Bratići, zajedno u rat, zajedno u smrt ZDENKO ZAOBORNI I JOSIP ZAOBORNIJ

Dan ranije, 17. studenoga 1991. godine, s neprijateljskom stranom dogovoreno je primirje i prestanak svih borbenih djelovanja u cilju vojne predaje branitelja Mitnice, čime bi, prije svega, od daljnje pogibije sačuvali civilno stanovništvo. 

Sljedećeg dana, nekoliko sati prije početka pregovora, druga strana je grubo prekršila mirovni dogovor, te u jutarnjim satima branitelje koji su se toga trenutka nalazili na položaju na Ristićevom salašu, a koje su iznenadili u vjeri kako će se neprijatelj držati dogovorenog primirja, neočekivano napala i zarobila, pri tome ranivši zapovjednika toga položaja, policajca Slavka Marića. 

Na Ristićevom salašu zarobljeni su još i dva brata Mudri, blizanci Slobodan Pavao i Borislav – dragovoljci iz Zagreba, Zdenko Zaoborni i njegov bratić Josip Zaobornij, Stjepan Bali, Stjepan Levenski, Zlatko Dir, Nikola Brindzej, Zlatko Bataković, Petar Vukojević i Jozo Zeko. Od navedenih, zarobljavanje su preživjeli samo ranjeni Slavko Marić, jer su ga odmah po dolasku pred vučedolske bungalove utrpali u sanitetsko vozilo, s tijelom Nikole Brindzeja kojega su putem ubili  te odvezli u Negoslavce, nakon čega je završio u logoru i Petar Vukojević koji se sljedeći dan spasio bijegom. O tome događaju više možete pročitati OVDJE.

Od ostalih zarobljenih branitelja, do danas su ekshumirani, identificirani i sahranjeni posmrtni ostaci samo dvojice, Zdenka Zaobornog i njegovoga bratića, Josipa Zaobornija.

Nekada davno, kada je Zdenkov i Josipov djed Ivan došavši iz daleke Ukrajine upisivan u "knjige", službenik je pogreškom, umjesto Zaoborni, upisao prezime Zaobornij. U narednim godinama, jednom njegovom sinu je pogreška smetala pa ju je u matičnim knjigama ispravio, drugome nije, stoga su se bliski rođaci različito prezivali.

Zdenko Zaoborni, za obitelj i prijatelje Neno, rođen je 16. kolovoza 1971. godine u Vukovaru, kao drugi sin, mlađi blizanac, Stane rođene Latinović i Petra Zaobornog, nakon deset minuta starijeg brata Zlatka. Oba su brata pohađala Osnovnu školu Vladimir Nazor, danas Osnovna škola Mitnica, zajedno su odslužili vojsku u JNA u Novom Sadu, Srbija i zajedno su radili u poljoprivrednom kombinatu, VUPIK-u. 
Zlatko će za brata blizanca reći kako je Zdenko od njega bio sitniji i puno mirniji, da se rekreativno bavio veslanjem i bio vrlo nadaren za crtanje. S ljubavlju i osmijehom prisjetit će se kako su se "kao klinci stalno tukli, iako su bili nerazdvojni".

"Potrajalo je to" - reći će Zlatko – "sve do odlaska u ondašnju JNA gdje smo štitili jedan drugoga". Blizanci Zaoborni su, sa susjedima i prijateljima s kojima su odrasli, od samih naznaka borbenog djelovanja, sudjelovali u organiziranim stražama prema Vučedolu, ali i uz Dunav, koji je bio u neposrednoj blizini njihovog roditeljskog doma, pa su tako, sve do Zlatkovog ranjavanja i odlaska u bolnicu, zajedno bili na položaju na Ristićevom salašu, kao posada na topovima. Zlatko Zaoborni teško je ranjen 1. studenog 1991. godine, kada je stao na pješačku minu, zbog čega mu je amputirana desna potkoljenica. Svoga brata Zdenka i bratića Josipa Zaobornija vidio je posljednji put sutradan, 2. studenog, kada su ga došli posjetiti u bolnicu. 

Dana 8. studenog 1991. Zlatko je iz vukovarske bolnice premješten u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerceu gdje je 19. studenog zarobljen i odveden u srpski koncentracijski logor u Sremsku Mitrovicu. Nakon šest mjeseci prebačen je u Beograd gdje je osuđen na 14 godina zatvora, kaznu koja je, jer je imao amputiranu nogu što mu je uzeto kao olakotna okolnost, kasnije preinačena i smanjena na devet i pol godina. Ipak, u razmjeni "svi za sve" 14. kolovoza iste godine, pušten je u Hrvatsku gdje je saznao kako se o sudbini njegovoga brata Zdenka, kao i bratića Josipa Zaobornija, ne zna ništa.

Narednih godina obitelj Zaoborni pokušavala je na sve načine doći do bilo kakvih saznanja o tome što se dogodilo sa Zdenkom, a tanašna nada kako će se ipak jednom pojaviti živ iz zarobljeništva tinjala je sve do veljače 2003. godine, kada su pozvani na Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu, kako bi identificirali Zdenkove posmrtne ostatke. Dana 12. veljače rečeno im je kako je DNA analizom neosporno utvrđeno da se radi o Zdenku, a prema protokolima poslanim iz Srbije koje je obitelj dobila na uvid, utvrđeno je kako je Zdenko Zaoborni poslije zarobljavanja na Ristićevom Salašu, te prema iskazu svjedoka, zlostavljanja kod restorana na Vučedolu, odveden u tzv. Gelesovu dolu u blizini naselja Petrova gora, gdje je zadobio prostrjelne rane, deset pogodaka u nizu, što ukazuje na to da je bio strijeljan.

Nakon što je humanom asanacijom terena tijekom okupacije premješten na Novo groblje Dubrava, odakle je nakon mirne reintegracije 1998. godine ekshumiran, te identifikacije nekoliko godina kasnije, 21. veljače 2003. pokopan je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Kada je tijekom dogovorenog primirja, protivno pravilima međunarodnog običajnog ratnog i humanitarnog prava, zarobljen, zlostavljan, a potom strijeljan, Zdenko Zaoborni, sin i brat, imao je samo 20 godina. Zdenko, nismo te zaboravili.

Josip Zaobornij, za obitelj Baća, rodio se u Vukovaru 9. prosinca 1961. kao stariji sin Ane rođene Bogojević i Emilijana Zaobornija. Pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a u Borovu naselju, u COUO-u Edvard Kardelj srednju školu, obućarski smjer, nakon koje se zaposlio u Tvornici Borovo, u Obućari. U Obućari je radila i Josipova supruga Ružica rođ. Pilekić, s kojom se vjenčao 1984. godine, a koja im sljedeće godine rađa sina Borka, a četiri godine kasnije, 1989. godine, kćer Kristinu.

Oni koji su ga poznavali reći će kako je bio tvrdoglava i uporna osoba, ali nadasve privržena obitelji. Bio je iznimno vrijedan, a znao je puno oko elektrotehnike i stolarije, pa je stolarske radove i radove oko struje pri gradnji kuće sam obavljao. Posebno je bio vješt u obrađivanju drveta, pa su i danas sačuvani tragovi njegovih vrijednih ruku. Zbog šuma na srcu nije služio ondašnju JNA, no to ga nije spriječilo da se s rođacima, susjedima i prijateljima uključi, prvo u organizirane straže, a potom i u obranu Domovine.

Nakon zarobljavanja na Ristićevom salašu gdje je s bratićima Zdenkom i Zlatkom Zaoborni bio na topovima, te zadnje informacije kako je živ odveden u vučedolski restoran i tamo zlostavljan, obitelj godinama nije imala druga saznanja o Josipovoj sudbini, do poziva iz Zavoda za sudsku medicinu iz Zagreba, gdje je 9. prosinca 2002. godine, neobičnom igrom sudbine, upravo na svoj rođendan, identificiran. Protokoli dostavljeni iz Srbije, koje je obitelj dobila na uvid, pokazat će kako je Josipu raznesena desna strana tijela, a njegove posmrtne ostatke prije negoli su odvezeni u masovnu grobnicu na Novom groblju, pronašao je tijekom okupacije čovjek koji je u dijelu grada pod nazivom Lijeva bara želio očistiti garažu u kojoj je planirao stanovati. Iz tog razloga pretpostavlja se kako je Josip nakon zlostavljanja gurnut u garažu u kojoj je, potom, gađan nekim protuoklopnim sredstvom, a njegovo je tijelo ostalo zatrpano pod ruševinama. 

Nakon identifikacije, posmrtni ostaci Josipa Zaobornija pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata 20. prosinca 2002. godine, na dan na koji je njegova supruga Ružica imala rođendan.

Kada je zarobljen, zlostavljan, te mučki ubijen, Josipa Zaobornij, suprug, otac, sin i brat imao je 29 godina. Josipe, nismo te zaboravili.