustav upravljanja državom na svim područjima. Kad bi netko proveo stručno i dubinsko istraživanje, uspoređujući ono što imamo u Hrvatskoj, s jednom prosječnom državom članicom Europske unije, niti jedan segment hrvatske državne tj. uprave, institucija, poduzeća itd. ne bio dobio prolaznu ocjenu. Svi bi dobili čistu jedinicu. Naravno, u to ne spadaju neki vrlo radišni i savjesni pojedinci. Hrvatskoj ne prijeti samo gospodarski slom i financijski bankrot. Hrvatska ulazi u razdoblje kada će se odlučivati hoće li Hrvatska za nekoliko godina i formalno biti od svijeta proglašena kao «failed state» (neuspješna država), poput Bosne i Hercegovine, a sada sve više i Makedonije, ili će ući razdoblje novog povratka svojim temeljima, svojim korijenima, svojim tradicijama u sprezi s najmodernijim i najuspješnijim mehanizmima i alatima, sposobnim, obrazovanim i hrabrim ljudskim resursima, koji će Hrvatsku vratiti na smjer koji smo svi 1990. i 1991. godine  s pravom očekivali i o njemu sanjali?

Pobjeda SDP-a značila bi kraj samostalne i demokratske hrvatske države

Vjerojatno ni zadnji «Mesićev glupan» u Hrvatskoj ne vjeruje da je pod neokomunističkom, neojugoslavenskom, lijenom, nezainteresiranom, hedonističkom, nekopetentnom, korumpiranom i posebno arogantnom Socijalističkom demokratskom partijom to moguće ostvariti i u najoptimističnijem scenariju? Siguran sam da je danas sve manje takvih ljudi u hrvatskom društvu. Pa ni njihov bivši «komunističko - prosrpski guru profesor Ivo Josipović više u tako nešto ne vjeruje, što je morao priznati i u njegovom zadnjem razgovoru sa Stankovićem u emisji «Nedjeljom u 2».

Kao što bi pobjeda, da se ostvarila, Ive Josipovića na predsjedničkim izborima bila pretposljednji čavao u lijes samostalne i demokratske hrvatske države, tako bi i pobjeda SDP-a, s njegovim koalicijskim partnerima, među kojima će sigurno biti i Josipovićeva stranka, ako dobije pokoji mandat u Saboru, na sljedećim parlamentarnim izborima, zasigurno bila smrtonosni nokaut za hrvatsku državu. Današnje javno tj. obiteljsko prepucavanje među hrvatskim komunistima koji partizane nazivaju «pravom hrvatskom vojskom» brzo će biti gurnuto u stranu ako ljevičarske stranke dobiju najviše zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru.

Svi su isti?

Nakon što sam gore naveo nešto što neće niti jednog čitatelja začuditi, ostaje ono u Hrvatskoj već dugo vremena nazočno pitanje je: a gdje je alternativa, svi su isti, nema razlike između HDZ-a i SDP-a? Ne otkrivam ništa novo ako kažem da na takav način razmišljaju i mnogi hrvatski domoljubi, pa i članovi HDZ-a. U takvom razmišljanju, koje je izravan proizvod veleizdaje Ive Sanadera i Jadranke Kosor, dakle, političara koji su dugo vremena bili na čelu HDZ-a i koji su Hrvatsku predali u ruke prokumunističkog i projugoslavenskog SDP-a – Zorana Milanovića i  najnehrvatskijeg političara tj. političarke u Hrvatskoj, Vesne Pusić, došlo je do stvaranja «mali milijun» novih strančica, uglavnom domoljubne i centrističko-desne orijentacije. Iako sam i osobno bio član jedne takve male stranke, «Hrvatske zore», također zbog dubokog razočaranja i veleizdaje dr. Ive Sanadera, s kojim sam surađivao od 1992. u Ministarstvu vanjskih poslova i za kojeg sam vjerovao, prema njegovim sposobnostima i vještinama, koje sam izbliza promatrao na međunarodnim skupovima, i za kojeg sam u početku vjerovao da ima sve ono što je potrebno da postane najbolji hrvatski predsjednik Vlade u novijoj hrvatskoj povijesti.

Što nam je činiti sada u ovom prijelomnom i povijesnom trenutku?

Svi moji prijatelji i politički sugovornici, tada u Australiji, i kasnije nakon povratka u Hrvatsku, znali su da osobno nisam podržavao Tomislava Karamarka na izborima za predsjednika HDZ-a. Jednostavno, moje je mišljenje tada bilo da na čelo HDZ-a mora doći osoba koja je bila član stranke, ali koja nema nikakvu povijest suradnje s Ivo Sanaderom i Jadrankom Kosor, a još manje sa Stjepanom Mesićem ili Josipom Manolićem. Nije se radilo o tome da sam imao nešto osobno protiv Tomislava Karamarka. S njim sam 1992. godine sjedio i u Predsjedništvu HDZ-a za Grad Zagreb i odlično smo surađivali. Koncem rujna 1991. godine Karamarko mi je uručio, na moj prijedlog, i pismo tadašnjeg predsjednika Vlade Franje Gregorića za predsjednika Vlade Australije Bob Hawkea, u kojem je Hrvatska tražila službeno priznanje Hrvatske, a koje sam ja osobno uručio savjetniku Bob Hawkea za vanjsku politiku i sigurnost, danas profesoru međunarodnih odnosa u Canberri, Hue Whiteu. Dakle, moje osobno iskustvo s Tomislavom Karamarkom bilo je pozitivno. Nakon 1993. godine nismo više surađivali jer sam ja izišao iz HDZ-a izišao 1993., zbog korupcije i «nerazumnog» trošenja proračunskih sredstava (na što sam upozorio i predsjednika Tuđmana), a Karamarko se, čini mi se, u nekom trenutku pridružio Mesiću i Manoliću. Tada je to za mene bio znak da Karamarko politički razmišlja drugačije od mene, na što je u demokraciji imao i pravo, bez obzira da li se ja s tim slagao ili ne.

Povijesni susret s dr. Franjom Tuđmanom u Kanadi

Današnje vrijeme u Hrvatskoj jako me podsjeća na kasne povijesne osamdedeset godine prošlog stoljeća. Bilo je to vrijeme kada se odlučivalo hoće li opstati tadašnja komunistička Jugoslavija u ovom ili onom obliku tj. političkom sustavu, hoće li Srbi uspjeti stvoriti Veliku Srbiji i hoćemo li mi Hrvati, u Domovini i iseljeništvu, znati i biti sposobni iskoristiti taj povoljni povijesni trenutak za stvaranje svoje države? Sve su opcije bile u igri i nitko nije znao što će na koncu donijeti to strašno previranje, a na kraju i sam rat tj. velikosrpska agresija na Hrvatsku.

Sudbina je htjela da sam se 25. studenoga 1989. godine, uz pomoć gospodina Ante Belje, kao predsjednik HSS-a za Australiju, sastao s dr. Franjom Tuđmanom u kući predsjednika HSS-a za Kanadu Ivana Korena, u gradu Hamiltonu, i cijeli dan s njime razgovarao o svim aspektima stanja u Domovini, iseljeništvu i mogućnostima da iskoristimo neupitno dolazeći trenutak za stvaranje hrvatske države. Premda je dr. Tuđman bio vrlo oprezan i više je slušao nego što je govorio, bio sam duboko uvjeren da razgovaram s čovjekom čija je povijesna misija bila stvaranje samostalne hrvatske države i odvajanje Hrvatske od Jugoslavije.

Tom me prigodom zvao da se učlanim u HDZ. O tome sam već pisao, ali sada je to jako vrijedno ponoviti, jer je povijesni trenutak gotovo isti. Rekao sam mu da želim ostati lojalan političkoj misli i politici Stjepana Radića tj. HSS-a, ali da on (dr. Tuđman) kao predsjednik HDZ-a od «danas» ima i imat će punu potporu ne samo mene kao predsjednika HSS-a za Australiju nego i cijelog australskog HSS-a. Tada sam bio duboko uvjeren da HSS ne smije ponoviti istu povijesnu grešku koju je učinila 1941. godine kad nije htjela preuzeti odgovornost za hrvatski narod i stvaranje samostalne hrvatske države. Tako je došlo, zbog mojih vrlo dobrih odnosa s dr. Franjom Tuđmanom, i do koalicije jednog dijela HSS-a u Hrvatskoj i HDZ-a na prvim slobodnim izborima u Hrvatskoj u travnju i svibnju 1990. godine.

Pojedini članovi HSS-a u emigraciji, a posebno oni stariji, su mi u to vrijeme oštro predbacivali što podržavam bivšeg komunističkog generala i partizana. Ja sam im uvijek odgovarao. Taj čovjek živi za hrvatski narod i on će u Hrvatskoj biti na čelu stvaranja hrvatske države, a ne mi iz iseljeništva, i ja ću mu pomoći koliko god je to u mojoj mogućnosti. Bez obzira što sam istaknuti član HSS. Tu svakako želim posebno istaknuti da se u tim presudnim povijesnim trenutcima nisu dobro snašle ni velike hrvatske emigrantske i iseljeničke političke stranke i organizacije kao što su, na primjer, HSS  i Hrvatsko narodno vijeće, čiji su neki čelni ljudi, iako hrvatski orijentirani, morali hrvatske interese podrediti interesima nekih velikih svjetskih sila.

Duboko sam uvjeren, nakon dugog razmišljanja i analize političkog stanja u Hrvatskoj danas i prijetnje da Hrvatska demografski nestane i gospodarski potpunu uruši itd.,  da se danas nalazimo, što se tiče vodstva HDZ-a, ako ne u istoj onda u vrlo sličnoj situaciji kakva je bila na početku stvaranja HDZ-a 1989. i 1990. godine.

Na prvim slobodnim izborima 1990. godine HSS nije dobio niti jednog zastupnika, a do 1940. godine bila je najveća hrvatska demokratska stranka u povijesti. Iako je to daleko od sigurnoga, jer se još puno toga mora mudro i odlučno odraditi, HDZ ima sve mogućnosti dobiti sljedeće parlamentarne izbore u Hrvatskoj na isti način, ako ne i s više glasova, nego što je dobio pod vodstvom Oca Domovine dr. Franje Tuđmana. Vrijeme je još sudbonosnije, a siromaštvo jednog značajnog dijela hrvatskih građana, relativno govoreći, veće nego koncem 80- tih godina prošlog stoljeća.

Voljeli mi Tomislava Karamarka ili ne, moramo biti svjesni, naravno i uz određen rizik, da o njemu osobno i HDZ-u koji Karamarko danas vodi, ovisi hoće li, nakon njegovog mandata prvog čovjek Vlade RH, samostalna hrvatska država opstati ili nestati. Ne ovo nije nikakav oportunstički preokret u mojem političkom razmišljanju. Radi se isključivo o pragmatičnom, realističkom, nužnom i nepohodnom vlastitom dugogodišnjem političkom iskustvu i pitanju: Želimo spasiti hrvatsku državu ili ne? Ta povijesna odgovornost sada leži na Tomislavu Karamarku i svima nama ostalim domoljubima. Legitimno je politički i stranački natjecati se u mirnim i stabilnim političkim vremenima. Britanske i američke vodeće stranke su, u Prvom i Drugom svjetskom ratu, u cijelosti stavile na stranu sve unutarnje političko natjecanje i sve svoje snage udružili u obrani zemlje protiv Njemačke i Japana. Za razliku od 1991. u Hrvatskoj se danas provodi neokomunistička i neojugoslavenska tj. «regionska» agresija koja ide za tim da Hrvatska za kakvu smo se stoljećima borili  zauvijek nestane.

Za razliku od  Britanaca i Amerikanaca u tim trenutcima, mi u Hrvatskoj danas imamo samo jednu relevantnu veliku domoljubnu stranku, koja nas može izvući iz živog blata i pijeska u koji su nas kao slijepce dovele neodgovorne i lakome hrvatske elite u svim strankama, uključujući i HDZ. Međutim, bez odlučne i velike pobjede HDZ-a na sljedećim parlamentarnim izborima, nikada više nećemo dobiti priliku da zauvijek stanemo na glavu komunističkoj i projugoslavenskoj zmiji u Hrvatskoj, koja, poput kameleona, mijena svoju kožu i boju prema potrebi određenog trenutka. Ma koliko puta mi domoljubi toj zmiji pružali našu ruku pomirenja ona će nas uvijek ugristi svojim otrovnim jezikom.

Kao čovjek, političar i diplomat, koji je proveo više od četrdeset godina u borbi za uspostavu i održavanje hrvatske države, nemam više nikakvih osobnih političkih ambicija, osim jedne, da moja teško bolesna supruga ozdravi, ali isto tako da ozdravi i moja teško bolesna i ugrožena samostalna hrvatska država.

Sve koji danas u Hrvatskoj domoljubno osjećaju i misle, molim da na dolazećim parlamentarnim izborima, uz sve moguće osobe rezerve, daju svoj glas Tomislavu Karamarku i HDZ. No, prije toga moramo od Tomislava Karamarka i HDZ-a tražiti kvalitetan gospodarski program i jasno političko stajalište da u njegovoj sljedećoj vladi i na svim važnijim državnim dužnostima u Hrvatskoj, od vojske, diplomacije, gospodarstva, javnih medija do obrazovanja itd. Budu postavljeni ljudi koji znaju, koji hoće i koju su domoljubi i nemaju nikakvu ozbiljniju vezu s komunističkim i jugoslavenskim režimom. Dakle, Tomislav Karamarko mora obećati četiri stvari: jedan oblik lustracije u hrvatskim javnim institucijama, potpuno razotkrivanje velike laži i mitu o Titu kao Hrvatu koji se borio za komunizam, bratstvo i jedinstvo, te vrlo opipljiv gospodarski oporavak Hrvatske kroz novo uspješno zajedništvo Domovinske i izvandomovinske Hrvatske i povećanje životnog standarda svih stanovnika Hrvatske.

Tomislav Karamarko i predsjednica RH gospođa Kolinda Grabar Kitarović, bez obzira što Predsjednica ima ustavnu obavezu biti nestranačka predsjednica, imaju povijesnu odgovornost, ali i povijesnu priliku da svaki u svojem području djelatnosti isprave neke teške  i gotovo sudbonosne propuste i greške mnogih čelnih ljudi HDZ-a od 1991. godine do danas i na taj način osiguraju trajnu budućnost i gospodarski prosperitet Republike Hrvatske. Ako to učine, ući će u povijest kao spasitelji samostalne hrvatske države.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.