BOŽO KOVAČEVIĆ: Neskrivena je Putinova namjera obnavljanje ruskog imperija, a povijest će ga zapamtiti kao gubitnika kojeg se svi stide

Završio je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je saborski zastupnik, ministar u Vladi RH te veleposlanik u Moskvi od 2003. do 2008. godine.

Također, jedan je od osnivača časopisa Gordogan, a i predavač je na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.

Posebice je prisutan u javnosti od početka brutalne ruske agresije na Ukrajinu i čest komentator tamošnjih krvavih događaja.

Razgovoru za portal Direktno Kovačević se odazvao ljubazno i profesionalno, kako je i radio rijekom svoje političke i diplomatske karijere, a osim prve godišnjice rata, povoda za intervju bilo je doista puno.

Kako bismo mogli opisati ovih 12 mjeseci za obje strane?

Za Ukrajinu katastrofa, ali ujedno i učvršćivanje nacionalne svijesti i nacionalnog jedinstva. Za Rusiju gorka spoznaja o tome da njezina vojska nije onako moćna kako se pretpostavljalo da jest i, što je još gore, spoznaja da namjera o obnovi imperija nailazi na osudu međunarodne javnosti. Umjesto da razjedini Zapad, kako je namjeravao, Putin ga je ujedinio.

Što je ovaj rat promijenio u Europi, a što u SAD-u?

Europa se pokazala nesposobnom artikulirati i provoditi vlastitu vanjsku i sigurnosnu politiku. Trojica ministara vanjskih poslova zemalja članica EU bili su jamci provedbe sporazuma između predsjednika Janukoviča i udružene ukrajinske opozicije. Neposredno nakon što je potpisan, opozicija je, pod američkim utjecajem, odbila provesti sporazum i izvršila državni udar. EU je ostala nijema. Bila je zatečena ruskom agresijom protiv Ukrajine 2014. godine.

Godine 2022. u trenutku je odustala od razmišljanja o strateškoj autonomiji, o čemu se u Bruxellesu mnogo govorilo posljednjih godina. EU je morala odustati od kupnje ruskih energenata i time je uvelike otežala ostvarivanje svojih strateških planova. Uplašena, zatražila je američka sigurnosna jamstva.

EU je glavna kolateralna žrtva ruske agresije na Ukrajinu, a Amerika je glavna dobitnica. U trenu je postigla ostvarenje svog strateškog cilja da ne bude energetske suradnje između Rusije i EU. Primorala je europske članice EU da više izdvajaju za obranu i učvrstila svoju lidersku poziciju unutar NATO saveza.

Je li realna teza da se u Ukrajini ''brani Europa''?

Predstavnici Rusije na početku invazije govorili su o denacifikaciji Ukrajine, a kada su se suočili s osudom EU, počeli su govoriti i o denacifikaciji Europe. Dakle, zaprijetili su Europi.

Ukrajina, zapravo, brani svoje pravo na postojanje kao suverena država i svoje pravo da suvereno odluči hoće li, ili neće aplicirati za članstvo u EU i NATO. No, s obzirom na neskrivenu namjeru ruske elite da obnovi ruski imperij, EU ima razloga vjerovati da Ukrajinci, braneći svoju zemlju, brane i Europu.

Jesu li odnosi između Washingtona i Moskve već odavno izašli iz domene diplomacije?

Postupno su se urušavali dobri diplomatski odnosi kakvi su između Rusije i Amerike postojali devedesetih godina. Bez suglasnosti Rusije kao stalne članice Vijeća sigurnosti ne bi mogle biti donesene rezolucije UN-a o rješavanju sukoba u Jugoslaviji. Postojao je konsenzus oko Daytonskog sporazuma. Ruski diplomati posredovali su između Washingtona i Beograda, nakon što je Zapad promijenio svoju politiku.

Sjetimo se, Amerika, Engleska i Francuska najprije su podržavale Miloševića, ali su nakon razaranja Vukovara i Dubrovnika promijenile stajalište i prihvatile tumačenje Badinterove komisije o tome da jugoslavenski Ustav dopušta osamostaljenje republika i da dotadašnje administrativne granice postaju državne. Sve je to ruska diplomacija podržavala u UN-u.

Američka i ruska diplomacija zajedno su predložile Plan Z4 koji je, na našu sreću, Mile Martić odbio prihvatiti. Ta suradnja prekinuta je u ožujku 1999., kada je Amerika, bez konzultacija s Rusijom, odlučila bombardirati Saveznu Republiku Jugoslaviju.

Do potpunog razlaza došlo je nakon što je Amerika odlučila izgraditi proturaketni štit čime je narušena dotadašnja nuklearna ravnoteža. ''Obojane'' revolucije u bivšim sovjetskim republikama i rusko miješanje u američke predsjedničke izbore postupci su koji izlaze izvan dopuštenih diplomatskih okvira. Rusija je, zapravo, pokušala zadobiti status kakav je imao SSSR.

No, Amerika odbija tretirati Rusku Federaciju kao ravnopravnog sugovornika o pitanjima globalne i europske sigurnosti. Amerika se ponaša kao pobjednica u Hladnom ratu, a Rusiju tretira kao poraženu stranu.

Koliko su realne ruske prijetnje uporabom nuklearnog naoružanja, koje izazivaju u svima nama nemir?

Meni se činilo da mogućnost otvorene ruske invazije na Ukrajinu s ciljem svrgavanja vlasti i okupacije cijelog teritorija te države nije realna mogućnost. Racionalni razlozi govorili su protiv toga. Racionalni razlozi upućuju na to da nuklearno oružje ne bi trebalo biti upotrijebljeno.

Ali, budući da je prva odluka, ona o napadu na Ukrajinu, bila iracionalna, onda nije isključeno da će biti donesena i druga iracionalna odluka, ona u upotrebi nuklearnog oružja.

Koliko je opasna situacija u kojoj je Putin stavio veto na daljnji sporazum o nuklearnom oružju s SAD-om?

Opasna je, nedvojbeno. No, nije bila neočekivana. Nakon što je Rusija objavila da ratuje protiv Zapada, a Zapad se uključio u neobjavljeni rat protiv Rusije, razumno je bilo očekivati da ruska strana neće dopustiti da Zapad izravno nadzire ono oružje čijom upotrebom Rusija prijeti.

Imamo li na umu sve što je tome prethodilo, jasno je da odgovornost za to stanje nije samo na ruskoj strani. I odgovornost za pronalazak izlaska iz nastale situacije je podijeljena između Zapada i Rusije.

Zapravo ne znamo pravu sliku stvarnog stanja ruske javnosti, no, pretpostavljam da Vi imate puno više informacija: jesu li ruski građani postali svjesni što se događa u Ukrajini, s obzirom na to da im svakodnevno stižu tisuće mrtvih mladih vojnika, često i neobučenih i nepripremljenih za ratovanje?

Budući da vlasti u Rusiji pribjegavaju sve oštrijim mjerama protiv onih koji se usude javno izraziti neslaganje s politikom prema Ukrajini, možemo pretpostaviti da se velik broj ljudi ne slaže s Putinom.

Masovna medijska propaganda koja uvjerava ljude da je, zapravo, Amerika napala Rusiju i da Zapad želi uništiti rusku državu, kulturu i religiju vjerojatno ostvaruje stanovit utjecaj. Teško će biti opravdati sve veći broj poginulih na ukrajinskim ratištima.

No, smatram da je ključni problem ekonomija. Ako Rusija uspije pronaći alternativu za zapadna tržišta koja su joj sada nedostupna i ako kapital koji oligarsi sada više ne transferiraju na Zapad bude iskorišten za domaće investicije, onda bi se Rusija mogla osposobiti za vođenje dugotrajnog rata. To je za Ukrajinu loša vijest.

O upornosti Zapada u nastojanjima da ruska vojska doživi tako uvjerljiv poraz koji Putin nikakvim propagandnim trikovima neće moći prikazati kao pobjedu ovisi koliko će taj rat trajati.

Koliko je jak Vladimir Putin?

Vjerojatno je još jak, ali je sve usamljeniji. Odrekao se oligarha koji ionako nisu popularni. Sada se oslanja na podršku građana koji vjeruju u obećanja o imperiju. Do sada su vjerovali da Putin može voditi rat, a da to oni ne osjete u svakodnevnom životu. Pokazalo se da je to nemoguće.

Hoće li ih uvjeriti da i oni, a ne samo profesionalni vojnici, moraju sudjelovati u ostvarivanju njegovih imperijalnih zamisli, to ćemo tek vidjeti. Nadam se da će skora budućnost pokazati da mu ne vjeruju.

Kako biste opisali sadašnju sliku, odnosno geopolitičku kartu Europe, ali i svijeta?

Amerika želi održati i učvrstiti posthladnoratovski unipolarni poredak koji ona naziva svjetskim poretkom zasnovanim na pravilima. Ta pravila smišlja Amerika, a trebali bi ih provoditi svi. Kina, kao jedina relevantna globalna suparnica, tome se suprotstavlja.

Rusija se želi izboriti za svoje imperijalno pravo, kakvo je bilo na djelu za vrijeme Hladnog rata, da ima svoju zonu utjecaja u Europi. Rusija bi, zapravo, htjela obnovu hladnoratovskih odnosa u Europi.

Ako Amerika i Kina svoje odnose uspiju kanalizirati tako da se uspostavi novi Hladni rat s glavnom arenom propagandnog nadmetanja na Pacifiku, Treći svjetski rat bit će izbjegnut. Ako nekome u toj igri popuste živci, kao što su popustili Putinu, čeka nas Treći svjetski rat. Odnosno, čeka nas ništavilo.

Je li ovo ''proxy'' rat SAD-a i Rusije, kako to tvrde podržavatelji Vladimira Putina, ali i brojni ''rusofili''?

Moglo bi se reći da je u razdoblju od 2014. do 2022. godine to bio proxy rat. Hladnoratovski proxy ratovi za velike sile bili su ratovi po izboru. Amerika je takve ratove vodila i nakon Hladnog rata u Afganistanu, Iraku, Siriji i Libiji.

No, Putin je ovaj rat u Ukrajini – odlukom da izvede invaziju i da smijeni vlast – pretvorio u rat u kojem se odlučuje ne, o biti, ili ne biti Ukrajine, nego o biti, ili ne biti Putinova režima pa i same Ruske Federacije. Ako se sukob proširi izvan granica Ukrajine, mogao bi to biti i kraj svijeta koji poznajemo.

Kako će u ruskoj povijesti ostati upamćen Putin?

Da je nakon drugog mandata otišao u političku mirovinu, ostao bi u pamćenju kao uspješan i odgovoran predsjednik koji je svojoj napaćenoj zemlji donio ekonomsku, političku i društvenu stabilnost te joj vratio poljuljani međunarodni ugled. Bio je to predsjednik kojim su se građani Ruske Federacije ponosili.

Zbog neutažive žeđi za vlašću i osobito zbog rata u Ukrajini ostat će upamćen kao gubitnik kojega se njegovi građani stide.