Brodić: Crna Gora našla se u nezgodnoj situaciji koju s jedne strane određuje duboko infiltrirani Đukanovićev interes, a s druge interes srpskog svijeta

Ishodište problema je, kaže nam Brodić, tomos koji je Srpska pravoslavna crkva – Pećka patrijaršija, snagom, u krvavom Prvom svjetskom ratu, tek stvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – dinastije Karađorđevića, u kojoj su njene sastavnice, poput slovenskih krajeva, Jugoslavenskog odbora u ime hrvatskih i bošnjačkih političara pa i crnogorske dinastije Petrović, koja je ranije abdicirala u korist svojih rođaka i svojte iz dinastije Karađorđevića, vidjeli maksimum političkih interesa za spas vlastitih nacija.

"Tomos je Pećkoj patrijaršiji dao jurisdikciju nad, do tada, autonomnim mitropolijama i arhiepiskopijama pod jurisdikcijom sve slabijeg Carigrada i ekumenske patrijaršije. Namjerno ovdje ne spominjem neke, ne baš ne potkrijepljene, teze kako je za to beogradski dvor platio veliku količinu zlata, zato što te teze nisu prošle dovoljnu provjeru", kaže nam.

Foto: Epa

Dodaje kako je SPC odmah u roku preuzeo jurisdikciju, a svjedoci kažu kako je u tome ''pomogla'' i žandarmerija nad pastvom i imovinom crkava s novih teritorija.

"Zadržat ću se na Crnoj Gori pa reći kako su se odmah upisali u vlasništvo crkvenih dobara", navodi  i svoju tvrdnju dodatno pojašnjava:

"Stoljeće kasnije, uslijed pada vlastite popularnosti, nakon što je ponestalo novca od raznih djelatnosti, koje su prema priznanju bivšeg veleposlanika SAD-a u Zagrebu i Beogradu Williama Montgomeryja, a koje je iz Večernjeg lista prije koji tjedan prenio The New York Times, Amerikanci dopustili kao zalog za savezništvo s Milom Đukanovićem protiv Slobodana Miloševića, spomenuti je Milo pokušao stvari vratiti na ishodišnu točku zakonom koji bi pod vlasništvo države vratio vjerske objekte. A to je u Crnoj Gori državotvorno pitanje, jer dinastija Petrovića, koja je prije abdikacije vladala tom zemljom bila je dinastija ortodoksnih vladika pod crkvenom jurisdikcijom Carigrada, a političkom jurisdikcijom Rima, kako piše Branko Pavičević u knjizi Istorija Crne Gora".

Foto: FaH

Upravo je to, nastavlja, razlog zbog kojega je dio građana Crne Gore ustoličenje Joanikija shvatio kao provokaciju. 

"Izazvalo je to revolt SPC-a i njima podređenog vladike Amfilohija (poznatog negatora korone, koji je od korone umro) koji je projektirao široku koaliciju, kojom dominiraju prosrpske stranke, protiv Đukanovićeva DPS-a. Đukanović je izgubio, ostao je predsjednikom, no izgubio je izvršnu moć", ističe Brodić.

Amfilohiju i kompaniji u pomoć je pristigao Aleksandar Vučić, što nije nikakvo iznenađenje, smatra.

"Naime, iako su Đukanović i Vučić, prema pisanju poznatog crnogorskog poslovnog čovjeka s hrvatskom adresom, nekada insajdera crnogorske politike Ratka Kneževića, bili politički i poslovni saveznici, Vučić, kako bi opstao na vlasti i kako bi anulirao gubitak Kosova, a moguće i Sandžaka, mora jahati na politici jedinstva Srba. Zbog toga je njegov imenjak Vulin i lansirao ideju - ili bolje reći kopirao - iz jednoga od niza Memoranduma SANU – koji su izrazito opasni jer je jedan od njih, prvi, inspirirao velikosrpsku agresiju na susjedne zemlje, srpskog svijeta", naglašava Brodić dodajući kako je "okosnica tog svijeta SPC". 

Foto: FaH

Iako je, nastavlja, Vučić u jačanju svoje pozicije, prema navodima Kneževića, koristio novac blizak Mili Đukanoviću i iako je Đukanović jedno vrijeme bio najpozitivnija osoba srbijanskih medija slijedom tog novca, Vučić ga se odrekao iz osobnog političkog interesa i sada opasno destabilizira vlast u Crnoj Gori, vjerojatno i uz podršku zapada, koji članstvo u NATO-u isporučuje Crnogorcima kao jamstvo suvereniteta države, ne razumijevši kako se ovdje više ne radi o državnom suverenitetu, nego o projektu za buduće generacije, o projektu suspenzije crnogorske nacije, a ako propadne NATO, onda tko zna...

"Naravno, beogradski se dvor, u figurativnom smislu, još od spomenutog tomosa iz 1919./20. uvijek - snažnije ili ne - petlja u SPC, koja mu služi kao produžena ruka, o čemu sugeriram upitati doajena hrvatskog pa i regionalnog novinarstva Tomislava Marčinka, koji je još tamo 1990. godine pisao o tome za Nedjeljnu Dalmaciju. A koji je zbog javne percepcije nekih profesionalnih angažmana u novije vrijeme, kao svjedok vremena i britki komentator zbivanja, nepravedno zanemaren", govori.

Kritičari će reći kako je to sve Đukanović izabrao sam kada nakon ulaska u NATO nije rasformirao ili legalizirao poslove koje mu je zapad tolerirao u vremenu kada je trebalo disciplinirati Srbiju, kaže. Dodaje kako mu nije pomoglo niti zaduživanje u iznosu od više od 70 posto BDP-a kod kineskih banaka, na što na Zapadu, u jeku novog Hladnog rata, gdje Kina igra ključnu ulogu, nisu mogli blagonaklono gledati.

Foto: FaH

"I to u NATO lageru! To što zapadna veleposlanstva u takvim slučajevima regrutiraju zasebne političare sumnjivog karaktera, sklone trgovini identitetom, kao što je slučaj u nekoliko zemalja bivše Jugoslavije i bivšeg SSSR-a, to je tema za neki drugi tekst", kaže urednik EnergyPressa.

"Zaključno, Crna Gora se, tvrdi, našla u vrlo nezgodnoj situaciji, koju s jedne strane određuje duboko infiltrirani interes Mile Đukanovića, koji je u svojoj dugogodišnjoj vladavini, u kojoj je prošao sve, od napadača na Dubrovnik i negatora genocida u Srebrenici – dakle službenika velikosrpske politike – i proruskog političara do predvodnika ulaska u NATO savez, optuženika za šverc cigareta i narkotika – pokrovitelja brutalnih mafijaških šljakarskog i kavačkog klana, za kojega neki kažu, iako je u to teško vjerovati bez valjanih dokaza, kako stoji iza likvidacije Ive Pukanića, kojim se navodno bavi američka DEA – i pokajnika za agresiju na Hrvatsku", pojašnjava Brodić.

S druge strane tu je, dodaje, i interes srpskog svijeta, kojem je Crna Gora izložena još od vremena abdikacije dinastije Petrović, neki će reći i puno ranije, jer ne zaboravimo, Vuk Karadžić je iz Crne Gore, kao i Slobodan Milošević, uostalom. 

"Najnoviji sukobi tih dviju silnica nipošto nisu dobri po crnogorsko društvo jer ga dovode do usijanja s kojega, povijest takvih društava to pokazuje, teško ima povratka. Sam način na koji Porfirije i Joanikije inzistiraju i instrumentaliziraju novu vlast glede ustoličenja u samom temelju onoga što je nekada bila autonomna crkva – Cetinju, ne daje mi osjećaj optimizma glede pomirenja. Možda sam preoštar, ali u težnji za promjenom identiteta Crnogoraca, koji je neodvojiv od crnogorske crkve, nije niti malo slučajno ono što se sada događa", ističe.

Doduše, za kraj valja reći, u sutonu stare Europe, početkom 20. stoljeća, većina je Crnogoraca i to ne oni čija se plemena i sada osjećaju Srbima, smatrala kako će u okrilju srpstva pronaći spas od znakova vremena koja su trebala doći, a osjećali su se u mnogim političkim i vanjskopolitičkim zbivanjima, navodi.

Vjerojatno je to, smatra, i dovelo do izručivanja suvereniteta Beogradu. 

'Upao u vruću patrijaršijsku stolicu - neraskidivo povezanu s političkim interesima srbijanske države'

"Kako bilo, takve političke okolnosti, vezane uz kolektivni strah, nipošto nisu razlog za to da Crnogorci nemaju pravo na vlastitu samobitnost, a crnogorska crkva na ponovno pravo javnosti. Politika je stvar zakomplicirala, red je da politika komplikaciju ispravi. I još nešto - i najlošija narodna vlast poštenija je od najbolje nenarodne, ili instrumentalizirane, dodao bih. Ovih bi se Gandijevih riječi zapad trebao prisjetiti svaki puta kada regrutira političare za smjenu vlasti koju ocijene korumpiranom ili kriminalnom. Ili pak geopolitički neprihvatljivom", pojašnjava.

"Patrijarha Porfirija ne bih komentirao, rekao bih samo kako, iako mu desnica mu štošta prigovara, čovjek je u Zagrebu stekao zavidnu razinu građanske kulture, nešto ranije vjerojatno zavidnu razinu intelektualne spoznaje. Vjerojatno je prvi srpski patrijarh koji je značajnije olabavio stavove  Hrvatima i kardinalu Stepincu pa i evangeličkom biskupu Poppu, kojega su partizani strijeljali bez suđenja.

No, ovaj daljnji rođak predsjednika Vučića upao je u vruću patrijaršijsku stolicu neraskidivo povezanu s političkim interesima srbijanske države i -  u datom trenutku - srbijanske političke elite, o čemu valja priupitati spomenutog gospodina Marčinka", zaključio je Ivan Brodić, urednik EnergyPressa, u razgovoru za portal Direktno.