Branimir Polovina, dobri duh Hrvatskog radija Vukovar

Glas Siniše Glavaševića danas je najprepoznatljiviji glas ovjekovječen na tonskim zapisima sačuvanim iz Domovinskog rata. Pa ipak, kako bi se taj glas uopće mogao čuti i otići u eter, zaslužan je čovjek o kojem se ne zna dovoljno, posebno izvan Vukovara ili profesionalnih krugova. Njegovo ime je Branimir Polovina. 

Branimir Polovina, mlađi od dvojice sinova Nedeljke rođ. Beslač i Vojina Polovine, rodio se 22. lipnja 1950. godine u Vukovaru, po nacionalnosti Srbin. Pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, te srednju Tehničku školu u Vinkovcima, smjer radio – tehničar. Na vukovarskom radiju zapošljava se gotovo odmah nakon odsluženja vojnog roka u ondašnjoj JNA i to 1. rujna 1972. godine. Iako se na radiju okušao na različitim poslovima, pa je tako radio i kao novinar, spiker, glazbeni urednik, njegov primarni posao je bio radio – tehničar. 

Nekadašnje kolege i suradnici o Branku će reći kako je bio gotovo fanatik u poslu, radoholičar, da na godišnji odmor nije otišao petnaest godina, a svoje dužnosti obavljao je s nevjerojatnom voljom, onako kako to može raditi samo čovjek koji uživa u onome čime se bavi. Bio je samozatajan, tih i "bio je čovjek koji je slušao, a ne govorio". Već u zrelim godinama, nakon godinu dana veze, 20. srpnja 1991. godine oženio se Zvezdanom Vladić, koja je tada također radila na vukovarskom radiju.  

Govoreći o ratnim danima Hrvatskog radija Vukovar, nemoguće je ne spomenuti činjenicu kako bi funkcioniranje toga radija bez Branimira Polovine bilo nemoguće. Ne samo da je bio tehničar, snimatelj i ton majstor, te održavao potpuno sam svu opremu, nakon prestanka rada odašiljača na Jakobovcu, prvo je na krovu zgrade u centru grada u kojoj se nalazio HRV pri neprestanom neprijateljskom djelovanju postavio antene kako bi uopće mogli funkcionirati, a nakon izmještanja radija u podrum "Vukovarske kapljice", u tome istom skloništu improvizirao je  studio te omogućio nastavak rada svojim kolegama. 

U jednoj od najboljih iskustvenih knjiga s tematikom Domovinskog rata – "91, 6 MHz; Glasom protiv topova" nagrađena novinarka, spisateljica i prevoditeljica prof. Alenka Mirković – Nađ, zapisala je:

"Najsmješnije u cijeloj stvari bilo je da je Branko, najstariji čovjek u redakciji, onako krupan, crn, uvijek smrtno ozbiljan, bio posljednja osoba na svijetu kojoj bi pristajao nadimak Maca. Ovu bezobraštinu primio je kao što je primao i sve drugo: s izrazom čovjeka koji nema vremena baviti se nevažnim stvarima. Branko je bio, pomalo, čudak. Kada bi ga netko nešto upitao, obično bi odgovorio u haiku formi, a čovjek bi, nakon prvotne zbunjenosti i dužeg razmišljanja shvatio kako je, zapravo, dobio odgovor na postavljeno pitanje. Što se posla tiče, bio je pravi čarobnjak. Stalno je petljao s nekim žicama, kliještima, ispitivačima i smišljao stvari koje bi nam uvelike olakšale posao i svakodnevni život na stepeništu.

Prešutnim dogovorom počeo je djelovati kao naš ekonom. Jedini je znao koliko je čega preostalo u zalihama hrane, pića, cigareta, goriva. Mi smo se prema tome odnosili pomalo neozbiljno, pa je preuzeo stvari u svoje ruke. Kao učitelj, bio je vrlo strog i zahtjevan. Vesna je to najbolje osjetila kad ju je drilao za spikerski i voditeljski posao. Zvezdana bi se na to samo nasmijala, jer je samo godinu dana ranije prošla isti tretman. Nakon toga, ona i Branko djelovali su kao sjajno uigrani tandem. Znali su što jedno od drugoga mogu očekivati i tražiti, pogađali misli onoga drugoga i prije bilo kakvog dogovora, odlično se nadopunjavali i, na kraju, odlično zabavljali radeći svoj posao. Malo po malo, njihov je odnos prerastao u ljubav".

"Jutarnji program se, još uvijek, koliko-toliko, uspijevao emitirati iz malog studija, no poslijepodne i uvečer je toliko gruvalo da bi samo lud čovjek u njemu ostao i radio. Stoga je Branko u prostor kokošinjca prenio mali miks-pult, mikrofon, gramofon, te pospajao cijelu tehniku s odašiljačem na katu. Agregat je postavio u dvorište, pa bi par minuta prije emitiranja istrčao i uključio ga kako bi imali struje za emitiranje.

Branko se bacio na novi zadatak, osposobljavanje skloništa za potrebe radija. Zgrada u kojoj smo bili imala je podrum, no kada ga je otvorio ustanovio je da je pun vode. Na mjestu gdje je bio ulaz u podrum stepenice su formirale malenu komoricu, koja je predstavljala najsigurniji dio zgrade. Stoga je Branko pozvao stolara, naručio šperploče, pa su njih dvojica cijeli taj prostor obložili listovima šperploče. U samom dnu komore, iznad podrumskih vrata, bio je izbačen ojači dovratak koji su također obložili šperpločom i tako načinili prostor veličine stola, potpuno zaštićen stepenicama. Branko je odnekud dovukao i dvije drvene klupe i postavio ih uza zidove. Sklonište, najbolje moguće koje se moglo organizirati, bilo je spremno", zapisano je također.

Kada je postalo jasno kako je obrana Vukovara slomljena te da će neprijatelj ubrzo ući u centar grada, Alenka Mirković i Josip Esterajher odlučuju krenuti u proboj. Vesna Vuković, danas Orešković, odlučuje ostati jer je njena obitelj bila u skloništu, a budući suprug teško ranjen u bolnici, iako joj je Siniša Glavašević savjetovao da ode, uz riječi: " Nemoj biti naivna, nisi ti bilo tko, čuli su za tebe". Iz toga razloga, danas je teško reći zbog kojeg razloga Siniša Glavašević nije krenuo u proboj, premda je mogao pretpostaviti što će mu se dogoditi, no Branimir Polovina je čvrsto ostao pri odluci da postupi isto onako kako je odlučio i Siniša, a time je i njegova supruga ostala uz njega. 

"Ja sam odlučila otići, Josip isto tako, Zdravko, Ljupko, Hrvoje i Domagoj, također. Vesna je odbila, cijela njena obitelj bila je u susjednoj prostoriji, a Tomislav, ranjen, ležao u bolnici. Nije bilo načina da se oni izvuku, a ona nije željela napustiti niti jednoga. Branko je tvrdoglavo ponavljao da će učiniti isto što i Siniša, što je značilo da će to učiniti i Zvezdana".  (A. Mirković „91, 6 MHz; Glasom protiv topova)

Nakon ulaska četnika i JNA u vukovarsku bolnicu u jutarnjim satima 19. studenog 1991. godine, Branimir je razdvojen od supruge Zvezdane i prijatelja, te s drugim muškarcima odveden, u tada, za suprugu, nepoznatom smjeru, a ona je sa ženama i starcima preko Sremske Mitrovice, potom Bijeljine, sprovedena na slobodni hrvatski teritorij. Sve dok je nisu pozvali na identifikaciju 28. veljače 1997., Zvezdana Polovina nije prestala tragati za suprugom Branimirom, uvjerena kako je ipak negdje još uvijek živ. Nažalost, utvrđeno je kako je Branimir 20. studenog 1991., točno četiri mjeseca od dana svoga vjenčanja, zajedno s ostalim nasilno odvedenim ranjenicima i civilima usmrćen na farmi Ovčara. 

Nakon ekshumacije iz masovne grobnice na Ovčari, posmrtni ostaci Branka Polovine sahranjeni su na groblju Mirogoj u Zagrebu 11. ožujka 1997. godine. Pored Brankovog groba, posljednje je počivalište i njegovog radnog kolege, velikog prijatelja i vjenčanog kuma, novinara i ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića. Na Branimirovom grobu uklesana je tadašnja frekvencija Hrvatskog radija Vukovar, 91,6 MHz-a.

Kada je zarobljen u vukovarskoj bolnici i deportiran na stratište Ovčara gdje je mučki ubijen, Branimir Polovina, suprug, sin i brat imao je četrdeset i jednu godinu. Branimire, nismo te zaboravili.