EKSKLUZIVNO ZA DIREKTNO

Bruno Langer: Jakovčić je najveći trgovac nekretnina u Hrvatskoj, istarsku zemlju svojima prodaje za po nekoliko kuna po kvadratu

Autor

Andrea Latinović

Bruno Langer, vođa kultnog banda Atomskog skloništa rođen je 21. srpnja 1949. u Rijeci. Dio djetinjstva proveo je u Zagrebu, a onda ga je život odveo u Pulu.

02.09.2018. u 11:55
Ispiši članak

Kada je imao 12 godina, počeo je trenirati boks, baš u generaciji budućeg svjetskog prvaka Mate Parlova. I davne 1965. godine Langer je trebao otputovati na državno prvenstvo, ali te je večeri odustao od odlaska i odlučio svoju karijeru okrenuti prema glazbi. Naime, u 14. godini, kao poklon od prijatelja, dobio je svoju prvu gitaru, sa samo dvije žice.

Njegova prva bas gitara bila je kućna izrada Dinka Bijažića, pulskog glazbenika koji je bio njegov učitelj gitare. Bijažić i njegov sastav Beat Stones bili su pioniri pulskog rock'n'rolla; Bijažić je 1964. godine tražio basista, a onda mu je Branko Unković (bubnjar i pulski "kralj pjevanja") doveo Langera, iako ovaj nije uopće znao svirati bas.

Iz te suradnje će se roditi Langerov prvi band, ''Fantomi'', iako je i prije toga bio u bandu pod imenom Apaši, ali nisu javno nastupali jer nisu imali prave instrumente.

No ''Fantomi'' nisu trajali dugo, tako da Langer postaje basist sastava ''Logaritmi'', u vrijeme kada u Puli djeluje "rivalski" sastav ''Sateliti'', a to je izazvalo podjelu među ljubiteljima rocka u Puli. Čak je izbio i skandal koji je šokirao gradsku javnost nakon lokalne gitarijade u kinu "Pula" 1965. godine, kada su različite strane publike voćem i povrćem gađale "protivnički" bend na bini.

Nakon što ''Logaritmi'' prestaju s radom, 1968. godine nastaje ''Hush'', prethodnica ''Atomskog skloništa''. No, ''Hush'' nije zabilježio nikakav uspjeh, ali su bili pulska atrakcija. Langer se stoga 1974. godine priključuje koparskoj grupi ''Bumerang'' koja djeluje od 1970. godine, a uspjeh su postigli kao predgrupa legendarnom engleskom sastavu ''Status Quo''.

Kasnije se ''Bumerangu'' na Langerov nagovor priključuje i Sergio Blažić; grupa prestaje s radom 1976. Blažić i Langer vraćaju se u Pulu i u jesen 1976. njih dvojica počinju suradnju s pulskim pjesnikom Boškom B. Obradovićem, koji se osim pisanja pjesama bavio režijom i organiziranjem različitih umjetničkih manifestacija. ''Atomsko sklonište'' započinje s radom u veljači 1976. kao praktički prvi hard-rock band u tadašnjoj državi.

''Atomci'' i dan-danas sviraju (u drugačijem sastavu), ali sam Langer već je nekoliko desetljeća aktivan i u politici, ali i u civilnom društvu. Poznat je kao borac protiv korupcije, a uporno se zalaže i za donošenje Zakona o zaštiti zviždača. Aktivan je i na civilnoj sceni Pule i Istre, a u razgovoru potpuno ''neuvijen'', nema nikakvog zamatanja riječi u ''celofan''.

Naravno da moramo krenuti od najaktualnijeg - drame u brodogradilištu Uljanik, o čemu ste godinama govorili. Što je, zapravo, bit ovog slučaja?

Bit ovog slučaja je da radnici u ovom trenutku još uvijek nemaju plaću, što je više nego žalosno i to zahvaljujući nefunkcioniranju pravne države. Već su poodavno novopečeni brodovlasnici, razni menadžeri, trustovi mozgova i dio umreženih sindikalista, zajedno sa svojim partnerima iz lokalne vlasti, trebali biti predmet istraga DORH-a. No do toga neće definitivno doći, jer se ne mogu oteti dojmu da pravosuđe u ovoj državi funkcionira kao zaštitarska tvrtka krupnog kapitala s mafijaškim predznakom.

Zašto radnici, koji su vlasnici 47 posto dionica nisu puno ranije tražili dugoročno rješenje? Zar su čekali da sve to učini Uprava?

U ovom trenutku s radnicima bez plaće iskreno suosjećam, kao i barem pola Hrvatske, one koja uskoro može biti u sličnoj situaciji, one koja radi u realnom sektoru, a još se nije iselila u Irsku, ili Njemačku. U takvoj situaciji sigurno nije popularno javno reći da i radnici, isključivo oni koji su i suvlasnici Uljanika, snose odgovornost za sadašnju situaciju. Neshvatljivo je da u svojih 47 posto dionica sve ove godine nisu vidjeli potencijal, utjecaj na poslovanje tvrtke, da se nisu organizirali u udrugu malih dioničara i iskoristili svoja vlasnička prava. Sve su prepustili sindikatima i Upravi i nitko nije podigao glas dok nije izostala plaća. To je, na žalost, gruba istina s kojom se i oni moraju suočiti. To, naravno, ni na koji način ne umanjuje ključni "doprinos" politike na svim razinama, političara-"vizionara" i interesnih skupina sadašnjem stanju u škveru.

Koliko su sve dosadašnje vlade odgovorne za ovo stanje?

Puno. Vodile su lošu politiku prema bilo kakvoj proizvodnji i pameti, a podilazile krupnim interesima, mahom nekretninskih magova i prale savjest upumpavanjem ogromne količine novca u neuspješna restrukturiranja brodogradilišta. Uništili su Brodarski institut, valjda zato što je radio i za bivšu vojsku pa nije svojim znanjem i kapacitetima više bio politički podoban. Upravo je taj institut bio dio vertikale nekadašnje uspješnosti hrvatskih brodogradilišta. Sličnu politiku, naravno, provodile su i uprave brodogradilišta u svojim škverovima.

Pula je potpuno devastirani grad - propao je cijeli niz tvrtki, od Mljekare, Puljanke… Glas Istre prodan je i praktički cenzuriran, sve se doima poput mjesta duhova. Kako je došlo do svega toga?

Spominjete Mljekaru, Puljanku, Glas Istre... ali to je jedna posebna priča. Pa kada uspješno i nekažnjeno možete uništavati firme i ljudske sudbine u svoju osobnu korist i korist povezanih kompanjona, zašto to ne raditi? I siguran sam da se na tome neće stati, iako ponestaje firmi koje se tako može upropaštavati. Ostalo je, međutim, za ugrabiti još dosta toga, a prije svega mislim na turistički atraktivno zemljište.

Godinama ste u sukobu s IDS-om. Zašto konkretno?

Nisam u sukobu s IDS-om, IDS je u sukobu sa mnom i s mojim javnim stavovima u kojima ukazujem na njihovo sustavno uništavanje i pljačkanje Istre i istarskog čovjeka.

Teške ste optužbe iznijeli na račun bivšeg predsjednika IDS-a, bivšeg župana, a sada europarlamentarca Ivana Jakovčića. Tvrdite da on u Istri sve drži pod kontrolom - od policije i pravosuđa do medija. Kako je moguće da jedna osoba ima toliki utjecaj, to čak ni s pozicije fizike nije izvedivo. Ne pretjerujete li ipak?

Ne pretjerujem. A to u svakom slučaju nije stvar fizike, nego interesa i moći čega Ivan Jakovčić ima na pretek. Od trgovanja glasovima IDS-a do trgovanja nekretninama. On je najveći trgovac nekretnina u Hrvatskoj;  svojima i sebi istarsku zemlju prodaje po nekoliko kuna za četvorni metar, što je dovelo do toga da danas u Istri imamo više od 50 članova IDS-a, ili IDS-u podobnih ljudi, koji svaki pojedinačno teži barem dva milijuna eura. Sam je vlasnik sela Sv. Juraj u sklopu kojega je i crkva, a samo selo je popločano kamenim pločama koje je skinuto iz stare pulske jezgre. Iz Eufrazijeve bazilike stare stoljetne sakralne grede završile su u njegovom vinskom podrumu, koje je gradio bez građevinske dozvole kao župan na tuđem zemljištu. Za njegove potrebe potegnuta je trasa od preko četiri kilometara priključka na vodu. I za kraj, da zaključim, vjerovali ili ne, on je cijelo selo, s crkvom, kupio za samo 70.000 kuna. Nije stao na tome, nego je kupio i obližnjih šest i pol hektara plodnog državnog zemljišta za 148.000 kuna. Prvu ratu je platio 12.000 kuna, a ostatak je bio dužan platiti na deset godina, tako si je uredio ugovor, vrlo ugodno. Dakle, kupuje to zemljište po 2,2 kune po četvornom metru, a to je pa skoro vrijednost jedne cigarete te temeljem tog ugovora dobiva kredit u Zagrebačkoj banci od 300.000 eura!? Umjesto onih užasnih slika kojima se plaše pušači na kutijama cigareta, Ministarstvo zdravstva moglo bi na kutije staviti Jakovčićevu sliku da podsjeti hrvatske pušače koliko hektara vrijednog zemljišta ''popuše'' na dan.

A sadašnji šef IDS-a i gradonačelnik Pule Boris Miletić? Što je on učinio za Pulu konkretno u ovih 13 godina, koliko je vodi?

On uopće nije šef IDS-a, šef IDS-a je Jakovčić. O Miletiću i IDS-ovoj vladavini sada napokon govori i masa ljudi na pulskim ulicama. Ne vidim što je značajno učinio za Pulu, ali očito je jako puno učinio za sebe.

Zašto se u velikom dijelu Hrvatske uvriježilo mišljenje da Istra pokušava participirati kao država u državi?

Zanimljivo, nikad se to ne govori, primjerice, za Međimurje koje također ima svojih specifičnosti. Valjda nas se percipira kao kasno pridruženog člana hrvatskog korpusa, tek tamo iza Drugog svjetskog rata pa nam se nakon fašističke torture koja je na ovim prostorima trajala od dvadesetih godina prošlog stoljeća, potom Pavelićeve prodaje Italiji, omililo da stvorimo mikro državicu. Šalu na stranu, riječ je o percepciji koja je na žalost ranih devedesetih krenula iz političkog Zagreba, a pravog partnera nešto kasnije našla u političkoj Puli, odnosno IDS-u i njegovom povlačenju pitanja autonomije isključivo u dnevnopolitičke svrhe.

Jesu li i danas aktualne tvrdnje da Istrani žele autonomiju, koje se gotovo 30 godina vuku uz sam spomen imena Istra?

U smislu političke autonomije, realno, nisu. Ali loše politike, katastrofalna ekonomska situacija, tjeranje mladih i sposobnih u gastarbajtere, besperspektivnost pa i ova situacija oko Uljanika mogu mnogima "skratiti fitilj", a onda je dovoljna samo iskrica ponekog političkog "vizionara" da stvari izmaknu kontroli. Ne bih htio biti zloguki prorok...

Je li taj 28-godišnji ''sukob'' između Istre i ostatka države umjetno ''napumpan''? Kome on odgovara; zapravo, je li taj svojevrsni istarski revolt nastao kao obrana od tvrde retorike Franje Tuđmana prema Istri, početkom '90-ih?

Ne radi se 28-godišnjem sukobu, već o 25-godišnjem dogovoru između IDS-a i HDZ-a. Delegacija IDS-a na čelu s Jakovčićem bila je još 1993. pozvana na Pantovčak i tamo je dogovoren igrokaz koji se upotrebljava u dnevno-političke svrhe još do danas. Jedino je Sanader jednom prilikom u Banskim dvorima vrlo rezolutno ''oprao'' Jakovčića zbog njegovih izjava u jednom hrvatskom dnevnom listu o autonomiji Istre. Jakovčić je sve pokorno slušao, manji od makovog zrna i nakon toga Jakovčić i njegovi više nikada nisu spominjali autonomiju Istre. Padom Sanadera, oni opet vrte stari šlager o autonomiji Istre.

Kako to da je Istra od najrazvijenije hrvatske regije postala, kako je rekao Damir Kajin, ''razbojnička špilja''?

Ne tako davno, znaju to iz osobnih iskustava mnogi i danas živi Istrani, Istra je bila sirotica, živjelo se u teškom siromaštvu. Onda se razvio turizam i dijelom industrija, Istra je proglašavana najrazvijenijom regijom Hrvatske. Sada, kada su turizam prigrabili mahom strani vlasnici i domaći "poduzetnici" i gledaju gotovo isključivo profit koji se zasniva i na potplaćenoj radnoj snazi, industrija se sustavno uništila, a sve uz svesrdnu pomoć "razbojnika iz špilje", ni scenarij nove sirotice Istre nije sasvim isključen.

Vaši neistomišljenici optuživali su Vas da se bavite politikom zato što želite vlastitu promociju. Gdje je istina?

Svoju sam promociju stekao i stjecao desetljećima kroz glazbu, a u glazbi, na sceni, ''muljanja'' nema. Ili imaš publiku ili te nema. Atomsko sklonište i danas tuče kilometre na cesti do svoje publike. Kakvu bi mi to promociju mogla ponuditi politika? Ionako mnogi u našim starim stvarima prepoznaju današnju stvarnost. Bili smo "politika" prije politike. Istina je da oni koji mi to prigovaraju to čine isključivo za vlastitu promociju. U tome im nikako ne mogu biti konkurencija. Moje je bavljenje politikom vrlo bazično; vidim što se oko mene događa i ne mogu šutjeti. 

Iskreno, jeste li imali političkih ambicija? Gradonačelnik Pule ili nešto slično?

Kandidirao sam se za istarskog župana samo s jednim razlogom, da Ivan Jakovčić izgubi izbore. Osvojio sam pet posto s jednim i pol plakatom i minimalnim troškom, dok je on s potrošenih više od deset milijuna kuna na reklamu morao u drugi krug s Pliniom Cuccurinom, koji je također potrošio desetak milijuna kuna. Za razliku od njega, Cuccurin je svoju promociju platio osobnim novcem, dok Jakovčić zasigurno nije ni pipnuo svoj novčanik. Osim nas trojice, na izborima su se kandidirali slavni Lino Červar, Silvano Hrelja i bivši dopredsjednik IDS-a, poštenjačina i intelektualac Dino Debeljuh.

Nisu li umjetnici, a Vi ste rocker, nositelji ključnih, gotovo revolucionarnih promjena u svakom društvu?

Nisu, ali uvjeren sam da bi bilo bolje da stvarno jesu. Umjetnici imaju možda istančaniji senzibilitet, ne samo za onu finu, ljubavnu tematiku, nego i za iščitavanje grube stvarnosti, za suočavanje sa socijalnim, političkim, ratnim temama. Dokazali su to bezbroj puta, ali domet promjena bio je uvijek, na žalost, ograničen.

Kakva je danas Hrvatska?

Na žalost, neuspješna. Uz sva prirodna, kulturna bogatstva, uz svu perspektivu koju više vide oni izvana nego mi sami. Loše je kad se nakon uzvika "imamo Hrvatsku" ta Hrvatska ne ispuni pravim sadržajem, kad se ne razvija, kada ideologija i dalje dominira, kada su podjele sve veće.

Koliko svi mi za Hrvatsku ''imamo dušu''?

Apsolutno za Hrvatsku imamo dušu - duša Hrvatske je velika, samo su je mnogi spremni prodati vragu za Judine škude.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.