Bosna i Hercegovina nije sjedinjena s Hrvatskom u vrijeme Franje Josipa I., a sad znamo i zašto

Mladi povjesničar umjetnosti Ante Brešić pl. Mikulić doktorand je modula povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu, Sveučilišta u Splitu.  Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti, Sveučilišta u Zagrebu.

Suradnik je interdisciplinarnog časopisa Obnova u kojem uređuje odsjek za kulturu i umjetnost,  član Matice hrvatske, član je i heraldičar u udruzi "Hrvatskom kraljevskom vijeću".

Uz likovnu umjetnost piše znanstvene i stručne članke, te održava različita predavanja na temu problematike suvremene umjetnosti, kulturologije, ideologije, geopolitike, medievistike, heraldike, veksilologije i povijesti umjetnosti i povijesti 19. i 20.st.

Koji su razlozi odbijanja Njegovog Carskog i Kraljevskog Veličanstva Franje Josipa da pridruži Hrvatskoj kruni Bosnu i Hercegovinu?

Ne bih nazvao to njegovim odbijanjem već jednostavno kulminacijom više domaćih i stranih faktora. Prvo moramo gledati na karakter kojim je K.u.K monarhija dobila pravo na oslobođenje i zaposjedanje BiH na Berlinskom kongresu i potencijalnog izbijanja velikog Europskog rata. Sabor Trojedne Kr. Hrvatske... u nekoliko je prilika predložio i zatražio sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, prilikom oslobođenja BiH 1878. i prilikom aneksije BiH 1908. Razlozi zbog kojih BiH nije sjedinjena sa svojom zemljom maticom je bio ogledalo tadašnjih političkih strujanja i prilika u cjelokupnoj K.u.K. monarhiji.

Kralj Franjo Josip I. nije imao političku moć da ostvari samostalno takav preustroj, dok osobno nije imao niti previše volje za promjenom, za njega je već dovoljno velik politički udarac promjena povijesnog ustroja do 1867. i popuštanje ugarskim nacionalistima. Hrvatski kralj Franjo Josip I. je bio pobornik zaštite povijesnog prava naspram onog etničkog, stojeći iza poznate njegove poslovice da uloga njega kao Vladara jest da zaštiti svoje narode od njihovih političara.

Tu se pokazalo da najveći protivnik nije vladarska kuća već sami hrvatski političari, koji vjerujući u ostvarivanju prava Kr. Hrvatske s krunom Ugarskom blokiraju ikakav pomak osim zajedničke uprave nad BiH. što je odgovaralo ponajprije ugarskoj strani, dok je austrijskoj držalo pat poziciju oko Dalmacije (Mađari bi tražili pripojenje i Dalmacije krunskoj uniji Ugarske i Hrvatske). Tek dolaskom na vlast promjenama sklonog bl. hrvatskog kralja Karla IV. dolazi uistinu i do teritorijalno-upravnih promjena u K.u.K. monarhiji.

Predmet vašeg znanstvenog istraživanja upravo je to zlatno doba monarhije. Kakav je stvarno bio položaj Hrvata tada?

Točno, jedno od područja znanstvenog istraživanja bilo iz sfere povijesti umjetnosti ili povijesti, svakako je ono što bi se moglo nazvati zlatnim dobom KuK monarhije. Ponajprije radi se o razdoblju s kraja 19.st. i početka 20.st. koje je u umjetnosti okarakterizirano dolaskom novog stila i pokret secesije, dok u Europi kolektivno zapamćeno pod nazivom La Belle Époque (lijepo doba).

U tom razdoblju osim kulturnih, znanstvenih i privrednih promjena i napretka dolazi i do gorućih političkih povijesnih prekretnica, koje na kraju dovode do Prvog svjetskog rata i prestanka tog velikog razdoblja. Pitanje Hrvata u tom razdoblju ne može se odgovoriti jednim kolektivnim odgovorom! Politička i teritorijalna razjedinjenost hrvatskih zemalja ocrtava i različite kulturne i političke fenomene koji nam jasno govore o položaju Hrvata u pojedinim zemljama.

Svakako na prostoru Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Hrvatska i Slavonija), Hrvati uživaju najviši stupanj državne samouprave, praktički potpunosti upravljaju svojom političkom sudbinom u onoj mjeri koju sami određuju. Iako je kasnija jugoslavenska historiografija pokušala ocrniti taj prikaz i razdoblje, mi sa sigurnošću možemo kazati. Iz jedne danas totalitarno ne obojene historiografije i slobode istraživanja, da Hrvati na prostoru Hrvatske-Slavonije imaju stupanj državnosti koji kao narod neće ugledati sve do 1991.

U to doba Trojedna Kr. Hrvatska... ima vlastitog bana, vladu, ministarstva (odjele), sabor, redarstvo, obrazovanje, crkvu i čak vojsku (u kontekstu teritorijalno-zapovjedne strukture). Zajednička ministarstva i poslovi vođeni s Ugarskom stranom su oni koje su sami hrvatski političari izglasali i donijeli sporazumno s Ugarskom, po pitanju jesmo li izvukli najbolje što smo mogli 1868. naspram što smo imali 1848. Odgovor je jasno da nismo, no jesmo li prošli bolje nego drugi narodi u K.u.K. monarhiji to svakako jesmo.

Dalje valja napomenuti Hrvati u Bosni i Hercegovini, posebice dolaskom ustavnosti i parlamentarizma 1910. izuzetno ide na ruku Hrvatima, posebice hrvatskoj kulturi i privredi. Hrvati u Dalmaciji su pak najslabije zastupljeni u političkom smislu, iako dobivaju na snazi početkom 20.st. u jednoj zemlji gdje čin izuzetnu većinu uistinu se vidi loša politika vođenja i reprezentacije Hrvata u Austrijskom carevinskom vijeću. Pristanak na diktate talijanske manjine koja u postotku ne predstavlja nikakav znatan a kamoli vodeći postotak, dovodi do jačanja jugoslavenske ideje u cilju rušenja Monarhije.

Dok lošom upravom i samom neinovativnosti domaćih poduzetnika, nestankom doba jedrenjaka i dolaskom parobroda, te propašću vinarske industrije dolazi do sporog i lošeg razvoja tog kraja. Tek početkom 20.st. i jačanjem gospodarskih veza s BiH, počinje znatniji gospodarski uspon Dalmacije, no ne i politička lojalnost spomena vrijednih političkih struja. Hrvati Istre iako je pripadala Austrijskom primorju, izuzetno su slobodni u svom političkom predstavljanju, te kulturnom i privrednom razvitku. Što utječe i na ocrtavanje svoju lojalnost K.u.K. monarhiji, na koju čak i danas mnogi gledaju s nostalgijom.

Njegovo Carsko i Kraljevsko Veličanstvo blaženi Karlo ipak je kasnije Hrvatskoj pripojio BiH no monarhija se već raspadala. Što je po vašem mišljenju najviše ponukalo Hrvate da napuste k.u.k monarhiju?

NjKV bl. okrunjeni hrv. kralj Karlo IV. je od svojih samih političkih početaka bio jedan od onih članova vladarske loze Habsburško-Lotarinške koji su smatrali da je preustroj Monarhije izuzetno nužan, osim puke političke zrelosti, mora se napomenuti da je bio veoma naklonjen Hrvatima što ocrtavaju njegove političke odluke.

Prije nego li krenem s njegovim vladarskim odlukama, valja napomenuti da prijestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand je dijelio slične stavove, iste je podupirao nadvojvoda Leopold Salvator kojeg možemo čak i nazvati hrvatskim Habsburgovcem, zbog njegova života i veze sa Zagrebom i Hrvatskom (osim što je živio u Hrvatskoj i politički ju zastupao, čak su mu i sinovi rođeni u njoj).

Nakon smrti najdugovječnijeg hrvatskog vladara kralja Franje Josipa I. 21. studenog 1916., nasljeđuje ga na prijestolju kralj Karlo IV. Već 30. prosinca 1916. u zajedničkoj Hrvatsko-Ugarskoj krunidbi u Budimpešti, u kojoj sudjeluje hrvatski ban Ivan barun Škrlec Lomnički, vlada, nadbiskup zagrebački Antun Bauer, predstavnici plemstva, građanstva itd. Na toj zajedničkoj krunidbi novi Vladar već krši odredbe ugarsko-hrvatske nagodbe i službeno izdaje zasebnu hrvatsku krunidbenu zavjernicu, iako nagodba traži jedinstvenu zajedničku ugarsko-hrvatsku.

U njoj jasno se prikazuje pravno jedinstvo Kr. Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, te Rijeke čime daje svoj jasan stav o položaju svih navedenih hrvatskih zemalja. Iako razlozi zbog kojih danas ide ka proglašenju svetim su vezani uz njegovo zalaganje za mir, socijalnu pravdu, pomoć nemoćnima i posebice ublažavanju ratnih strahota.

Valja napomenuti da se osobno zalagao za pomoć hrvatskim zemljama i Hrvatima općenito. Posjećuje Istru u kojoj se naglašava hrvatska pripadnost, organizira velebnu izložbu u umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1917., u kojoj se predstavlja dio krunidbene regalije, po prvi puta nakon stoljeća predstavljene u Hrvatskoj. U tom duhu sljedeći navedeni politički koraci su nam sasvim jasni.

Kada Sabor 1917. predlaže sjedinjenje Hrvatske-Slavonije, Dalmacije i BiH on daje podršku prijedlogu pod uvjetom da se isto pitanje riješi s Ugarskom, koja ga u konačnici odbija. 16. listopada 1918. sam kreće u inicijativu gdje donosi proglas o preustroju K.u.K. monarhije u kojoj veće cjeline imaju federativni ustroj, odvaja se Poljska dio i jamči nezavisnost Poljske krune.

Tom prilikom pokazala se pogubna ugarska tvrdoglavost, te se u proglasu napominje da se integritet krune Ugarske neće rušiti. Isti proglas odbija tadašnje Narodno vijeće u Zagrebu. Pregovori s ugarskom stranom su izuzetno teški čak i u tim posljednjim trenutcima Monarhije, no jedna inicijativa uspijeva u tome. 21. listopada 1918. Hrvatska delegacija predvođena pravaškim zastupnikom dr. Aleksandrom Horvatom, Ivom Frankom i Josipom Pazmanom, te generalima Lukom pl. Šnjarićem i Mihaelom pl. Mihaljevićem odlaze u Bad Ischl gdje se nalaze s Vladarem i dobivaju od njega potvrdu proglasa, pod ponovnim uvjetom da Ugarska strana podrži isti.

Sljedećeg dana 22. listopada odlaze u Budimpeštu gdje se sastaju s grofom Tiszom, te su upućeni na premijera Sándora Wekerlea koji saziva sjednicu ugarskog ministarskog vijeća koje donosi odluku o potvrdi samog proglasa čime on stupa na snagu. Isti proglas poslan je žurno sljedeći dan svim vladama, te posebice hrvatskom banu Antunu pl. Mihalović i zemaljskom poglavaru BiH Stjepan barunu Sarkotiću od Lovćena, u Zagrebu i Varaždinu su čak organizirana slavlja.

No kako splet okolnosti i razjedinjenost hrvatskog naroda dovode do prevlasti utjecaja Narodnog vijeća, 29. listopada 1918. Hrvatski državni sabor donosi odluku o raskidanju veza Trojedne Kr. Hrvatske... s Austrijom i Ugarskom, sjedinjenja u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, te predaji vodstva Narodnom vijeću. Kada pogledamo sve te događaje ne možemo govoriti da su Hrvati kolektivno htjeli napustiti K.u.K. monarhiju, radilo se u konačnici o političkoj prevlasti jugoslavenske struje koja je tada činila blagu većinu.

Kao rezultat spleta slučajnih okolnosti, slabe reakcije vlade i vojske. Većina vojnika još su bili na talijanskom frontu, iako jugoslavenska struja krajem listopada ima većinu, upitno je koliko bi s takvom lakoćom i lošim uvjetima došlo uopće do sjedinjenja sa Srbijom da su pojedini vojni faktori reagirali drugačije. No kako se radi o nagađanjima, bolje da se držimo povijesnih činjenica i realnosti. Brzina u koju je Narodno vijeće poslalo delegaciju u Beograd i pristalo na sjedinjenje, bez ikakvog čak i formalnog vijećanja, jasno nam govori da nije imalo toliku podršku kakva je kasnije prikazana. Dok prosvjedi i ubojstva na Trgu bana Jelačića u prosincu 1918. nam to i potvrđuju.

Oko samog Karlovog trijalističkog proglasa valja napomenuti da on jest stupio na snagu, makar monarhija trajala svega još tjedan dana od njegova donošenja. U pravnom gledištu postojao on samo jedan dan ili deset godina, nije relevantno. Daljnja događanja okarakterizirala su sljedeće 20.st. i stvaranje novog hrvatskog pitanja unutar jugoslavenske države. Iako stvaranje Hrvatske države 1991. većinski rješava hrvatsko pitanje, trenutnim položajem i pravima Hrvata kao državotvornog naroda BiH, taj teret jednog stoljeća i dalje ostavlja hrvatsko pitanje na životu. 

Čak ni stoljeće poslije Hrvati nemaju dobro mišljenje o k.uk. monarhiji. Dapače pozivaju se na S.Radića i Antu Starčevića kao antimonarhistički nastrojene. Odakle taj veliki republikanizam u Hrvata? 

Ne bih se složio da Hrvati kolektivno imaju loše mišljenje o K.u.K. monarhiji, dovoljno je da se svaka osoba u Hrvatskoj zaputi u središte svog mjesta okrene oko njega i može vidjeti pozitivno nasljeđe K.u.K. monarhije bilo u arhitekturi, umjetnosti, kulturi, društvu, pravu itd. Utjecaj jugoslavenske totalitarne historiografije nakon desetljeća takvog jednoumlja ostavlja posljedice, no ne bih rekao da tvori neko kolektivno razmišljanje.

Pogotovo u razdoblju 21.st. kada imamo pravo kritike i gledišta ne samo na cjelokupnu hrvatsku povijest, već i na razdoblje dvije totalitarne Jugoslavije. Ima jedan zanimljiv podatak, koji se može vidjeti na zdrobljenim snimkama iz vremena Domovinskog rata, gdje u začetcima velikosrpske agresije i pobune, pobunjenici usred tadašnje samoproglašene RSK govorili o kraljici Mariji Tereziji u izuzetno dobrom svijetlu i sjećanju, spominjući da ovo što imaju na sebi (oružanje) jest rezultat njezine dobre vladavine.

Čak ta krajnost govori da u puku su ostala dobra sjećanja, imamo i drugih primjera čak i u Dalmaciji gdje je najviše prevladavalo negativno mišljenje o njima. U Sinju su dan danas dobrodošli i cijenjeni Habsburzi, a NjKV kraljević Karlo Habsburško-Lotarinško, sin pokojnog kraljevića i od hrvatske odlikovanog Otona (Otta) nastavlja obiteljsku tradiciju nagrađivanja alkara slavodobitnika. Istra i Rijeka su sklone i unovčiti to zlatno doba vladavine Franje Josipa.

Bosna i Hercegovina kada pogleda što je sve stvoreno u tom kratkom razdoblju, zahvaljuju na željeznici upravo K.u.K monarhiji, gradovi kao što su Sarajevo i Mostar dobivaju svoj građanski duh u tom razdoblju. A u konačnici Zagreb, Osijek, Sisak, Karlovac, Vukovar, Požega itd. ne moram niti napomenuti iz kojeg doba dobivaju svoj gradski sjaj.

Stjepan Radić oko sebe ima auru mučeništva, te nam ona često zaslijepi njegova politička djelovanja. On je izuzetno bio politički prevrtljiva osoba, pisao je ode Habsburzima, Karađorđevićevima i komunistima. Jedan trenutak je za K.u.K. monarhiju, drugi za Kraljevinu Jugoslaviju, treći za Socijalističku Jugoslaviju. Dok njegova pisanja o židovima smatraju se jednim od najgore pisanih šovinističkih i antisemitskih djela u Hrvatskoj 20. stoljeća. Ante Starčević nije ništa drugačije pretvoren u jedan republikanski mit, zaboravlja se da je on bio monarhist a ne republikanac! U cijelom svom pisanju nigdje se ne zalaže za ikakvu republiku.

Čak i ako uzmemo Kvaternikovu bunu od grba pa nadalje ne vidi se republika, već svuda kraljevina (samostalna). Jedino što Starčević jest, to je nadahnut liberalnim načelima Francuske s kojima tvori jedinstven pravaški suverenistički politički i ideološki model, koji će se još za njegova života raspasti u više frakcija. Njegova politička djelatnost je bila protiv aristokracije i za opće zastupništvo, favorizirajući francuski i britanski model vlasti.

No po pitanju republike i monarhije u istoimenom djelu jasno naginje ka monarhiji i monarhizmu. Upravo njegovi nasljednici na čelu pravaškog pokreta Frank i Horvat pokazat će se najodanijim monarhistima. U pogledu današnjice i uloge obitelji Habsburško-Lotarinške, njihov doprinos u najtežim trenutcima Hrvatske tijekom Srbo-Crnogorske agresije 1991.-1995. je uistinu nemjerljiv. Pokazan je velik doprinos međunarodnom priznanju Hrvatske 1992. Dok kraljević Oton (Otto) sa svojim sinovima Karlom i Jurjem su pokazali požrtvovnost stavljajući svoj život u ugrozu u mnogim trenutcima, pa tako prilikom granatiranja dubrovačke zračne luke 1995. i prvoj posjeti okupiranom Vukovaru.

Njihova uloga i prisutnost u današnjoj Hrvatskoj vrlo je vidljiva, osim što u Zagrebu imaju jednu od stalnih adresa, supruga kraljevića Karla, kraljevna i vojvotkinja Francesca vodi obnovu samostana i kompleksa na Lopudu, koji su im darovali na 99 godina franjevci u znak zahvale za zaštitu kulturne imovine od sigurne propasti tokom Agresije na Hrvatsku. Osim kroz različita povijesna i kulturna događanja u Hrvatskoj, obitelj je aktivno i kroz hrvatski ogranak dinastičkog Reda sv. Jurja.

Dok zanimljivo kraljević Karlo je dao svakom svom djetetu kao drugo ime jedno hrvatsko, tako njegov sin nosi ime Ferdinand Zvonimir. Još uvijek naglašavaju stav kakav je imao i hrvatski kraljević Oton (Otto), a to jest da su oni međuostalom i Hrvati. Oko republikanizma u današnjici on je stvoren kao nuspojava socijalističkih republika nastalih poslije 1945.

Danas opstaje neki mit o hrvatskom republikanizmu koji je stvaran ranih 1990 tih, no Hrvati kako nam povijest govori sve do 1945. nikada u našoj povijesti nismo imali republikanski (republički) ustroj vlasti, već uvijek monarhistički, bilo kroz hrvatske kraljevine, kneževine i banovine ili čak Dubrovačku aristokratsku republiku, čiji oblik feudalne aristokratske vlasti često se zove u povijesnim krugovima okrunjena republika. Iako je taj republički mentalitet još uvijek usađen u velikom dijelu današnje populacije, s vremenom, posebice upoznavajući našu vlastitu povijest, kulturu i identitet, Hrvati počinju shvaćati da im je republikanizam itekako stran.

Zanimljiva je i državna propaganda kada se spominju monarhije kao što je Kraljevina Španjolska, Kr. Belgija, Kr. Nizozemska, Kr. Danska, Kr. Norveška itd na javnoj televiziji, vrlo rijetko možemo čuti naziv Kraljevina, već samo Belgija, Španjolska, Danska itd. Dok u drugom slučaju se posebice naglašuje Republika Hrvatska, Republika Austrija, Republika Francuska itd.

Još je jedan zanimljiv slučaj koji je kružio na državnoj televiziji HRT-u i čak se danas nalazi na službenoj stranici Hrvatskog Sabora, gdje su krivotvorili govor bana Ivana Mažuranića; Vjerujem u Kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i ako Bog da u njezinu budućnost; vjerujem u kralja hrvatskoga. kako bi zvučao; Vjerujem u Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i u njezinu budućnost. Izbacivši iz njega Kraljevinu, Kralja i Boga. Nije niti čudno da unutar takvog (državnog) krivotvorenja povijesti dolazi do stvaranja lažnih mitova, pa tako i onog republikanskog.