Bratstvo i jedinstvo kojeg nije bilo: Ovi podaci jasno prikazuju srpsku prevlast u državnim tijelima

U svom govoru na Desetoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske 1970. godine, Savka Dabčević-Kučar nastupila je protiv unitarizma. Ona je tvrdila da se iza jugoslavenskih unitarista kriju srpski hegemonisti koji se zalažu za centralizam i negaciju nacionalnog osjećaja naroda. Također, jedna od glavnih akterica Hrvatskog proljeća kazala je kako hegemoniste i unitariste hvata panični strah od same uporabe riječi Hrvat, hrvatsko i hrvatski jezik.

'Hrvatska je postala domovina Srba'

U jednom od izvješća britanskih diplomata upozorava se na govor Dabčević-Kučar na sjednici Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske od 12. veljače 1971. godine.

Tada je rečeno kako je "dr. Savka izrazila veliku zabrinutost što je Hrvatska postala više domovina Srba i ostalih narodnosti negoli samih Hrvata".

U nastavku se naglašava da je Dabčević-Kučar istaknula da nacionalna pripadnost osoba u određenim službama, posebice u policiji, ne odražava stvarni nacionalni sastav Hrvatske.

Tripalo: Na rad u inozemstvo odlaze najviše Hrvati

U periodu Hrvatskog proljeća pitanje nacionalne ravnopravnosti bilo je jedno od najvažniji tema u Hrvatskoj. U to vrijeme govorilo se kako se nerijetko poseže za hrvatskom kulturnom baštinom te kako drugi narodi Jugoslavije imaju više mogućnosti iskazati svoj nacionalni identitet od samih Hrvata.

Osim toga, jugoslavenstvo se smatralo kao paravan velikosrpstvu. Spominjali su se podaci da Srbi, nesrazmjerno svojem broju u stanovništvu, zauzimaju mjesta u Savezu komunista i državnim strukturama, napose u vojsci i policiji.  

FOTO: Wikimedia

Također, na takvo stanje upozorio je i Miko Tripalo na sjednici Izvršnog komiteta Centralnog komiteta SKH u veljači 1970. godine. On je kazao kako najviše radnika na rad u inozemstvo odlazi upravo iz Hrvatske, a da se u Hrvatskoj naseljavaju Srbijanci putem izgradnji brojnih vikendica na Jadranu.

Postoci Hrvata u državnim tijelima

Jugoslavija je 1971. godine imala nešto više od 20 milijuna stanovnika, od čega je udio Hrvata bio 21,6 posto (4.426.221 stanovnika), a Srbija, u koju se ubrajala Vojvodina i Kosovo imala je 8.446.591 stanovnika (41,2 posto).

Prema nekim autorima, u hrvatskoj UDB-i bilo je samo 20 posto, a u policiji oko 30 posto Hrvata. Srba je prema procjenama u tim tijelima bilo od 76 do gotovo 80 posto. Na primjer, u Vinkovcima je od 46 službenika Sekretarijata unutarnjih poslova (SUP) samo jedan bio Hrvat i to na administrativnom poslu, a u Zagrebu su od 13 šefova policijskih postaja samo trojica bili Hrvati.

JNA ogledalo nacionalne neravnopravnosti

Jedna od najosjetljivijih federalnih institucija s obzirom na njezinu ulogu, ali i na važnost nacionalnog sastava, bila je Jugoslavenska narodna armija (JNA). No, svako javno iznošenje mišljenja o problemima u vojsci moglo je izazvati reakciju i optužbu za neprijateljske namjere. Zasigurno najosjetljivije pitanje vezano uz JNA bio je nacionalni sastav unutar vojske.

Dostupni podaci o strukturi časnika potvrđuju najnepovoljniju strukturu za Hrvate. Prema nekim povjesničarima potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih godina, Srbi i Crnogorci, koji su imali udio od 43,8 posto u ukupnom udjelu stanovništva, imali su više od 67 posto generala i časnika. Nacionalni sastav aktivnih časnika pokazuje pad postotka Hrvata i Slovenaca, a veliki porast Srba i Crnogoraca od 1945. godine.

FOTO: Serbian Armed Forces Archive

Ipak, brojni podaci potkrepljuju ranije zaključke o neravnotežnoj nacionalnoj strukturi časnika na nižim razinama. Čak i tamo gdje bi se očekivalo da će postojati veći udio Hrvata i Slovenaca, posebno u Petoj vojnoj oblasti sa sjedištem u Zagrebu, situacija nije bila takva.

Tako je u Petoj vojnoj oblasti bilo 12 Srba načelnika štabova pukova i brigada, a samo pet Hrvata. Također, među zapovjednicima bataljuna i divizija bilo je 34 Srba, usporedbi s devet Hrvata. Najveća razlika bila je među komandirima četa gdje je bilo čak 228 Srba, a samo 43 Hrvata.

U BiH ponovni prevlast Srba

S obzirom na značajno prisustvo Hrvata u Bosni i Hercegovini, bitno je analizirati podatke o toj republici. U Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini također se događalo da je udio Srba bio mnogo veći nego što bi odgovarao njihovom udjelu u ukupnom stanovništvu.

Prema popisu stanovništva, u BiH je 1971. godine živjelo 39,57 posto Muslimana, 37,19 posto Srba te 20,62 posto Hrvata. No, prema podacima iz iste godine, u Savezu komunista Bosne i Hercegovine udio Hrvata iznosio je samo 11,1 posto, dok je udio Muslimana bio 28,3, a Srba 53,5 posto. 

Od 1945. do 1966. godine među časnicima Ministarstva unutarnjih poslova BiH bilo je samo 2,75 posto Hrvata, gotovo 10 posto Muslimana i čak 87,13 posto Srba. Isto tako, prema podacima za razdoblje od 1945. do 1991. godine u Službi državne sigurnosti (SDS) bilo je 9,30 posto Hrvata, 23,60 posto Muslimana i 66,60 posto Srba.

Branitelji o trojici Hrvata koje su spasili Srbin i kapetan JNA: 'Ovi će svi biti poubijani, za dva-tri dana doći ću po tebe'

Zanimljivo da je u strukturama sumnjivih osoba i onih koji su se smatrali neprijateljima države bilo najviše Hrvata. Tako su potkraj 80-ih godina Hrvati predvodili sa 73,19 posto, slijedili su ih Muslimani sa 16,83 posto, dok je Srba bilo najmanje s 15,62 posto. 

Svi ovi primjer povezani su s govorima Savke Dabčević-Kučar istaknutima na početku teksta kako bi jasno pokazali stvarno stanje nacionalne neravnopravnosti u kojemu su na najvećem udaru bili upravo Hrvati. Tako su Srbi u Jugoslaviji držali stvarnu kontrolu u različitim oblicima vlasti. U godinama Hrvatskog proljeća bilo je jasno da takvo stanje nije moglo trajati vječno, a prvaci pokreta dobro su znali da politika prevlasti Beograda nije održiva. No, pokušaj promjene stanja u državi od strane reformista unutar Saveza komunista Hrvatske nije bio uspješan nakon čega je nastupilo vrijeme tzv. hrvatske šutnje.